Evo, uzela sam neke papire iz neke stare bilježnice, tu i tamo nekakvi grafovi funkcija (da li se to još uvijek tako zove?), svi kompovi su zauzeti, a ja da ne zaboravim što sam htjela reći. (Pa ću poslije prepisati u Wordu, mislim si). Čudno je to, olovka sama ide. Da sam počela pet minuta kasnije vjerojatno bi sve krenulo u nekom sasvim drugom smjeru. Sudbina, horoskop, ‘ko će ga znati. E, da, kaže meni horoskop prošli tjedan: – U poslu stabilno. Hi – hi , znači ništa. Glavno da je stabilno. Ma, nemaju oni pojma.
Čudan je taj naš mozak. Počneš jedno, završiš na desetom. Stalno neke analize, simpoziji, seminari. Pa ta depresija, kažu da je ima više nego prehlade. Pa lijekovi pa psihologija pa rijeka psihologije… A ništa se (ono stvarno bitno) nije promijenilo već tisućljećima. Malo ono materijalno, odjeća, auti, tehnika, ali ono u samim ljudima se vrti u krug. Nekad malo unatrag, nekad malo i zašteka, neko se snađe, neko baš i ne. Sve je to u glavi! Uf, što sam danas pametna!
I tako sam ja počela (opet) pisati. Kaže moja tehnička podrška da možda malo previše pišem. Da će mi nestat inspiracije. Eeeeee! Kad bi’ ja stavljala na papir, post, kako se to već zove, sve što mi se skuplja u ovoj mojoj velikoj glavi. Bolje ne! Tu i tamo treba samo malo pustit’ da izađe, da tikva ne pukne. A treba i pustiti mjesta za nove stvari. A ima stvarno jako dobrih stvari!
A … paprenjak? Ne, neću vam prepisivati recepte. Nije da ih nemam po starim i novim kuharicama. I na internetu ih imate mali milijun. Odlučila sam da mi se tako zove blog, to mi je prvo palo na pamet, još prije Nove godine, a onda kad sam vidjela koliko paprenjaka ima skoro sam odustala (i od imena i od bloga). Palo je meni još puno naziva na pamet, al’ nijedan mi nije bio tako dobar i jak. A i ta igra slova na hrvatskom jeziku papren + jak = paprenjak. I svi mi imamo tako (barem se nadam) neke svoje kolačiće za svaki dan. Pa reko’, zašto moraju biti samo oni jestivi. Može se “drobit” i na papir, a opet da je slatko i fino, a tu i tamo da pecne.
Sjećate se onog Proustovog kolačića koji se topi u ustima i… priča krene. Pri samom spomenu paprenjaka sjetim se svih tih toplih mirisa, toplog okusa i boja i, iako ih obično vežemo za zimu, sjetim se i ljeta. Čekali smo mi tako jednom u Zadru trajekt za Preko. (koje ludo ime za mjesto!) I kupila sam u nekoj običnoj pekari običnu vrećicu, bolje rečeno vreću paprenjaka. Usred ljeta,ali… Zamirisalo mi na daljinu. Ah taj moj nos! Sve je izgledalo obično i bilo mi je sve sumnjivo jeftino. Tolika vrećica, ‘ko zna što je u njoj!
Po Rijeci su se već onda, negdje 2000-tih počeli prodavati oni finoretroupakiranisvezicomistarinskimslovimapomoždadesetakkeksića po nekoj ludoj cijeni. Pa ručni rad pa imaju priču (a danas moraš imat priču ako misliš nešto prodat) pa kvaliteta namirnica pa hrvatski original pa suvenir pa registrirani, sve treba registrirat, treba zauzet tržište (da ne kažem zapišat teren) pa zagrebački pa slavonski pa hvarski pa … pa ide papar pa ne ide papar…i Šenoa i Hektorović i med i orasi i cimet i klinčići i oraščić i šafran i kardamom i ginger…Priznajem, laka sam na sve njih! (a nisam baš laka žena) Predivni su! I stvarno ih treba čuvati i cijeniti (ali ne baš u bescjenje). I možda bi me stvarno i uvjerili da je to baš nešto samo naše, ali dragi ljudi, ima ih i u Mađarskoj i Poljskoj i Turskoj i Njemačkoj i Švedskoj i… Postoje i muzeji paprenjaka. I, naravno, baš su njihovi najbolji! I opet se ponavlja ona …”princip je isti, sve su ostalo nijanse”!
Ma… ipak, stvarno najdraži su mi oni koje peče PIPPI LÅNGSTRUMP
(a imate i njezin recept na netu, njemački, a mislim i da ima na našem, i ima i Pipi na svim jezicima kao i pepparkakor, Pfefferkuchen, pernik…jer dobre stvari ne poznaju granice) …eee, kad smo mi gledali Pipi Dugu Čarapu…