Taman sam se neki dan napalila na Službu (da,da uvijek sam se palila na čudne stvari i čudake!), ili kako se već zove, za suzbijanje i preodgajanje i, dodala bih, ugnjetavanje debelih, i kako ću ja o njima par riječi, al’ me svakodnevica odvukla u neke druge priče. Na fejs sam stavila samo onu lijepu „negdje, iznad duge“ …i kao … bit će vremena i za pisanje. Kad sam napokon krenula da ću sročiti par riječi o tome, reko’ da ja još malo, prije nego što krenem, pregledam što ima u svijetu i lijepoj našoj kad… eto ti ga vraže… Šprajc već pisao o tome, mislim o debelima i tom javnom zdravstvu, i svemu što ga tišti, i već je sve puno njurgavih i zločestih komentara na njegovom blogu i – što sad? Bio je brži. Uzeo mi priču. A valjda ga je to malo više i pogodilo nego mene pa je i odreagirao promptno i… blagovremeno. Vedrana nije pisala o tome, još se nije „skinula“ s naših naroda i narodnosti i manjina i većina i domaćih i gostiju, kako se sve to sada ne zove. O tome – neću. Samo se bude niske strasti i ono najcrnje u ljudima, ako ih se može uopće ljudima zvati nakon što se pročita što sve izađe iz njih. Toliko jala, zločestoće i mržnje, gdje to samo sve stane. A dobro ih ona pali sve, nema što, i… opet ja o tome. Ne želim o tome. Ako se priča i piše o zločestima onda oni postaju još važniji i zločestiji i veći. Zar nisu čekali Uskrs? Toliko su si važni s tim pozivanjem na vjeru i domovinu. Zar se ni ovaj put nisu očistili, detoksicirali i odrekli svega zločestog u sebi? Što ne bi trebalo pričati o ljubavi, dobroti, proljeću, uskrsnuću, životu dostojnom čovjeka i raditi sve da se to postigne i da se „voli bližnjega svoga“. Opet su nam svojim zlim mislima (i djelima) htjeli ukrasti sunce…ali ne, neće im uspjeti!!!!! Ma – možda sam ja iz nekog drugog doba ili sam opet danas malo glupa. Ili samo ovo vrijeme djeluje na mene ili je možda u pitanju ovaj sat što ga uzmu ili možda samo moj sat radi krivo ili… zašto sam uopće to išla čitat’. A sto puta sam rekla da neću klikat po tome!

Vrati se, Tanja, alo, zemlja zove! E, da… Talože se sve lakše, a odlaze sve teže. Mislim na kile, da ne bi bilo zabune. Vraćam se ja ipak debelima. Vidi se da me to malo više žulja. Ma, bolje da ljulja nego da…Kažu oni da je pola Hrvatske debelo. Mislim ono, predebelo. Kažu, ne baš tim riječima, ali svodi se na to. Znači da to onda i nije neka manjina. I da su debeli jako ugroženi, to isto kažu. Ono, ugroženo im je zdravlje. I jako su rizična skupina. A mršavi kao nisu u rizičnoj skupini. Oni nisu ugroženi. Njima je sve lakše u životu. Pa da, ima i to neke logike. Ako većinu prihoda, ako ih uopće imate, ne trošite na hranu kao ugroženi debeli, znači da vam više ostaje za neke druge stvari. Bit će da su zato svi mršavi puni love. Hm… vidiš, vidiš… nisam do sada razmišljala na taj način. I onda, ti mršavi se manje brinu i manje su bolesni i manje umiru i sve tako nešto. Mo’š mislit! Drrrrrring! Kopka me samo zašto su mršavi u principu malo i nervozniji od debelih, barem ono – na prvu (možda jer su gladni ili?) Kad je sve tako jednostavno, u čemu je onda problem? Riješimo se debelih i – nema krize, nema gladnih, nema bolesnih ni, kako se to danas lijepo kaže – potrebitih (ma što to značilo. Koja dobra „izmišljenica“ – ta riječ potrebiti).

Podsjeća me ova priča o debelima na hajku na pušače od prije nekoliko godina. Da se razumijemo, pušenje smatram izrazito štetnom navikom, ali isto tako me nerviralo i nervira me to ponašanje prema pušačima kao nekoj nižoj vrsti. Posebni prostori, posebni terariji, posebno prozračivanje, posebni kafići za pušače. Toliko nas ugrožavaju. Ti pušači. Ludilo. I ta priča o slobodi izbora – gdje je? (Ma svi smo mi odavno popušili!) Da, da – pušači su bili najveći problem prije par godina u ovoj državi – ti pušači, toliko su nas trovali. Rafinerije, termoelektrane, nuklearni otpad, smeća na sve strane, ali pušači su bili – problem. Hajka se s vremenom stišala. Isto kao i priče o govedini, piletini, svinjama. Što je bilo s onim krastavcima? Nešto malo radioaktivnog mlijeka prije par dana. Što ima veze – manje ćemo trošiti struje, a i manje se grijemo kad zračimo… A sada – prebacuju se na debele! Čekam zabrane ulaza u markete i na razna ostala mjesta tim-tim tilima i tim-tim pretilima. Ili možda samo poseban ulaz za debele. Skuplje karte u autobusima i sve tako. A u kafićima? Vjerojatno debelima neće točiti alkohol jer je visokokaloričan. Sokovi ne dolaze u obzir. Ta, to je sami šećer. A kava i čaj će im se posluživati bez šećera. Ili još bolje – naplaćivat će im se po posebnoj tarifi za debele. Hi! Toliko brige o našem zdravlju i našem životu. Dođe mi da se rasplačem koliko me ganulo formiranje te radne skupine….

