• Priče
  • Početna
  • Slike
  • Vidiovo
  • Kontakt

tanjinpaprenjak

~ priče za skoro svaki dan...

tanjinpaprenjak

Monthly Archives: svibanj 2013

Ispod duge

22 Srijeda svi 2013

U Oklahomi tornado. Snaga prirode? Prirodna pojava? Jeza. Crnilo. I usisava sve. I ljude. I djecu. I kuće. Kao u priči o Dorothy. Iz Kanzasa. I pjesma o dugi.

Duga. Prirodna pojava. Isto, zar ne? Duga. I ona priča Dinka Šimunovića. Kad je ona djevojčica Srna htjela proći ispod duge da bi postala dječak. Sjećate li se? Jel’ tako bilo? Da li je Dinko, ranije već spomenuti Šimunović, znao da će postojati zastava duginih boja koju će nositi neke druge djevojčice i dječaci, neki drugi ljudi. I oni su ljudi, zar ne? I uzeli su si dugine boje. Da sanjaju pod njima. I snivaju neki bolji svijet. Neko mjesto gdje neće biti drugi i drugačiji nego isti. Zar je bio tako vidovit? Ili se svih ovih godina stvarno ništa nije promjenilo?

Vozila sam se busom doma. Danas. A kraj pruge plakat i poziv da zaštitimo obitelj. Od koga i zašto? I da se potpisujemo da bi zaštitili obitelj. Opet isto pitanje – od koga i zašto? Od tih istih koji pozivaju na potpisivanje peticija za zaštitu obitelji, koji pozivaju na – na što? Stotinu pitanja imam, ali nemam odgovora na njih. Što mora biti u glavama tih ljudi i čime ih neki drugi i drugačiji napadaju da se toliko moraju braniti? Da li su oni drugačiji ili smo mi, nazovi normalni, drugačiji? Što se zbiva u glavi jedne žene (ili muškarca) koja ima potrebu organizirati takva „potpisivanja“? Čime oni nju ugrožavaju? I što se nju tiče tko će živjeti s kim i kakvim? A sve u ime one – Ljubi bližnjega svoga. Gdje je nestala ta priča? Koje licemjerje! Od čega i od koga? Čemu tolika „briga“ za tuđe živote? Za tuđe ljubavi. Za tuđu sreću. Tko su ti potpisnici? I, opet, čime ih se to toliko ugrožava? Čega se oni toliko boje? Sami sebe? Zašto se ne bave sobom i svojim životima? Ili se boje da će im dijete (ako ga imaju) doći jednog dana i reći: Mama, znaš ja sam gay. I – ? Spremili bi ga u ludaru? Ili negdje u komunu na odvikavanje od te loše navike i ovisnosti? Ili ga se samo odrekli za sva vremena? Nije dosta da ga tuku oni izvana, treba ga dotući i iznutra. Treba ga …

I tko su ti ljudi, tko su oni da kroje drugima i drugačijima? Ne mogu vjerovati. Da li sam ja živjela negdje drugdje sve ove godine. Što se to u ljudskim glavama skupljalo sve ove godine pa sad sva ta zloća i mržnja suklja iz njih van? Zašto je nisu ostavili i dalje u sebi? I pustili druge i drugačije da žive negdje iznad duge. Da sanjaju dalje i da misle da su ljudi dobri.

„Lijepa je bila ta duga kao i sve ostale te zlatne jeseni. Nadvila se sredinom Luga s jarkim bojama i mirna, pa se činila tako postojana i tvrda kao da bi se moglo hodati po njoj i kao da je nikad nestati neće.
Sava i udovica gledale dugu zamišljene i mirne kao da duga donosi mir i spokoj Čardacima i tim rasijanim luškim selima, siromašnim i bogatim.
Ali Srna, koja je prvi put vidjela taku dugu, izobličena u licu, mjerila zažarenim očima Luško polje.
Ona je već vidjela sebe kao krasna i jaka dječaka kako se ispod duge vraća roditeljima… a oni je grle i plaču od radosti, a ona…..
…sve gledala u dugu koja joj se činila tako blizu. Treba samo još malo potrčati pa si ispod nje. U Srni se razigrala mlada krv i pritajena se snaga razbuktjela u mladom tijelu.
Ona je mislila da je tako s toga što se već dosta primakla k dugi.
– Još malo pa ću biti sin – pomisli Srna. … “

(iz Duge, 1907. godine napisao Dinko Šimunović, izdanje Zora, 1963.)

