• Priče
  • Početna
  • Slike
  • Vidiovo
  • Kontakt

tanjinpaprenjak

~ priče za skoro svaki dan...

tanjinpaprenjak

Monthly Archives: veljača 2013

Bakarski baškot

27 Srijeda velj 2013

Evo, nema nikog doma. Grickam baškot, onaj tvrdi naravno. Ovih zadnjih par dana mi je stvarno bilo živahno. Društveni život mi je poslije “outanja” naglo oživio, ne znam da li ću ja to preživjeti. Navikla se frajerica na mir. Nema talasanja. Sve po tvom. Pa, nije da ja ne bih mogla tako stalno…

Jučer sam bila u Bakru. Pokušavam se sjetiti kad sam bila zadnji put u Bakru. Mislim, kad sam bila zadnji put u Bakru prije ovog jučer. Ovog jučer se još uvijek sjećam, barem ja tako mislim. Uf, sad sam ga malo zakomplicirala. Grkhhhgh … zaletio mi se komadić, e ne treba jesti i pričati, pardon, pisati u isto vrijeme. U j…te, zamrvila sam mu tastaturu… puh, puh , ma neće on ni skužit’ dok mi ne počne prebacivat’ priču na blog, post, ne znam kako se to zove. Ja samo uguglam tanjinpaprenjak i čitam ono što sam pisala prije. Fora, k’o da nisam to ja napisala. A i vidi se na svakom kompu. A jes’ malo glupa ova Tanja, mislite si vi. Ne znam, mene te stvari još uvijek oduševljavaju. Znam, to je sve sad kao normalno. E, što ljudi svašta smisle. Pa i taj radio svira sam od sebe. Tako ne’ko sjedi u nekoj kabinici ‘ko zna gdje, a ti slušaš što on priča, pušta. Evo ga, ovaj moj se vratio. -E, evo predao sam prijavu, koja gužva. – Pa jesam ti rekla, tako je uvijek zadnje dane. -Ja bi iš’o na baz…- Čekaj da sejvam. -Mogu pročitat?… – Nije još gotovo…

Ode on…a di sam ga sejvala,‘‘bem ti? A, evo ga. Da nastavim. Di sam ja ono stala? E da, u Bakru. Mislim da sam zadnji put bila u Bakru na maškarama. Ovi mlađi ljudi se ni ne sjećaju da su u Bakru bile maškare. A ja se jedva sjećam da smo išli ikad na maškare. Bila je velika, onda relativno nova sala. I nikad nije bila baš velika gužva. Zato što je bila velika sala ili zato što nije bilo puno ljudi?! Znale su tamo bit’ i maturalne zabave. Što je sad tamo? Nemam pojma. Uglavnom, bila ja jučer u Bakru, došla, bio je još dan, razgovor, posao, ovo, ono, došla noć, mrak, i Bakar ni vidila nisam. A moglo se prošetat malo i po noći. Vjerujte mi, poslije dva razgovora za posao u jednom danu nije vam više ni do čega. Malo me i bura propuhala u Zoni industriale. Brinula sam malo o frizuri negdje do jedan popodne, al’ kad sam gore izašla iz auta bilo mi je nakon tri sekunde svejedno kakav ću “umjetnički” dojam ostaviti na možebitnog budućeg poslodavca. Prvog, a bogme i drugog. A evo, barem imam baškote na špažiću, onako po starinski. (Ne, ne močim ih u vino, bez brige).

U stvari, taj Bakar je uvijek nekako usput, treba se samo spustiti malo s ceste, nema više ni koksare… a u zadnje vrijeme su česta i neka događanja u njihovoj knjižnici, pa taj Nikola Petković, gosti i tako to. Htjela sam ja o tome pisati i u ponedjeljak… a onda se poklopio i taj Bakar jučer, a vidiš, ima nešto. Ne poznajem čovjeka, mislim gospodina Nikolu osobno, al’ eto, tu i tamo ga malo pratim po medijima, književnici, profesori i to. I došlo mi je tako, u prolazu, da mu se i obratim, već par puta. Otvorim usta da ću reći dobar dan (i vama tako dođe, jel’ da, kad sretnete nekog slavnog i javnog), a onda se opet (na vrijeme?) malo zaustavim. – Jesi ti normalna, pa mislit će čovjek da ko zna što, a opet mi vrag ne da mira, mislim si ja svaki put… ipak je on… a onda sam mislila pisat u Novi list…. ja se tu ras…pisala, a možda ni ne znate o čemu se radi. Uglavnom, taj gospodin vam (između ostalog) piše i Harterije (nisam sigurna za naglasak, ja sam “ozdola” pa sve zvuči malo drukčije, možda malo književni previše), to vam bude na stranicama “kultura”, mislim ponedjeljkom, u novinama. Znam da velika većina preskače te stranice. Puno njih i onaj Mediteran (tjedni kulturni prilog) samo frkne i niti ne pogleda. Pa kako sam ja malo “navučena” na te stvari od malih nogu, kao i na puno stvari koje u današnje doba (a prije?) baš i nisu normalne. Znate ono, kad o nečemu pričate, o nečemu što baš i nije dio neke nazovi normalne svakodnevice, jer ‘ko još čita knjige i novine, a kamoli te stranice o kulturi i… sugovornik vas kao sluša i onda vam se obrati samo onim pogledom bez riječi – a-ha, a jadna, nije ona baš…