Daj Tanja, rekla si da ćeš pisati o lijepim stvarima u tim svojim pričama, kažem ja opet samoj sebi i trudim se u glavi promijeniti ploču, ali prsti ne slušaju, klize sami po tastaturi ili tipkovnici, kako vam draže. Vuf! A i to pisanje. Do prije par godina sam s gotovo stopostotnom sigurnošću znala gdje je ije, gdje je je. Sada ubacujem „i“ svuda, gdje ga prije ne bih nikako uguravala. Valjda ovi novi jezikoslovci vole „i“ ili će prije biti da ljudi od pera ne znaju ni sami što bi i kako bi pa ga stavljaju svuda. Ono – novinar, pisac, kako god, napiše članak ili kolumnu, da sad su moderne te kolumne, i onda kad je pri kraju, dođe i ubaci još nekoliko „ i“- ova, nek se nađe. Od viška glava ne boli, a ako pofali, e tu nastaju problemi. Ne znam ni sama čega da se uhvatim kao mjerodavnog. A ne znam ni zašto se opterećujem tim stvarima. (Opet moja disfunkcionalnoopsesivnokompulzivna potreba da je sve po pravilu i uredno „simetrično“.) Neka nazovi pravila su u najmanju ruku za današnje vrijeme i funkcioniranje pisanom riječi neukusna. Trudim se ne upotrebljavati (ili se piše upotrijebljavati?) tuđice. Ali još mi je gluplje služiti se „izmišljenicama“. Tako ja, naime, zovem ovu novu vrstu riječi u našem jeziku za koju se tvrdi da je naša, ali … što bi to bilo? Čujete je, mislim na tu neku riječ, a onda vam treba neko duže vrijeme da odgonetnete njeno pravo značenje. U rječnicima stranih riječi je nećete naći jer, bože moj, to nije strana riječ. Latinski – jok, ne vuče porijeko ni iz te loze. A zar da kupim rječnik hrvatskog jezika? Pa možda mi nismo živjeli ovdje, na istom mjestu, u istoj zemlji zadnjih pola stoljeća? Nazovi znalci našeg jezika (da li je to naš jezik?) se pozivaju na nekakve „koriene“ i ubacuju nam te čudne riječi kojima se nitko nikad nije služio i tvrde nam da je to naš jezik. A možda su oni ipak samo zalutali zombiji? Kao potvrđeno je da i oni postoje. Kao da svi to do sada nisu već znali. A pogotovo su uvjerljivi, mislim ti nazovi jezikoslovci, kada se stvari iz 21. stoljeća nazivaju nekim čudnim „hrvatskim“ imenima koja su se kao koristila od vajkada (aha, di ste sad!) i od vazda. I drveće imate već duže vrijeme samo listopadno i vazdazeleno (zimzelenog više nema, izumrlo! valjda). Pričaju i da će uskoro izaći jedinstveni pravopis našeg lijepog vazdazelenog jezika. I da će biti na internetu i da će biti besplatan. Napokon, da li je to moguće!? I tek je izašla vijest o tome i obradovala me, a već dušebrižnici, čistunci, puritanci i svi ovi bolesni komentatori, koji se toliko diče svojom ljubavi prema lijepom hrvatskom jeziku, kritiziraju i pljuju taj jedinstveni pravopis i prije nego li je ugledao svjetlo dana. Dođe ti da se izrigaš od njihove brige. Od njihove brige za svoje džepove.

I nema veze kako smo mi pisali i čitali zadnjih otprilike sto godina. I pisali i čitali i pričali. Strašno! Zar se kod nas ni pravopis ne može dogovoriti jedan i jedini. Ako postoji za istu stvar više pravila znači da u stvari nema pravila. Kod nas je u svemu pravilo da ne postoji pravilo, a ako i postoji, pravilo je da se samo rijetki ( i budale, čini mi se) pridržavaju pravila. I tako, zapitam se sve češće, i kad čujem te ljude na radiju i na televiziji i kad čitam novine, i papirnate i ove na ekranu – Gdje je nestao jezik? I… „Gdje je nestao čovjek?“

A gdje mi je nestala priča?

klikni i komentiraj

K’o nova sam! Od neki dan. Da, počela sam raditi ovog ponedjeljka, mislim ono, radno vrijeme i to. Ne, ne više ovo po doma. Tehnički već preuzeo kuhaču! Znala sam ja da to s fejsanjem i lajkanjem ne može kod mene samo tako proć’. Taman sam se počela zanositi komunikacijom s vanjskim svijetom i prepuštati se svim svojim čulima silnim čudima virtualnog općenja kad eto ti … opet se moram uštekat. A što ćeš, ponuda i nije neka na tom našem tržištu rada, tu sam di sam, iskustvo, godine i sve to i što bude bit će. Račune moraš plaćat, a za to ti treba novac i to ti je sva filozofija. I nema se tu što pametovat. Ništa, morat’ ću vodit’ paralelni život, ionako smo svi mi više-manje podvojene ličnosti.

Uglavnom, sad sve ispočetka. „Poslin svega što je bilo“… osjećam se opet k’o mulica od dvadesetinešto (ne baš u pozitivnom smislu, da se razumijemo), trk, smješak, treptaj okicama, i tipkaj, tipkaj, knjiži, tipkaj, tipkaj, knjiži, tipkaj, tipkaj, knjiži, tipkaj, tipkaj, knjiži… e, da, život je pun iznenađenja, nikad ne znaš kad će te dočekat. A, i to proljeće, ‘oće li više ove godine. Dan je duži, tješim se. A drugi tjedan će opet biti noć u sedam ujutro jer opet će nam uzet’ taj sat da nam ga kao vrate tamo negdje u desetom mjesecu. Samo prigovaram! A ovo je bilo, unatoč i usprkos svemu, tako lijepo razdoblje. Svakome bih ga preporučila (naravno, idealno bi bilo uz pristojunu renticu) jer tek onda imate vremena biti napokon sami sa sobom i(ili) s kim god želite ako baš želite. A sve što je lijepo kratko traje, tako je to. Eto, ja se odrekla biroja pa vi vidite!

Bome sam se i nadavala intervjua. A kažu u ovim savjetima za traženje posla da je uspjeh kad te pozovu na razgovor, a još ako nakon testiranja uđeš u uži izbor…eeee…. Slike još nisam dijelila, al’ kako se malo odužilo to „besposličarenje“ (pa se čovjek malo i zabrine) počela sam razmišljati i o toj varijanti, al’ eto bolje za sve da do toga nije došlo. A i upoznala sam mnogo novog svijeta. I ugodnog i manje ugodnog. I priznajem, nisam ni znala da je tako živahno i raznoliko u ovom našem kraju…

E da, kad sam već kod tog, mislim našeg kraja. Došla sam do zaključka da je živjeti u Rijeci još uvijek jako lijepo i da ljudi ne vole odlaziti. Otkud sad to? Pa neki dan je u novinama izašla plahta s onim silnim nazovi kandidatima za članove europskog parlamenta i ja, ne budi lijena (ili je to opsesivnokompulzivni što već ono), išla vidjeti koliko ih je iz Rijeke. Ako sam dobro gledala, mislim da ih je baš iz Rijeke bilo svega 4-5, među njima jedan poznati doktor, ona gusarica i… ne sjećam se drugih. I, što biste vi drugo zaključili nego da se (gotovo) nikome baš ne ide iz te naše Rijeke u sve to ili ? Forza Fiume!

klikni i komentiraj

Da ću stavit suđe u mašinu, to-jest, takozvanu suđericu (‘ko se samo toga sjetio!), valjda su svi pojeli sve što su naumili i imali, skoro će ponoć, tako da ujutro sve bude onako uredno… za skuhat kavu, sjedit i slušat radio u mraku i malo meditirat u miru, a eto ti ga , dođe ovaj maliveliki da se ide tuširat da ide van… ja ću pop….. a niš… što ću, idem pisat da mu ne smetam dok se on istušira i sve to što već treba po kući. Sad će mi potrošit svu toplu vodu i napravit saunu. (jel’ i vas muče gljivice po zidovima?)