“I hate the word homophobia. It’s not a phobia. You are not scared. You are an asshole…“ Morgan Freeman.

20:56:37

komentiraj (1)

Helou, helou…

15 Srijeda svi 2013

‘oću pisat… neću pisat (Jesam li se ja to malo navukla?)… onda opet ne stignem ništa pročitat’. Nisam pregledala ni Pogled od subote. Ni Mediteran. Ima nešto o Mirku Iliću. I plakatima. Prva asocijacija na njega mi je ona teška knjiga (mislim da je bila crvena) koju sam teglila busom rođakinji, s njegove izložbe prije par godina u Rijeci. Možda i nije crvena? Malo trokiram jutros. A zašto je to sad uopće važno… A kako se ono zovu te knjige u kojima je sadržan nečiji umjetnički opus i osvrt na sve to? Mislim da je bilo nešto i o Teofilu Pančiću. Kad sam već propustila u Rijeci događaj s knjigama da barem nešto pročitam o tome u novinama. O, i nekoliko knjiga mi skuplja prašinu u redu čekanja…

K vragu! Jučer sam bacala stare novine (ne u kontejner nego u onu kutiju za stari papir u portunu)! Možda je i to otišlo… A ne, tu je… Dobro je. Pa kad stignem. A Porin. Jel’ i to već bilo?

Opet Radio sova i ja. Obožavam ovaj mir pred svitanje. Ono kad više nije noć. Al’ nije ni jutro. Taj mir. I tišinu. (Jesam li to već rekla? Ponavljam se…) Sad su već i ptice počele… Tko bi rek’o da ih kod nas toliko ima. Aaa! Sad bi mogla nabacit’ koju. Kamion s kruhom se parkira ispred marketa. A mladi Waters šapiće: – helou, helou… Prekinuo me u mojim odlutavanjima.

Stvarno. Neki ljudi su sve bolji što su stariji. ( Ne mislim samo fizički, hi-hi) Dobiju neku snagu, zrelost, mudrost, sigurnost… Uuuu! Jutros me ovaj dečko s radija gađa! Bruce, Mark, Roger… Da… Knopfler i ekipa su bili odlični. Glupo bi bilo da ja tu sad iznosim neka svoja (ne)stručna mišljenja. Bilo bi lijepo da je bio neki intimniji ambijent. Kazalište, neki manji prostor možda… A! Što bi bilo kad bi bilo… Fora je kod tih događanja da mi je, što vrijeme više prolazi, sve draže da sam bila tamo i dio svega toga. Čuješ stvar na radiju… Pa mi smo bili tamo!… Ovaj put nisam stigla ni uživati u onom osjećaju poslije koncerta. Ono kad te drži neka izmaglica danima. Brzo u Zagreb… brzo iz Zagreba. Nedjelja. Natrag kroz noć i kišu i maglu. Ponedjeljak… mašina, drobilica, od jutra do mraka… i već je drugi ponedjeljak. Prošao.

Zato volim radio. Kad staviš CD točno znaš što slušaš (osim možda prvi put). A na radiju… Pa kad nam se poklopi. Kad me iznenadi nečim što nisam čula godinama, desetljećima… Ili nisam znala ni da postoji, a onda idem kopat’ da saznam što je to…

Toliko o iznenađenjima. Inače, ne volim previše iznenađenja. Volim kad sve ide nekim mirnim putem. Ovo na radiju mi je sasvim dovoljno da mi uzburka dan. A sve drugo…Samo nek se mirno pliva. A evo. I koče se vraćaju.