I… evo, napokon sam skupila malo hrabrosti (nema veze, možda ni ovo ni’ko neće vidjeti, a meni će biti lakše, zato se i pišu svi ti dnevnici, zar ne) i… da napokon kažem nešto o tome, tim Harterijama. Ovako ja to čitam… Počnem čitat (pa moraš počet, kako ćeš drukčije nego počet!) i dođem do kraja. Onda opet pročitam, recimo prvi odlomak, onda bacim novine. Ma daj, što se mučiš s tim! E nećeš, pa nisam ja baš toliko nenačitana, baš ću još jednom, da vidim ja što taj Petković hoće reći, mislim, što piše. I kakva je uopće ta knjiga, zbirka ili nešto treće o čemu piše. A možda ja ne razumijem taj jezik. Onda počnem izvlačit’ one njegove duge rečenice i čitam ih opet (kad sam sama nekad i na glas: ” Uvjerljivi egzibicionizam tijela u tekstu polučuje tijelo teksta koje, poput vodiča s ključem za sve male bitne tajne, sustavno otključava vrata vremena koje je tijelo oblikovalo i zasada ga dovelo u točku sjećanja, refleksije.”)… ovo je bila jedna od lakših ovaj ponedjeljak, mislim rečenica, valjda sam to dobro prepisala…I pogubim se od velikog početnog slova do točke, ali ono, totalno. (Bez brige, nije to moje trenutno stanje. Radila sam ja to i prije, dok sam bila zaposlena, tako da to i nije neka promjena.) Možda bih trebala prije pročitati tu knjigu o kojoj piše. Možda ja nisam shvatila smisao tih Harterija. Možda se to i ne piše za ove obične ljude. A kako da pročitam tu knjigu kad me i ovo toliko namučilo. A kao, pročitala sam ja dosta knjiga, i neke nazovi teže pisce. Nadam se da se gospodin Petković neće naljutiti ako ovo uopće dođe ikada do njega. Nisam stručnjak, ali nisam baš ni nepismena, ali čitati to bude baš muka živa. A možda on isto misli da to ni’ko ne čita. A možda on to piše za studente pa se malo i naslađuje mučeći ih. Da… to me podsjeća na prikaze (ne one o kojima pjeva Edo majka, drugi je naglasak). Mislim da smo mi takve “sastave” u ono mračno doba tako zvali. Da, to bi bio najbliži izraz, prikaz, jel’? Da, da. Čitali bismo lektiru i onda bi od nas neki nadobudni i knjigom zaneseni nastavnici i profesori, nastojeći nas uvući u čaroban svijet knjige (priznajem, pustila sam da me navuku, a mnogi se nisu nikada dali, ima tu nešto i genetike) tražili da, eto tako pišemo i razmišljamo i povezujemo prošlost i sadašnjost i svoje razmišljanje i njihovo (mislim na pisce, a ‘ko u stvari zna što su oni mislili, to sam se uvijek pitala) i tako bismo mi onda slagali neka svoja razmišljanja o pročitanome, ubacili bi malo citata…o, kako se to sada čini lijepo… je tebi… neki su se bome i mučili. A eto, onda vam ostane i ta lagana ovisnost da pratite te neke stvari i čitate Harterije. A ‘ko mi je kriv, kad se ne mogu skinut’. E, a zašto više nema Đir po Korzu, kako se ono zove, u novinama?!…

A jesam malo udavila danas! Ne znam jel’ to pun mjesec ili nešto tako. A sve je počelo s …”bakarski baškot”. Hi-hi!

komentara (3)