Puca me adrenalin već evo drugi dan. A što, pitate se vi? Prava klimakteruša! A, nije (samo) to. Stavio me moj tehnička podrška na fejs pa se svako tol’ko malo tamo pogubim. U stvari, nije mene nego taj moj kako se zove blog. Mudrac! Naš’o rješenje. Ja ne bi’ na fejs, mislim ja osobno, a on stavio paprenjak. A valjda sam prezahtjevna pa da si olakša. Zna on s kim ima posla. A i valjda je mislio da neću tol’ko trošit njegovu tehniku (i vrijeme na toj tehnici). Ono, ma nek se ona malo zabavi, samo da je mir u kući… I još kaže da trebam skupljat nekakve lajkove, ma što to značilo. I što će onda bit ne znam (objasnio je on to meni, al’ ja zaboravila). I ne znam dal’ da tamo pišem il’ da normalno pišem k’o sad. (ma ja ću ovdje pa nek on to sutra rješava) Da li se moram svakom zahvalit kad me pohvali na tom fejsu? A joj, ne znam ja kako će to završit, a nije ni počelo. A lipo sam mu rekla da nisam ja za to i da je to meni sve zbrčkano i da mi je dobro ovako u b(r)logu. A i ono, počneš kuvat pa baciš oko na komp i… ode kapula k vragu! Sve ispočetka. A i slabije se pegla uz laptop. Ne ide nikako. Bolje je uz radio. Malo sam staromodna (ili?). Da malo!

Eto, mogla sam riješit suđe dok sam ovo pisala, al’ krenulo me opet u ovo gluho doba noći. To vam dođe umjesto pletenja. Postala sam prava kućanica. Cijeli dan ih ganjam usisivačem po kući. Njurgam. Idem za njima. Govorim što treba. Da je zima vani. Da pada kiša. Da se skinu. Da se stave. Da idu. Da ne idu. Da se pokriju. Da ovo. Da ono. Kamo idu. Kamo ne idu. Što da odnesu. Što da donesu. E, da. Nikli su mi neki dan narcisi na balkonu. Spremila sam ljetos lukovice (od narcisa koje sam dobila prošle godine od dragih prijatelja), stavila ih u zemlju na balkonu tamo negdje u siječnju ove godine i pokrila, i naravno već malo i zaboravila, a oni digli sami poklopac. A, eto proljeća! Napokon. Fora. A da se ja počnem bavit vrtlarstvom? Ko zna što će još bit od mene.

Evo, spremio se maliveliki i – u život. (i rek’o je da ne pišem slučajno o njemu. Ma ne, neću slučajno.) Namiris’o sebe i cijeli kvart. E, mladosti, lijepa li si!

Kažu da će biti još snijega, a evo skoro je kraj ožujka. Danas je bio baš neki sivi dan. Otišli opet neki ljudi. Odjednom. Nema ih. Generacija – tu negdje. Što im je, kud su navalili? Zašto tako? Kako? I čemu onda sve to? I zar je sve to važno? I što je sve to važno?

Plink!

klikni i komentiraj

Oooo… kako lijepo jutro. Nema do bure. Sunce. U, kad bi se moglo malo skočit do Medveje, Lovranske drage, ne bi bilo loše. Ma, vidi se sve do preko Učke… „Va Labine by night, svoju moulu ja ne morem naoć…“ Moj support se već obrijao. Al’ ja sam mu zauzela laptop pa će se morat strpit koju minuticu. A i utakmica je večeras. A i danas ćemo dobiti auto pa da bude spreman. Jest da sam kupone poslala na svoje ime, ali… e kad smo već kod toga…

Registrirala se ja tako na sve neke silne tražilice i stranice da me „dilaju“ za posao i tako… šalju oni meni redovito oglase koji bi mi mogli biti zanimljivi, a sve kao prema uvjetima koje sam im ja zadala. I … dobijem ja na mail neki dan još jedan oglas, sve pet. Firma ima fora ime, a… sigurno se bave zdravim životom, traže znanje ovog, stručna sprema onog, jezik… o.k. … sve pet, mislim si ja…a kad ono sitnim slovima…poželjno je i (pa ja sam sama po sebi poželjna, svašta!) poznavanje auto dijelova. ‘bem ti! Di su mene našli gađat auto dijelovima. To mi je neko namjestio – oglas pisan baš za mene.

Ma, čula sam ja za sve te kako se zovu auto dijelovi. Alnaser – ta riječ me uvijek fascinirala, onako zvuči francuski, a što je i gdje je… jako važno. Pa karike (to vam ne valja na onim starim golfovima što redovito dime po svim cestama, kako oni prođu te tehničke i eko testove samo nebo zna). Čula sam i za kiler. O, nisam to dugo povezivala s hladnjakom, više mi je zvučalo kao nešto za ubijanje nečega u autu. Sjećate se da su u to lijevali ostatke od kave kad bi bilo šuplje? Ili sam ja to nešto krivo spojila. A kuplung. U… a centralna brava, navigacija, pa radkape, profili… sve je to super. Al’ nekako ja najrađe još uvijek idem čvrsto po zemlji pa dokle dođem. Trzam se i na sam spomen vožnje. A onda kad sjednem u auto. Kao uživam u krajobrazima, je, je super je to. Baš je fora vozit i vozit se… promrsim kroz zube, ne moram ni reć da poplave od stiskanja. I lijepi su ti novi autići. I mora se to redovito održavati i pregledavati i mijenjati dijelove. E, kad ja dobijem auto na nagradnoj igri…. a valjda će neko ić’ sa mnom da ga izveze iz tog salona!