05:56

komentiraj (1)

Ne znam naslov

03 Petak svi 2013

Slušam Radio sovu. Dylan. I htjela bih napisati nešto lijepo. Nešto da me digne. Nešto bez gorčine. I bez ljutnje. I ironije. Htjela bih gledati kroz ružičaste naočale svijet oko sebe. Ove moje su stalno packave. To su ova moderna nazovi stakla. U stvari plastika. Progresivna. Sve nešto antirefleks, ovo, ono, al’ sve se lijepi za njih. Možda mi zato sve izgleda prljavo i ljepljivo i memljivo. A i takvo je jutro. A rekli su da će biti sunce. Možda i bude.

Tome je „zalipio“ sinoć Velebit. Odma me nešto strefilo kad sam vidila sliku. K’o da je zapuhalo odnekud i napunilo mi pluća mirisom vriska i kamenja. Baš mi je to trebalo. Dosta mi je ovog disanja na škrge. I uklapanja. Ajde od osan do četri nekako izdržin. Al pus me posle na miru… Jel’ znate vi da ima malo iznad Senja brdo koje se zove Orlovo gnijezdo? Otkud mi sad to? Nemam pojma. Moj mozak ko internet. Samo klikam s jednog na drugo. K’o mala sam se uvik pitala zašto se to tako zove. Mislin – to brdo, zašto se tako zove. I di su ti orlovi? Nikad ih tamo nisam vidila. (Sinoć nam je u kući bio komarac. Imo je raspon krila ko orao. I šare po sebi. E, nisu ni komarci što su nekad bili.) A kad bi s izviđačima išli u Sijaset celo vrime bi pogledavala oće li koji odnekud sletit s tog brda. U, što se meni onda svašta vrtilo po glavi. A ko da je sad drukčije. A je, puno je manje adrenalina u filmovima. A previše u stvarnom životu. A…

Kud prije šest? A baš mi je bilo lijepo na ovom mom izletu u lipo. J….e danas je petak. I 3. maj. Ajmo, dosta je bilo. Dužnost zove. Moram okrenut stanicu na radiju. Teška mi je ova žena. Melje. Forsira dobro raspoloženje. A ni sama nije baš raspoložena. A što ću joj ja?

A… more…

….i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru

(iz „More“, Josip Pupačić)

06:23:40

komentara (5)

Nove objave

  • Moj prijatelj Š.
  • LUKSUZ
  • Plesna haljina…
  • Shazam iliti Dan dječje radosti
  • Mentalne mape
  • Odlutavanja
  • Hej,
  • Cipelice kao bombon
  • Jutarnja
  • Privremena

Arhiva

  • veljača 2018 (1)
  • rujan 2017 (1)
  • srpanj 2017 (1)
  • prosinac 2016 (1)
  • lipanj 2016 (1)
  • siječanj 2016 (1)
  • studeni 2015 (1)
  • lipanj 2015 (2)
  • ožujak 2015 (1)
  • siječanj 2015 (2)
  • studeni 2014 (1)
  • listopad 2014 (1)
  • lipanj 2014 (1)
  • svibanj 2014 (1)
  • ožujak 2014 (1)
  • veljača 2014 (1)
  • siječanj 2014 (1)
  • prosinac 2013 (2)
  • studeni 2013 (1)
  • listopad 2013 (1)
  • rujan 2013 (2)
  • kolovoz 2013 (1)
  • lipanj 2013 (4)
  • svibanj 2013 (3)
  • travanj 2013 (5)
  • ožujak 2013 (10)
  • veljača 2013 (4)
svibanj 2013
P U S Č P S N
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031  
« tra   lip »

Posjetite moj Facebook profil

https://www.facebook.com/Tanjinpaprenjak-440486719362721/

 

 

 

Website Content © 2013 tanjinpaprenjak.com. All rights reserved.