Snijeg

23 Subota velj 2013

I što je bilo dalje? Što nisi još ništa dalje napisala?
Bez brige, nisam još počela raditi, mislim ono, posao, radno vrijeme i to. Javit ću, bez brige.
Samo par razgovora prošli tjedan. Sve neki mladi me intervjuiraju.
– A, …vi ste 69. godište?
– (Jok!, mislim si ja.)
– Ma , neeeee…66. samo se dobro držim!
E, imam ideju. Stavit ću štand na Korzu i dijeliti svoj CV. Možda upali, to svi rade.
Humanitarci, životinje, karneval, stranke, referendumi. Što ‘oće ovi s referendumima?! Što su prespavali zadnjih dvadesetak godina. Poništenje privatizacije, ‘oće-neće u Europu. Helou!
Di ste bili do sad?

E.
Sinoć, snijeg… Skoro cijelu noć sam k’o psić trčala s jednog prozora na drugi.
– E! Snijeg, vidi!
– Pada snijeg!
– Što je tebi?
– Vidi, još pada!

Bila bi’ ja još sinoć pisala nešto. E. Bi ja, al’ nemo’š do kompa. Ne daju. Sad, kad me krenulo – il’ su na kompu, il’ ga gase i spremaju, pa je prazna baterija, pa daj nemoj moj. Dođe mi priča i ….dok se dogovorim… ode!

Zvono! Evo ga, ovaj moj Snjegović stiže. Otiš’o zorom. On, rukavice i škavacera.
– 16 cm, kaže. Misli na snijeg (naravno!). Mjerili su on i susjed na autu.
– Ajde, idemo na placu. Prošla su već 3-4 auta. Moramo na placu… kumbasice!
A uzet ćemo malo i slanin’ce. Večeras dolazi ekipa!
Ajde…

E, da… ono kad kažu da neka žena vozi u suprotnom smjeru na zaobilaznici… bez brige … to vam sigurno nisam ja (hi-hi!).

23/02/2013

snijeg2

snijeg

klikni i komentiraj

Linkanje je legalno

21 Četvrtak velj 2013

Eto mene. Ne mogu spavat. A i naspavala sam se. Bila je utakmica. Mislim da je Barcelona izgubila. Il’ je Milan pobjedio? A ‘ko je uopće igrao? A možda sam ja to sanjala? A i slaba mi je grafika noćas bila. Mozak mi stalno nešto drugo davnloda. Aj’ se ti Tanja digni, ionako nemoš spavat… a stavit ću robu prat, jeftina struja, opet je puna kupaona, ovi moji se stalno presvlače… to ja pričam dalje sa sobom… a moram se i emptat… A joj, vidi kol’ko suđa, otkud sve to, a niš, stavit ću i to prat, dva sata je, ma neće nikom smetat, zatvorit ću vrata od kuhinje. Pip pip piiip. Brrrm . A vidi laptop…

I sad ja kao nešto krenem na ….Netokraciju, zanima to mene, tu i tamo nešto pročitam. A što kad me od selebritija ne zanima baš ni’ko. Možda malo Linić i to. ‘oće bit što posla. Malo kultura. Malo dom i vrt. I to je to…Kažu da je linkanje legalno. A-ha. Super… baš me to zanimalo. U stvari, ta netokracija, to ti je neki sasvim drugi svijet. I sve ti lijepo objasne i o tehnici i tim mrežama i sve tako. Ma znam ja upalit komp, družimo se mi već nekih dvadesetak godina ta tehnika i to sve i ja. A što ćeš, moraš bit u toku.

Inače, mi doma pričamo još hrvatski, stoji, al’ tu i tamo baš i ne znam o čemu moji pričaju. Rejvaj me, muvaj me, sejvaj, jel’ ti što skidaš !!!!!!!!!!!! (Gaće!?), spor mi je internet, daj sad su me ubili zbog tebe! Jel’ ti to pričaš sa mnom? Mo&rsquoš mislit, slušalice na ušima i priča. Ma možete vi to tražiti po rječnicima, al’ to vam uopće nije to što piše tamo. I to vam je povremeno pola svijeta tu kod mene u stanu (mislim uglavnom da je u pitanju Balkan i istočna Europa, naravno), al’ preživimo mi to. Oko 10 je fajrunt. Uglavnom se trudimo iznaći mirna rješenja za prekide. I onda završavaju svi ratovi ovoga svijeta, barem na kompjutorima u našoj kući. Jedino se učenje tolerira. A malo kad brojim, skoro da ih je više nego nas. Mislim na kompove. A bome, ako brojim printer, i je. A možda bi ih trebala zvat računala, mislim, ipak je to naša riječ, al’ nekako mi ne paše za to, mislim te kompjutere, k’o da pričam o nečem drugom, o onim starim digitronima, a ovi kompići… to su vam već članovi obitelji. Moram ga napunit, moram nešto skinut, dig’o sam ga, moram nešto stavit na njega, spor je, ma dobar je. A i ostare oni pa se nadograđuju, a tu i tamo moraš kupit drugi.