Ajd’ moram ić’!

klikni i komentiraj

Stvarno ima dobrih filmova! (Sad sam kao rekla nešto pametno!) Uhvatim se često kako razmišljam o jednom, mislim filmu. Davno sam ga gledala. (U ovim mojim pričama sve iz davnine, a što ćeš?… malo pivo!) I znam da je film bio kasno navečer i sjećam se da me danima hvatala jeza od same pomisli na priču. Ma, znate onaj stari film u kojem je ljudima zabranjeno čitati knjige i knjige se spaljuju? I sve je izgledalo onako futuristički. Da, i svi moraju samo gledati televiziju kako bi se informirali i nema druženja i međuljudskih odnosa. I svi su hladni. Ha – kao da je to vrijeme došlo i prije nego što je trebalo. Mislim da je film negdje iz 60-ih godina. Da, a postoji neka grupica ljudi koja uči knjige napamet da bi ih spasili… i sve se prenosi usmeno s generacije na generaciju, s čovjeka na čovjeka…o, moram naći kako se zove…

Evo me … Fahrenheit 451. A joj, žena gleda nešto na tankom ekranu… ne mogu vjerovati, ni toga nije bilo kad sam gledala taj film. Kažu da je knjiga po kojoj je napravljen film iz žanra (žanr – koja riječ!) znanstvene fantastike. A danas, možda bi bila znanstvena, ali fantastika stvarno više nije. I toliko toga se poklapa (ne mislim samo na paljenje knjiga). Da, to je jedan od filmova koji me „progoni“ već godinama. Ne smijem ga opet cijelog gledati. Past ću u bed, a nisam ni sada daleko… Jezivo istinito. Hm, možda je taj film onda davno djelovao na moju podsvjest na način da ne gledam previše televiziju. Znate onaj odsjaj iz onih starih televizora iz kojih i kad su bili ugašeni kao da vas netko gleda, ne baš iz njih, ali onako… preko njih. Povremeno bih ja (da li sam ja normalna?) imala taj filing (znam da se filing ne piše baš tako!), a onda nije postojao ni internet, a o skajpu da ne pričam. I pitam se da li ti pisci stvarno vide što će se dešavati u budućnosti ili se čovječanstvo samo trudi preslikati u stvarnost sve ono što su pisci nekad davno napisali. Ne, oni u stvari samo malo pametnije gledaju!

Hm… čitam sadržaj na wikipediji i ne mogu vjerovati o čemu je pisano, a što se danas dešava. Distopija! Čovjek kritizirao medije tamo negdje 50-tih u svojoj priči, a gdje smo sad toliko godina poslije. Stvarno, u njegovoj ne baš svijetloj (unatoč silnoj vatri) budućnosti. Informacije nam se serviraju perfidno odabrane, smeća u medijima nikad više, žutilo pršti na sve strane, sve sponzorirano i izrežirano. Govori se ono što ljudi žele čuti navučeni na manipulatorske trikove svih vrsta. Bace ješku, a onda se ljudi glođu. Skaču jedni na druge. Ne možeš ništa ni odgledati ni odslušati na tom internetu, a da u prizemlju slike ili neke nevine priče ne naletiš na neke bolesne komentare…homoksenobalkanosvefobne komentare, i… glupe reklame, silne navlakuše. Iste glupe priče gledate i slušate danima, ako ih se uopće može nazvati pričama, o nekim glupim ljudima (i ženama da se razumijemo, ne zaostaju nimalo za muškarcima) i stvarima, kojima nas zatrpavaju, i poveznicama i… dok pucneš prstima, pogledaš na sat. Prođu sati i dani, a osjećaj poslije… bljak! Kradljivci vremena! Imam li samo ja taj osjećaj kad vas navuku ili u stvari kad se navučemo sami ili nam oni naprave taj osjećaj da smo se navukli sami, a to je sve tako suptilno podlo smišljeno. Da, da, misliš da sve držiš pod kontrolom, a sve to izmakne kad tad… baš kao i ova moja priča.

Da, volim knjige. I jedan od boljih osjećaja mi je ono… kad uzmem knjigu u ruke, otvorim je… a ona onako, dobro miriši. Jeste li kad pomirisali knjigu! One stare knjige su češće imale neki bolji miris. Valjda je papir bio pravi prirodni. Pa još kad prođu kroz tisuću ruku i tko zna koliko je očiju prešlo pogledom preko njih. Onako, na skrivećke, u knjižnici, među policama. Uvijek sam voljela doći ranije dok još nema puno ljudi. Izaberem knjigu s police, otvorim je i „pošnjufam“. I onda mogu dalje. Zadnje korice, što piše, malo unutra da vidim kako je pisano. Da li priča teče ili je svedena na brdo nerazumljivih naklapanja proizašlih iz silne želje tamo nekog cijenjenog pisca da ostavi dojam na tko zna koga (a najčešće tek na samoga sebe). Da, i ljutim se na ljude koji pišu neke svoje nazovi misli po tuđim knjigama. Još ću lektiru i klince nekako i razumjeti, ali starci kad to rade. Uf. I onda, ajmo kod tete knjižnjičarke… to mi je još uvijek tako romantično zanimanje. I, srećom, tek su neke tete jako daleko od moje predodžbe o tom zanimanju.

A kad kupujem knjige? Ma skoro ista „procedura“. I, može knjiga biti toliko hvaljena, ali ako ne miriši dobro – nema šanse! A i za novine vrijedi isto, bez brige. Koliko sam časopisa prestala čitati samo zato jer ne mirišu dobro. A neki još uvijek imaju onaj miris, kako da vam ga objasnim, opišem. E, da. Imale smo (moje sestre i ja) kad smo bile male one slikovnice Maja na snijegu, Maja na moru, Maja ovo, Maja ono… uglavnom, miris tih slikovnica je bio… nezaboravno. Nevjerojatno. A i slike tako prođem, da ne kažem posnifam, onako samo malo izdaleka … Da, da. I jedina mjesta gdje se mogu zadržati u gradu, misleći pritom na šopingiranje, kojeg još uvijek smatram nužnim zlom i svodi se inače na ono – ima li što za mene, veličina, moj broj, – nećete probat?-, a-a, može, dajte vi da ja to platim i brzo… hvala i doviđenja, su oduvijek bile knjižare. Sjećate se one velike Mladosti, pa one knjižare s brdom knjiga na svim znanim i neznanim stranim jezicima, mislim da je bila tamo negdje pokraj apoteke na Korzu, pa Nolit, da li se tako zvao, na Žabici, u prizemlju Jadroagenta je isto bila neka knjižara i bilo je toliko onih džepnih izdanja koja sam si i ja sa svojim skromnim srednjoškolskim džeparcem mogla priuštiti. I taj miris papira i knjiga kad ulaziš u knjižare…

I da, više se ne kupuju knjige na metar, sve u istoj boji, od istog pisca, da paše u regal! A i regali su manji, a televizori sve veći. I stalno se priča kako danas ljudi ne čitaju. To – danas, vjerojatno traje otkad je čovjeka i knjiga. Sjetim se i starih i novih priča s roditeljskih sastanaka o (ne)potrebi lektire i čitanja! A kao da su se i knjižare vratile u naš grad. Priznat ćete, jedno vrijeme ih baš i nije bilo. A ne bi se moglo reći ni da u knjižnicama nema ljudi. I, to me baš veseli, ima puno mladih!

