Kako je ta žena dobro izgledala. Ne znam što je s njom danas, (trebalo bi malo proguglat) ali ne mogu se trenutno sjetiti niti jednog stvorenja danas koje bi joj bilo do koljena. Pametna, lijepa, zgodna, spretna… vjerojatno je i ona otišla u legendu… a! to su bila vremena. Vremena kad su djeca čitala stripove i palila se na face iz stripova. Eto, još jedan lik iz stripa. Naglasak na ono pametan.

Ko se normalan u ovo doba noći sjeti Modesty… to su valjda te srednje godine. Kad ti svakakve gluposti padaju na pamet. I kad previše misliš. A dobro je dok se možeš sjetiti kako se ‘ko zove. To je već uspjeh. Neki dan se nisam mogla sjetiti kako se zove Tracy Chapman. Mislim, nisam se mogla sjetiti njenog imena kad sam čula na radiju kako pjeva. E, tako vam je to. Godine nose svoje. A previše se toga mota po glavi…

Iznad Učke sijeva. Ulazi neki mokar zrak. Svježina. Već danima se pokušavam oteti nekom ljepljivom raspoloženju. I ne ide mi baš. Nekako kao da su mi misli u nekom oklopu. I ne daju se van. I baš sam nekako već danima teška sama sebi. Uhvaćena u klopku težine tuđih razmišljanja. Koja toliko vuku natrag i duboko dolje. Tko zna kako će se zvati ovo naše doba kad ga budu spominjali i učili o njemu (ako se tada bude učilo i ako uopće ostane nešto pospremljeno do tada) za tamo nekih petsto(tina) godina. Možda novi srednji vijek ili nešto tako? Zatrpavaju nas sada svakojakim teškim stvarima i događajima. I tonama šminke i kozmetike i tretmana. I prisluškuju nas i prate svi i svuda. Koliko će trebati grebati da bi se došlo do onog pravog i stvarnog?

A možda samo previše razmišljam. I nekako me previše takla ta priča o obitelji iz prošle priče. I ne mogu se otrgnuti. Trudim se da šutim. A opet… što se uopće može napraviti…

Da. Jedna od boljih stvari koje sam mogla upražnjavati dok nisam (opet) počela raditi je bila da mogu slušati radio. Na hrt 2 ima toliko dobrih emisija. Obrazovnih. O kulturi. O svemu. Da, da, još se palim i na Đelu i to. Jedna od njih (na radiju) koje sam slušala je bila i Gost urednik (da li su možda i to ukinuli?) Toliko pametnih i načitanih ljudi kod nas ima. A njihov glas se gotovo i ne čuje. Da li pričaju dovoljno glasno? Ili ih ne žele čuti? Ili ih se samo ne može čuti od te siline tobože senzacionalizma i događaja? Uh, kako volim čitati dobro „ispletene“ priče. Ono, počneš pa kao da držiš neku nit u ruci i samo te vodi dalje i dublje. Uvuče te u taj drugi svijet. Rijetke su tako dobre stvari u životu. I rijetki su ljudi koji tako dobro „pletu“. A tek kad netko može pričati (glasom) tako da te uvuče… jedna od takvih je bila i Mima Simić u jednoj od tih emisija (mislim da je bila još zima, već sam je prije htjela spomenuti, al’ tko sam ja da pišem o njoj, kolebala sam se, i na tome je ostalo – do sada). Ostala sam bez daha slušajući je kako veze i priča i priča. O filmu, o knjigama, o životu, o sebi… I toliko je mudrosti u njoj. Kad je sve to stigla naučiti i pogledati i pročitati?

…..

Mislila sam da neću i ja o Mimi jer od Nu2 svi pričaju o njoj, ali ruke su otišle same po tipkovnici. Neka nova Modesty? Za neko novo vrijeme. I hrabra. Do boli.

00:53:32

komentara (2)