Slušam neki dan emisiju na radiju, zdrav život, djeca, tjelovježba. I javi se neki lik da ima kćer od tri godine, i da se bavi sportom i da maloj sigurno neće kupit kompjuter do dvanaeste godine jer to nije zdravo za djecu. Stari moj, ma di ti živiš, naivac, samo ti pričaj. Još je mala. Što ti misliš da će rukom pisat zadaće i referate? Baš će tebe pitat! A i kako će se to zvat za deset godina?

Ma, koga briga za to. Bila ja neki dan na nekom razgovoru za posao, neka firma malo iznad Rijeke. Pet minuta autom od nas, al gore još snijeg i malo, malo pa led. Dogovor je u 8,30, moram biti točna, doći malo ranije, red je, možda bude nešto. A… nije na glavnoj cesti. Dobro jutro, jel’ tu blizu broj taj i taj? Hvala, doviđenja. Još malo gore pa lijevo. I nađem ja tu kuću, nema table, al broj je taj i taj. Ispred vrata već par ljudi, što muško što žensko. Dođe poslije mene još jedna žena. Ona bi preko reda, žuri joj se, mora na terapije, a kog si vraga onda došla, mislim se ja. Ja sam tu još od 8,00 i meni se žuri, kaže druga. Čekamo mi. Na terasi. Ispred kuće. I još dolaze novi. Malo ekonomija, malo građevina. K’o kod doktora, svi naručeni u isto vrijeme, al’ nije toplo u čekaonici. I izađe napokon neki lik, kaže ona što bi preko reda, zima je, a mogli ste se bolje obuć’ odgovara on njoj… i … što je bilo dalje? Pitate vi. A ništa. Čekala i ja već kad sam tamo. Malo me propuhalo. Došla i ja na red, malo poslije 9. Ipak sam došla među prvima… Onaj što je pričao o boljem oblačenju, ispalo je da je to jedan od poslodavaca, otiš’o s jednom na kavu. Popričala ja s ovim drugim. Drag čovjek, pristojan. I to vam je to. Ništa od toga, mislim si ja. A možda i bolje. Traže se ljudi još. Jedni druge, a bogme neki još ni sebe nisu našli. Resetirala se ja nizbrdo malo po ledu. Pa… aj’ ti Tanja kući!

Koja dobra muzika na radiju… kamon bejbi lajt maj fajer! Uuuu, već je prošlo 4. Aj, …

P.S. Hvala svima što ste mi se javili nakon prvog posta (kažu da se to tako zove). Bilo je poruka na svim medijima, adresama i spravama. Ovaj moj administrator se stvarno potrudio da to pokrene. Hvala još jednom svima.

komentara (3)

Zlatan i engleski

19 Utorak velj 2013

O, stvarno bi bilo vrijeme da izađem iz ilegale!

Evo, prošlo je već sedam mjeseci. Zar? Sedam, zašto sedam, od čega sedam!?

Ooo, tad je počela još jedna priča o nezaposlenima. I još i sada kad razmišljam o tim danima (a nisu bili oni dani u mjesecu) sve je nekako u magli.

Kao da se sve to dešavalo nekom drugom. Kao da sam to sve samo gledala negdje iz prikrajka. Kao da to nisam bila ja. Ili sam se možda tek onda vratila svom pravom ja? Onda, kad sam otvorila vrata i izašla iz te zgrade (i postala još jedan broj na birou), baš tog vrućeg ponedjeljka, kao da me nešto taknulo po ramenu. Dašak vjetra? A nije ga bilo. Ne znam. Uhhh… Počela sam disati! Sve će biti u redu – nešto mi je reklo. Bacila sam stare cipele u kontejner (one cipele što su godinama stajale u ladici, u uredu, za rezervu, kad me smoči kiša). Ionako mi više neće trebati. I… ajmo dalje!