A tek onaj divan osjećaj kad uronite u dobru knjigu i …

komentara (7)

Hoću li o tome ili neću? Nedjelja, Patrik i sve to…Ma, moram. Drži me još otkad se Milanović ˝vadio“ na onu ženu iz računovodstva da je imala infarkt ili zahvat kad su zakasnili s predajom godišnjeg. Nisam uspjela skužiti iz njihovih izjava ni što bi` ženi niti kada, da li dva tjedna ili dva mjeseca prije roka, nije ni važno, ali kao on nije ništa znao. Pazi, molim te, nije znao da treba predati GODIŠNJI izvještaj, a ona, tj. račun o’vodja se (eto greške!) razboli u krivo vrijeme, a htjela je napraviti sve uredno pa nije stigla u petak nego je predala tek u ponedjeljak, ispalio on i preživio. I on će onda primjerom pokazati kako se treba ponašati! Upsić! I još se „hvale˝ kako im u računovodstvu rade samo dvije-tri osobe. Pa da, ne smije žena biti ni bolesna nego kad je dobar termin. Trebala je biti bolesna nakon što preda izvještaj. Ali avaj! Onda bi trebalo napraviti plaće, pa predati plaće i sve one izvještaje uz plaće. A onda? A jok! Onda treba napraviti izvještaje za prošli mjesec i predati ih kojekuda. A možda treba dobiti i kakav kreditić? A treba i te statistike predati (napokon ukinuše te tromjesečne!) jer statistika je jako važna stvar jer – moramo u Europu. A trebalo bi malo platiti i račune. A što, a koliko… rokovi, rokovi, prolaze dani, mjesečnice, tromjesečnice, godišnjice… (Zar sam i od njih mogla očekivati nešto drugo, a tako sam to željela pa su me valjda zato još više razočarali.) Ponašaju se isto kao i većina vlasnika tzv. trgovačkih društava (i robovlasnika). Bila sam u tim račun o’vodstvenim vodama (da li ću opet biti – tko zna) i ovo je prvi put nakon valjda dvadeset godina da ću prva tri, a možda i četiri mjeseca u godini provesti donekle mirno (ako tu i tamo zaboravim događaje iz prošlih vremena što se stvarno jako trudim, al’ dođu sami, dal’ bi to mogao biti lagani ptsp?). I opet se potvrđuje ona – nije svako zlo za zlo. A račun o’ vođe? Oni, ili da budemo precizniji, uglavnom su to one, su svuda čini se tek nužno zlo i teret i samo trošak i ničemu ne služe i nitko ih ne sluša, i stalno nešto pitaju i zapitkuju i traže račune i ugovore i potvrde i stalno im se nešto treba objašnjavati i stalno nešto kontroliraju i stalno ti njihovi rokovi….prvi je peti je petnaesti je i dvadeseti i trideseti i tridesetprvi. (Jeste li predali GFI da možete u miru farbati jaja?)

Ljudi vole čuti samo lijepe stvari. Ubijte glasnika i riješen problem! A brojevi su nemilosrdni. I stvarnost izgubi onu ružičastu koprenu kojom je pokrivaju svojim pričama i onaj sjaj se izgubi u brojevima. A sve se tako lijepo posloži. I to knjigovodstvo, to je sve tako savršeno zamišljeno, ali (opet greška!) govori istinu. A istinu danas zboriti – a to se baš ne nosi danas! Nosi se…

A počela sam slučajno (da li?) s tim računovodstvom. Pametni ljudi bježe od toga, a oni koji to rade? Duga je to priča. Čudan je taj svijet, usisa vas kao neki vrtlog i ne možete se izvući, a nekad možda i ne želite, svjesno ili podsvjesno. I imate onaj lagano bolesni nagon u sebi da sve stvari moraju biti uredno posložene, svaki papirić na mjestu, sve u ravnoteži, nema veze dobitak, gubitak, ali sve je uredno posloženo, sve kockice. Niti jedna ne iskače. E da.

Poodavno sam imala neku ideju, koju, pogađate, nisam nikad realizirala, da ću ja pisati dnevnik mladog računovođe. Ah, da, tako se to trebalo zvati, i planirala sam to slati gospodinu Brkaniću (sve knjigovođe i računovođe i poneki iz neke druge priče pod ovim našim nebom će znati o kome pričam) jer u ono vrijeme nisu još postojali blogovi i kolumne, a o fejsovima i lajkovima da i ne govorim. I da, onda sam se još divila ljudima iz rrif-a kako pišu baš o temama koje baš taj mjesec baš nas zanimaju. Ah, kako sam bila mlada i naivna. Valjda je trebalo malo izaći iz tog vrtloga da bih počela… pisati! I disati. A volim ja raditi s brojevima, moram priznati. Ostalo mi to još iz škole. Ma, čovjek se rodi s tim. Ta razmišljanja o brojevima. Da se razumijemo, ne pričam o novcu, kunama i kako se to sve ne zove, ne kažem da to danas nije važno, ali to je nešto drugo, to su ljudi izmislili. I sve to može nestati u tren. Tamo negdje nešto krivo zakucka ili zapucka i sve se to raspadne. Tržišta, burze, banke, kamate, zlato, sve je to tako krhko i tanano napuhano i tobože. Ali taj svijet brojeva, zavrti vam se od svega toga!

A jeste li gledali Iskupljenje u Shawshanku (eng. The Shawshank Redemption)?

komentiraj (1)

Ova naša vaga ne valja – definitivno! A ni s ovim praškom za robu nije nešto u redu. K vragu! Sva roba mi se smanjila. A i koji je danas dan? A i…. čekaj malo, koja je ovo godina? A koliko ja ono imam godina? Opet mi ne štima račun. Sve nekako jutros ima više nego što treba. Sve nešto čudno. (samo je muzika na Radio sovi jutros kako treba!) O – o, da se nismo malo previše opustili ove zime! A i zima se malo odužila. E, knjigica, papica, kolačić, malo slano, znate kako to ide. A sve je to samo stvar izbora!

