O, stvarno bi bilo vrijeme da izađem iz ilegale!
Evo, prošlo je već sedam mjeseci. Zar? Sedam, zašto sedam, od čega sedam!?
Ooo, tad je počela još jedna priča o nezaposlenima. I još i sada kad razmišljam o tim danima (a nisu bili oni dani u mjesecu) sve je nekako u magli.
Kao da se sve to dešavalo nekom drugom. Kao da sam to sve samo gledala negdje iz prikrajka. Kao da to nisam bila ja. Ili sam se možda tek onda vratila svom pravom ja? Onda, kad sam otvorila vrata i izašla iz te zgrade (i postala još jedan broj na birou), baš tog vrućeg ponedjeljka, kao da me nešto taknulo po ramenu. Dašak vjetra? A nije ga bilo. Ne znam. Uhhh… Počela sam disati! Sve će biti u redu – nešto mi je reklo. Bacila sam stare cipele u kontejner (one cipele što su godinama stajale u ladici, u uredu, za rezervu, kad me smoči kiša). Ionako mi više neće trebati. I… ajmo dalje!
O! Tempirana bomba. Namjestiš ujutro smile na lice. I drži se to tu i tamo. Nekad samo do podne, nekad do tri, a bogme nekad i cijeli dan. Danima i godinama. Sa smješkom. Slušati tuđe priče, živjeti tuđe živote. Nekad bih malo i pukla. (“Puka sam, što ćeš!?”) I sve s onom šugavom misli – treba čuvati posao, kakav takav, ali posao, imamo posao (sjećate se one – Imamo Hrvatsku?!), nema veze proći će, glavno da je dobra plaća, glavno da je plaća sigurna, a nema veze, može se raditi i bez plaće, valjda će nešto dati, preživjet ćemo mi i to, treba plaćati račune, krediti, nema veze što se radi, što ‘oće ovaj, ludilo, destrukcija… Ko crv u trapuli na dnu mora. Koliko ljudske gluposti na jednom mjestu, koliko tužnih priča na jednom mjestu, koliko bezobrazluka i bezumlja. Jadno, jadno, mizerija… I još jedna firma “šaptom pade”.
A bilo nas je puno i stvarno smo bili dobri. Bili… Ljudi kao aveti. Samo pitanja, pitanja, slijeganja ramenima, iz dana u dan.
“Niko mi neće ovi dan pokvarit!”
BUM!!!! I onda tišina. Toliko tišine nakon svih godina. Toliko mira. Da, to je to! Mir, treba mi samo mir. Toliko pitanja, toliko priče, a zašto, a za koga? Evo me, tu sam. Idemo dalje. Vidi koliko sunca, vidi more, čuješ… djeca se smiju…. a ne neće mene niko gazit! Idem kupit neke novine, knjigu.
Da… to me uvijek izvlačilo u one crne dane.
Zlatan Ibrahimović!
mhm… dobar! Može ovo? Pedeset kuna. Hvala, doviđenja…
I uronim u njegovu priču usred te svoje (usrane) priče. I da mi snagu. Nemam ja ništa s njim. U… kako dobre tetovaže i “lepo telo”… a opet imam nešto s njim. Taj vjetar što ljude tjera naprijed. On to ima, stvarno ga ima. Gledam ga već godinama kako raširi krila kad igra. Malo leti iznad tla. Imam ja svoju teoriju o vilenjacima (o tome u nekoj drugoj priči). Sve nešto svoje i ni’ko mu ništa ne može!
To turn over a new leaf!
Bile su to neke od prvih riječi moje drage učiteljice engleskog jezika. Možda nije bila ni svjesna koliko mi je dala snage.
Živjeli svi dobri učitelji ovoga svijeta!
Ajmo na more! Idemo do Mošćeničke!? I moje zlato. Moje najveće blago. Tu kraj mene. I uz mene. Uvijek.
Baja, sretan Ti rođendan!
19/02/2013
p.s.
E, samo još ovo… bit će prostora i za vaše komentare, ako ih bude, naravno. Samo čekam da mi se majstor malo razradi i “iznađe tehničko rješenje”. A do tada, ostavljam mail. I da … nisam na fejsu, ni na twiteru, nećete mi moći pisati tamo… Svi koji me barem malo poznaju – znaju da ne volim baš ni mobitel. A ni auti mi baš nisu nešto mili. A, što ćete, možda sam bila Aboridjin u prošlom životu.