O! Tempirana bomba. Namjestiš ujutro smile na lice. I drži se to tu i tamo. Nekad samo do podne, nekad do tri, a bogme nekad i cijeli dan. Danima i godinama. Sa smješkom. Slušati tuđe priče, živjeti tuđe živote. Nekad bih malo i pukla. (“Puka sam, što ćeš!?”) I sve s onom šugavom misli – treba čuvati posao, kakav takav, ali posao, imamo posao (sjećate se one – Imamo Hrvatsku?!), nema veze proći će, glavno da je dobra plaća, glavno da je plaća sigurna, a nema veze, može se raditi i bez plaće, valjda će nešto dati, preživjet ćemo mi i to, treba plaćati račune, krediti, nema veze što se radi, što ‘oće ovaj, ludilo, destrukcija… Ko crv u trapuli na dnu mora. Koliko ljudske gluposti na jednom mjestu, koliko tužnih priča na jednom mjestu, koliko bezobrazluka i bezumlja. Jadno, jadno, mizerija… I još jedna firma “šaptom pade”.

A bilo nas je puno i stvarno smo bili dobri. Bili… Ljudi kao aveti. Samo pitanja, pitanja, slijeganja ramenima, iz dana u dan.

“Niko mi neće ovi dan pokvarit!”

BUM!!!! I onda tišina. Toliko tišine nakon svih godina. Toliko mira. Da, to je to! Mir, treba mi samo mir. Toliko pitanja, toliko priče, a zašto, a za koga? Evo me, tu sam. Idemo dalje. Vidi koliko sunca, vidi more, čuješ… djeca se smiju…. a ne neće mene niko gazit! Idem kupit neke novine, knjigu.

Da… to me uvijek izvlačilo u one crne dane.

Zlatan Ibrahimović!

mhm… dobar! Može ovo? Pedeset kuna. Hvala, doviđenja…

I uronim u njegovu priču usred te svoje (usrane) priče. I da mi snagu. Nemam ja ništa s njim. U… kako dobre tetovaže i “lepo telo”… a opet imam nešto s njim. Taj vjetar što ljude tjera naprijed. On to ima, stvarno ga ima. Gledam ga već godinama kako raširi krila kad igra. Malo leti iznad tla. Imam ja svoju teoriju o vilenjacima (o tome u nekoj drugoj priči). Sve nešto svoje i ni’ko mu ništa ne može!

To turn over a new leaf!

Bile su to neke od prvih riječi moje drage učiteljice engleskog jezika. Možda nije bila ni svjesna koliko mi je dala snage.

Živjeli svi dobri učitelji ovoga svijeta!

Ajmo na more! Idemo do Mošćeničke!? I moje zlato. Moje najveće blago. Tu kraj mene. I uz mene. Uvijek.

Baja, sretan Ti rođendan!

19/02/2013

p.s.

E, samo još ovo… bit će prostora i za vaše komentare, ako ih bude, naravno. Samo čekam da mi se majstor malo razradi i “iznađe tehničko rješenje”. A do tada, ostavljam mail. I da … nisam na fejsu, ni na twiteru, nećete mi moći pisati tamo… Svi koji me barem malo poznaju – znaju da ne volim baš ni mobitel. A ni auti mi baš nisu nešto mili. A, što ćete, možda sam bila Aboridjin u prošlom životu.

komentara (9)

Nove objave

  • Moj prijatelj Š.
  • LUKSUZ
  • Plesna haljina…
  • Shazam iliti Dan dječje radosti
  • Mentalne mape
  • Odlutavanja
  • Hej,
  • Cipelice kao bombon
  • Jutarnja
  • Privremena

Arhiva

  • veljača 2018 (1)
  • rujan 2017 (1)
  • srpanj 2017 (1)
  • prosinac 2016 (1)
  • lipanj 2016 (1)
  • siječanj 2016 (1)
  • studeni 2015 (1)
  • lipanj 2015 (2)
  • ožujak 2015 (1)
  • siječanj 2015 (2)
  • studeni 2014 (1)
  • listopad 2014 (1)
  • lipanj 2014 (1)
  • svibanj 2014 (1)
  • ožujak 2014 (1)
  • veljača 2014 (1)
  • siječanj 2014 (1)
  • prosinac 2013 (2)
  • studeni 2013 (1)
  • listopad 2013 (1)
  • rujan 2013 (2)
  • kolovoz 2013 (1)
  • lipanj 2013 (4)
  • svibanj 2013 (3)
  • travanj 2013 (5)
  • ožujak 2013 (10)
  • veljača 2013 (4)
veljača 2013
P U S Č P S N
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728  
    ožu »

Posjetite moj Facebook profil

https://www.facebook.com/Tanjinpaprenjak-440486719362721/

 

 

 

Website Content © 2013 tanjinpaprenjak.com. All rights reserved.