Pravo izbora? Izbori. Izabrati pravu stvar. Zar vam se ne čini da su stalno neki izbori? Biraju lokalno, biraju državno, za Europu, biraju papu (nekako su ovaj put to brzo obavili ili se to samo meni čini?). Sve direktno, ekskluzivno, sve napeto (mo’ š si mislit, „ko stara lastika“, sva sam se uzbudila), nisam mogla dočekat’ rezultate. Kao svi mi tu nešto izabiremo, odlučujemo. Baš sad, prvi put u povijesti, nikad više za ovo, nikad opet za ono.

Evo, uzmimo za primjer – pravo na izbor toaletnog papira. Ostvarili smo napokon i to pravo. Na svakoj bolje opskrbljenoj polici svake iole opskrbljene trgovine imate barem deset vrsta. Pa ti biraj! Mekši, tvrđi, 2-slojni, 3-slojni, na sličice na tisak, na perforirane ukrase, na žuto, na roza, na lavandu, na breskvu, bez mirisa, pa listić u roli ovoliki, listić onoliki pa toliko listića… Ako se zanesete možete provesti cijeli dan samo birajući toalet papir. A tek kad počnete uspoređivati i analizirati cijene… I – što izaberete, vi bi obični čisto bijeli, treba paziti, bakterije, ženska flora i fauna i tako to i …ili ga nema ili je najskuplji (a možda to i nije bijeli, možda je smeđi, ali su ga izbjelili?). I tako… uzmete 3- slojni, cijena o.k. , 18,99 kn, super ste prošli, i cijeli dan sretni, i svaki put u kupaonici veselje. A onda dođete za dva dana u istu trgovinu, na istu policu i taj isti papir – 12,99 kn. Pa ti biraj! A gdje to i kako sve to završi? Mislim da znate i sami.

Kao da je prije sve nekako bilo lakše. (kad kažem prije – to je ono, barem dvadeset godina prije) Imali smo dvije vrste – na tvrde klizave listiće (ne u roli, dragi moji mladi čitaoci, bukvalno – listići!), vjerujem da se velika većina vas koji čitate ovo sjeća toga. Onako – tvrdi papir, boja onih dlakavih škartoca, ludilo, i – one roze, tu i tamo prozirne, ali mekane (za ono doba mekane, i to treba isto uzeti u obzir) i naravno skuplje. (‘ko zna da li još postoji takav toalet papir?) Onda smo krenuli u Trst po one fine rolice. Koja je to sreća bila. Ne mogu se sjetiti da bi nas nešto drugo toliko obradovalo kao taj fini papir u to vrijeme. Koji ajpodi, ajfoni… Nevjerojatno neusporedivo! Pa su došle rolice i kod nas na police pa došle i nove police i super i hiper i centri i sve to sada i kod nas tu imamo. Samo se mi malo pogubili svi po putu! A tek oni fini sapuni iz Trsta, a joj, bilo ih je po cijeloj kući, po svim ormarima, danima, mjesecima…

Ma, sve je to u glavi, stalno nam to govore i pišu! Samo treba izabrati pravu stvar!… E, da… stati na vagu – ili ne!

komentara (3)

Kod nas je već dva dana žalost. Manchester United (fucking) je izgubio. A i taj Modrić se baš sad naš’o raspucavat po golu. I ne prenose te utakmice na normalnoj TV pa moraš kopat po internetu. Pa tol’ko me sve to pogodilo i jednostavno nisam mogla doć’ sebi pa nisam mogla ni pisat jer kad nisi pri sebi ne možeš ništa, a kamoli pisat… mo’š mislit!

Koje jutro. Mrak. Joso se bedači na radiju. Dijeli ulaznice. Kišurina. Ljepljiva… Maglurina. Sve je mokro. Ne vidim ni nebodere. Čekam da počnu nadirat s mora. E, evo ih… penju se po onom kamenju na lukobranu na Mlaci. Preko rafinerije pa preko ceste. Evo ih u Čandekovoj. Prolaze i žutu kuću. Sa svih strana. (a? ‘ko to? Pa Johnny Depp i pirati s Kariba!) Evo ih, na terasi u ovom kafiću ispod naše zgrade, ne smeta im kiša, došli se ugrijat… na čaj. Nije još osam pa im ne daju ništa jače. Hi-hi! Fora…evo me nazad!

E da, dobila sam neki dan poštom čestitku za 8. mart! To ja tako zovem 8.mart = Dan žena. Osmi ožujak? – ? – bo? Od Oberšnela i SDP. Ma, ‘ko mu je ono napisao?! Grozno. Ne, ne prigovaram, samo iznosim svoje mišljenje. A ona ruža, “šema” za tabletić na križiće, valjda su kopirali neke krojeve iz … one Praktične žene, iz tamo negdje 1974. godine. A valjda imaju ciljanu skupinu – sredovječne žene, domaćice. A ‘bem ti pa i ja bih već bila u toj sredovječnoj ciljanoj skupini. Ma, bit će da je to ipak za one starije sredovječne. Ma nismo ovakve čestitke pisali ni mi u osnovnoj školi sedamdeset i neke. Garant! Malo oni lijepo “posudili” od Vesne Parun, malo Cesarića… pazi ovo “Vama, jer ste toplije i mekše…” Bljak! Ne mogu vjerovat’! Uuuu, sad bi se ovi iz Obijevog fun cluba obrušili na mene. Dobro, dobro, neću više o tome. Važna je dobra namjera i dobra volja (što bi Kekec rek’o – dobra volja je najbolja, to zapiši za uho, mile jere, kisle cmere…tralala!) A i tko im je dao moju adresu? A otkud im lova!?

