‘oću pisat… neću pisat (Jesam li se ja to malo navukla?)… onda opet ne stignem ništa pročitat’. Nisam pregledala ni Pogled od subote. Ni Mediteran. Ima nešto o Mirku Iliću. I plakatima. Prva asocijacija na njega mi je ona teška knjiga (mislim da je bila crvena) koju sam teglila busom rođakinji, s njegove izložbe prije par godina u Rijeci. Možda i nije crvena? Malo trokiram jutros. A zašto je to sad uopće važno… A kako se ono zovu te knjige u kojima je sadržan nečiji umjetnički opus i osvrt na sve to? Mislim da je bilo nešto i o Teofilu Pančiću. Kad sam već propustila u Rijeci događaj s knjigama da barem nešto pročitam o tome u novinama. O, i nekoliko knjiga mi skuplja prašinu u redu čekanja…

K vragu! Jučer sam bacala stare novine (ne u kontejner nego u onu kutiju za stari papir u portunu)! Možda je i to otišlo… A ne, tu je… Dobro je. Pa kad stignem. A Porin. Jel’ i to već bilo?

Opet Radio sova i ja. Obožavam ovaj mir pred svitanje. Ono kad više nije noć. Al’ nije ni jutro. Taj mir. I tišinu. (Jesam li to već rekla? Ponavljam se…) Sad su već i ptice počele… Tko bi rek’o da ih kod nas toliko ima. Aaa! Sad bi mogla nabacit’ koju. Kamion s kruhom se parkira ispred marketa. A mladi Waters šapiće: – helou, helou… Prekinuo me u mojim odlutavanjima.

Stvarno. Neki ljudi su sve bolji što su stariji. ( Ne mislim samo fizički, hi-hi) Dobiju neku snagu, zrelost, mudrost, sigurnost… Uuuu! Jutros me ovaj dečko s radija gađa! Bruce, Mark, Roger… Da… Knopfler i ekipa su bili odlični. Glupo bi bilo da ja tu sad iznosim neka svoja (ne)stručna mišljenja. Bilo bi lijepo da je bio neki intimniji ambijent. Kazalište, neki manji prostor možda… A! Što bi bilo kad bi bilo… Fora je kod tih događanja da mi je, što vrijeme više prolazi, sve draže da sam bila tamo i dio svega toga. Čuješ stvar na radiju… Pa mi smo bili tamo!… Ovaj put nisam stigla ni uživati u onom osjećaju poslije koncerta. Ono kad te drži neka izmaglica danima. Brzo u Zagreb… brzo iz Zagreba. Nedjelja. Natrag kroz noć i kišu i maglu. Ponedjeljak… mašina, drobilica, od jutra do mraka… i već je drugi ponedjeljak. Prošao.

Zato volim radio. Kad staviš CD točno znaš što slušaš (osim možda prvi put). A na radiju… Pa kad nam se poklopi. Kad me iznenadi nečim što nisam čula godinama, desetljećima… Ili nisam znala ni da postoji, a onda idem kopat’ da saznam što je to…

Toliko o iznenađenjima. Inače, ne volim previše iznenađenja. Volim kad sve ide nekim mirnim putem. Ovo na radiju mi je sasvim dovoljno da mi uzburka dan. A sve drugo…Samo nek se mirno pliva. A evo. I koče se vraćaju.

05:56

Komentar (1)