Zadnjih godina se (opet) slavi Dan žena. Sad nam kao i Europa određuje postotak žena (kol’ko ono!) u strankama, u županiji, u vladi, ne znam gdje ono još… dajte, molim vas. Kvote, ma daj, manjine, većine. Sve se svelo na postotke. Zar ne bi trebalo biti da se biraju najbolji (a ne oni što se najbolje guraju). Jesam naivna, sredovječna, a još uvijek idealiziram. A i čemu bi se svi smijali već danima, “pipl”! Da, bilo bi smiješno da nije jadno. I…idu mi na živce te podjele na muške i ženske… i sve druge podjele tog tipa. Što oni misle da se mi ničega ne sjećamo pa su se oni kao za nešto izborili. Istina, k’o da se zadnjih godina, kotač života malo zavrtio unatrag. Pa nam opet daju neka prava koja su već postojala pa su se malo zaboravila pa nam ih daju kao nova…sva ta nazovi prava, sve se to tako lako pustilo. Smutili nas sve. Ne samo žene. Pretvorba. Demokracija. Svi samo sliježu ramenima, spuštaju pogled. Emancipacija? Priče, priče… žene u šoping centrima rade od jutra do mraka, svaki dan. Radno vrijeme, subota, nedjelja, praznik. Zar to postoji? Pekare od 0-24, non-stop. Kockarnice po starom gradu. Cijelu noć. Iz njih samo ujutro izlaze face krvavih očiju. Bakice s kolicima prije pet ujutro kopaju po smeću. U 21. stoljeću tamo neki bolesnici raspravljaju da li treba djeci zdravstveni odgoj u školama. Što je slijedeće? Možda bi trebalo odvojiti po razredima djevojčice od dječaka? Pa onda da djevojčice i ne moraju ići u školu? Pa da, što će im škole. Ionako sve trebaju biti doma, odgajati djecu. Pa žene su ionako tek strojevi za rađanje! Jel’? Pa onda bi se mogli malo sjetit’ da djeca ni ne moraju ići u školu. Pa da, zašto bi oni trebali išta znati. A i ‘ko ne može platiti ne mora se ni školovati. Pa da, ljudi, kad ništa ne znaju, lakše ih je “šišati”, slati u tuđe ratove, držati gladne, držati u strahu. U što sam ozbiljna jutros!

Moja draga baba je isto bila blogerica. Ma ne, nije pisala na kompu, imala je rokovnik i zapisivala je svoje misli i sjećanja i tako sve nešto. Za 8. mart se uvijek sjetim one njene iz dnevnika “jebeš osmi mart kad si sam!”…. djeca, unuci, sve se rasteplo po cijelom svijetu, ostaneš sam, duša mlada, al’ tijelo ne sluša, srce malo ‘oće malo neće, a vršnjaci i sve neki dragi ljudi otišli u “lijepa spominjanja” (što bi rek’o Mišo Cvijanović)… I sjećam se i da je i njoj i njenoj sestri taj 8. mart bio jako važan datum. I bio im je puno više od čestitke, bomboniere i karanfila. One su se borile za to i bile su jako ponosne na sve to, tu svoju borbu, “pa žene su u Jugi tek ‘45-te dobile pravo glasa i …da sva dica mogu ić’ u školu i da svima bude bolje…”(opet ideali?) i “žena mora imat uvik svoj dinarić”, tako mi je govorila. A kol’ko je tek ljudi prošlo kroz njenu kuću…

A oni? Jednom godišnje dijele rožice, ulaznice, šalju čestitke. A di smo mi svi skupa? (Drugarice, u neoliberalnom kapitalizmu!) Sve se svelo na dobar omot. Sjajni papir. Glavno da je dobro upakirano. I ne nema emancipiranih žena (što to uopće znači?) bez emancipiranih muškaraca. Bez emancipiranih ljudi! A nema emancipiranih ljudi dok svi skupa nemaju mogućnost izbora, dok nemaju uvjeta za normalan život, život bez stalnog straha za sutra.

Ljudi se moraju nadati boljem sutra, a ne se svakog jutra buditi i bojati se da ne bude još gore…

Drage moje, dragi moji, sretan vam svima Dan žena!

07. ožujka 2013., uoči Dana žena

komentara (6)

Evo, uzela sam neke papire iz neke stare bilježnice, tu i tamo nekakvi grafovi funkcija (da li se to još uvijek tako zove?), svi kompovi su zauzeti, a ja da ne zaboravim što sam htjela reći. (Pa ću poslije prepisati u Wordu, mislim si). Čudno je to, olovka sama ide. Da sam počela pet minuta kasnije vjerojatno bi sve krenulo u nekom sasvim drugom smjeru. Sudbina, horoskop, ‘ko će ga znati. E, da, kaže meni horoskop prošli tjedan: – U poslu stabilno. Hi – hi , znači ništa. Glavno da je stabilno. Ma, nemaju oni pojma.

Čudan je taj naš mozak. Počneš jedno, završiš na desetom. Stalno neke analize, simpoziji, seminari. Pa ta depresija, kažu da je ima više nego prehlade. Pa lijekovi pa psihologija pa rijeka psihologije… A ništa se (ono stvarno bitno) nije promijenilo već tisućljećima. Malo ono materijalno, odjeća, auti, tehnika, ali ono u samim ljudima se vrti u krug. Nekad malo unatrag, nekad malo i zašteka, neko se snađe, neko baš i ne. Sve je to u glavi! Uf, što sam danas pametna!

I tako sam ja počela (opet) pisati. Kaže moja tehnička podrška da možda malo previše pišem. Da će mi nestat inspiracije. Eeeeee! Kad bi’ ja stavljala na papir, post, kako se to već zove, sve što mi se skuplja u ovoj mojoj velikoj glavi. Bolje ne! Tu i tamo treba samo malo pustit’ da izađe, da tikva ne pukne. A treba i pustiti mjesta za nove stvari. A ima stvarno jako dobrih stvari!

A … paprenjak? Ne, neću vam prepisivati recepte. Nije da ih nemam po starim i novim kuharicama. I na internetu ih imate mali milijun. Odlučila sam da mi se tako zove blog, to mi je prvo palo na pamet, još prije Nove godine, a onda kad sam vidjela koliko paprenjaka ima skoro sam odustala (i od imena i od bloga). Palo je meni još puno naziva na pamet, al’ nijedan mi nije bio tako dobar i jak. A i ta igra slova na hrvatskom jeziku papren + jak = paprenjak. I svi mi imamo tako (barem se nadam) neke svoje kolačiće za svaki dan. Pa reko’, zašto moraju biti samo oni jestivi. Može se “drobit” i na papir, a opet da je slatko i fino, a tu i tamo da pecne.

Sjećate se onog Proustovog kolačića koji se topi u ustima i… priča krene. Pri samom spomenu paprenjaka sjetim se svih tih toplih mirisa, toplog okusa i boja i, iako ih obično vežemo za zimu, sjetim se i ljeta. Čekali smo mi tako jednom u Zadru trajekt za Preko. (koje ludo ime za mjesto!) I kupila sam u nekoj običnoj pekari običnu vrećicu, bolje rečeno vreću paprenjaka. Usred ljeta,ali… Zamirisalo mi na daljinu. Ah taj moj nos! Sve je izgledalo obično i bilo mi je sve sumnjivo jeftino. Tolika vrećica, ‘ko zna što je u njoj!

Po Rijeci su se već onda, negdje 2000-tih počeli prodavati oni finoretroupakiranisvezicomistarinskimslovimapomoždadesetakkeksića po nekoj ludoj cijeni. Pa ručni rad pa imaju priču (a danas moraš imat priču ako misliš nešto prodat) pa kvaliteta namirnica pa hrvatski original pa suvenir pa registrirani, sve treba registrirat, treba zauzet tržište (da ne kažem zapišat teren) pa zagrebački pa slavonski pa hvarski pa … pa ide papar pa ne ide papar…i Šenoa i Hektorović i med i orasi i cimet i klinčići i oraščić i šafran i kardamom i ginger…Priznajem, laka sam na sve njih! (a nisam baš laka žena) Predivni su! I stvarno ih treba čuvati i cijeniti (ali ne baš u bescjenje). I možda bi me stvarno i uvjerili da je to baš nešto samo naše, ali dragi ljudi, ima ih i u Mađarskoj i Poljskoj i Turskoj i Njemačkoj i Švedskoj i… Postoje i muzeji paprenjaka. I, naravno, baš su njihovi najbolji! I opet se ponavlja ona …”princip je isti, sve su ostalo nijanse”!

Ma… ipak, stvarno najdraži su mi oni koje peče PIPPI LÅNGSTRUMP

(a imate i njezin recept na netu, njemački, a mislim i da ima na našem, i ima i Pipi na svim jezicima kao i pepparkakor, Pfefferkuchen, pernik…jer dobre stvari ne poznaju granice) …eee, kad smo mi gledali Pipi Dugu Čarapu…

komentara (5)

Kaže meni moja sis neki dan (o zar i ona to čita?!)da su sve priče napisane na neparan datum… ?… Vidi, stvarno! Nisam ni išla za tim, valjda se slučajno poklopilo. U stvari, uvijek sam nekako više voljela neparne brojeve. (Što pričaš, kako se brojevi mogu voljeti?!?) Čudno, zar ne? Jeste li kad razmišljali o tome?… Nema veze. (Alo, Tanja, vrati se, opet skrećeš u neke svoje!) Uglavnom, evo jedna i na parni datum. Mislim da je danas drugi. Naravno, ako je završim danas.

Evo proljeća. Još se vidi snijeg na Učki, skoro do mora, ali osjeti se u zraku proljeće. Učka mi je jutros k’o sa one slike. (Fuji, jel’to ta? Moram provjerit poslije na internetu.) Vjerojatno koju tisuću metara niže, al’ baš me jutros podsjeća na tu sliku. Vedro, spojeno plavo more i čisto nebo, a u daljini Učka. I sve onako plavičasto. U izmaglici. Vidi, i Mjesec. (Jel’ se to piše velikim slovom?) K’o da nije pravo. O, bože, kako lijepo jutro!

A zašto Frodo? Pa Šemso (mislim na glumca Enisa Bešlagića, u jednoj seriji je bio Šemso) me jučer u razgovoru za Novi list sjetio opet na priču o Prstenovoj družini. Kaže on da sebe svrstava u kategoriju koju naziva Frodovom skupinom. “Jest da nas je malo, ali to je ta kategorija,” kaže on. Ma, Šemso, ima te družine i više, samo su tihi, – prišapnem ja njemu, onako u sebi. Ma, zna on to, vidim mu u pogledu.

Ne vole njega djeca bez veze. Znaju oni. Sjećam se jednog našeg davnog godišnjeg, negdje 2006., možda 2007., nisam više ni ja sigurna, možda i prije. Krenuli mi na jug. A joj, kad je to bilo. Uglavnom, došli mi onda i do Neuma, i one granice i prolazimo mi tih par minuta kroz BIH, a djeca oduševljena. – Jesmo mi sad u Bosni! – A-ha, da to je Bosna i Hercegovina. – A, mama, jel’ tu Šemso živi? E, a ‘oćemo mi njega onda vidit? – A što smo već otišli iz Bosne? Možda će on biti tu kad se budemo vraćali?

Ne, nismo ga sreli. U Dubrovniku smo vidjeli neke “važne” naše face. Mislim da je bio negdje 15. kolovoz. Sve creme de la creme, al’ ‘ko mari kad nema Šemse. U povratku, oduševljeni svi Dubrovnikom, ipak smo stali malo i u Neumu. Market na granici. I kupili DVD sa Šemsom, nek’ se nađe. ‘oće dijete Šemsu pa da imamo za doma.

A joj, kad se sjetim kako smo otišli na taj put. Onako iznenada. U petak smo mislili da nećemo nigdje putovati to ljeto. Ima se, nema se, što će biti, što neće biti. U subotu popodne se dijete uhvatilo interneta. Klek? Gdje je to? Vidi fora. A blizu je i Dubrovnik. Smještaj o.k. Bonaca. Ima mjesta? Zovi brzo. Akontacija, subota, nedjelja, nije problem, internet bankarstvo, uplata, dogovoreno, riješeno. I evo nas druge subote na toplom jugu. Mali crveni punto, mi, dvoje djece, dva bicikla, hrpa velikih ručnika za more i hrpa stvari koje će možda trebati. (Naravno, kako to uvijek biva, nisu trebale.) E da, morali smo uzeti i gitaru. Neće mali na godišnji bez gitare. Ili on i gitara ili ne ide. Ajde, može i gitara. A pas? A ne, psa nemamo. Ma, snašli bi se mi i njim… I put pod noge, tj. gume. Baš je bilo super. I danas kad pričamo o tome (znam da su mnogi od vas čuli tu priču već sto puta) valjamo se od smjeha. E da, dogovor je bio da krećemo oko šest ujutro. Sve spremno za put. A onda… oko pola noći smo se svi probudili. Nismo mogli spavati i što ćemo, oko jedan po noći mi krenuli, ‘ko će još i jutro čekat!…

A joj! Toliko se toga dogodilo od onda. Sve se čini tako daleko. Možda je to bio i zadnji naš baš onako bezbrižni godišnji.

I što Enis kaže: “Vrijednosti su se promijenile totalno, ali mi smo krivci jer na to pristajemo.” Imagine …

komentara (2)