A… sva sam se ukočila. Zaspala za stolom. Mjesec. Ogroman. Bit će da me on probudio. I ova tišina. Svijeća još gori. Radio krči. Sade… Your love is king… ‘ko zna koliko je sati. Mobitel? Ne znam gdje je. Nije ni važno. I bura je stala. Moram otvorit’ prozor. Neka uđe taj mir . I taj miris kiše i bure. Doma sam… Ha!… otkud ja ovdje. I što mi bi. Zar je moguće da jedan dobri stari sladoled iz automata, onaj u dvije boje s onim spiralnim oblikom, napravi klik i natjera te da spakiraš torbe nakon toliko godina…
Sinoć sam došla kasno. I jedva otključala stara vrata. (A moglo se u taj kasni sat dogoditi i da ostanem pred vratima, pomislim, skoro sam krenula bez ključeva.) Nitko od susjeda nije čak ni provirio da vidi tko to buči u taj kasni sat. A tko zna i tko su sada susjedi. Neki drugi ljudi. Neki novi ljudi. Možda. Njih ne pritišću sjećanja kad dođu… Sva sam bila mokra. Bura je derala k’o luda. Al’ cijelim tijelom su mi prolazili neki vrući trnci. Koji dobar osjećaj. Ima tamo u gradu na sjeveru i kiše i vjetra i zime. Al’ nikad krv ne struji u žilama kao ovdje. Doma. Paučina mi se lijepila po mokrom licu u mraku. Al’ našla sam sviću, upalila radio i sjela za stari stol… ‘ko zna što je sa svjetlom… sutra ću provjerit’ žarulju i osigurač… i misli odoše same… vratile me godinama natrag. K’o onaj sladoled.
Po cijele dane samo posao, posao. A onda petak. I vrijeme samo za sebe. Što ti je život. Na kraju ostaneš sama. Jer si tako htjela. Ili možda nisi htjela. Ali tako život složi svoju priču. I ti si glavni lik u njoj, ali kao da ništa ne ovisi o tebi. Kao da te neka čudna voda nosi godinama. I onda vidiš retro automat sa sladoledom. K’o u bunilu otrčiš doma (i pitaš se putem – a gdje je to moje doma? Tamo i razmišljam na nekom drugom jeziku, pomislim po ‘ko zna koji put.) i … moraš otići iz grada, baš sada, u taj kasni sat. Moraš se maknut’. Kakav je to vjetar ušao u tebe, pitaš se. Neko drugo ja, neko ono tvoje staro ja te vuče i tjera…
I prošle su godine otkad si otišla… a ta dobra stara vremena su ostala pospremljena u staroj kući. Prođu dani i godine da ni ne pomisliš, a onda te nešto povuče. Da, da, znam, nije ni ovdje vrijeme stalo. Jutro će pokazat’ kol’ko se toga promijenilo. I kao da se i kamenje promjeni. Al’ u zraku ostane nešto. U glavu se pospreme neki mirisi i neka toplina oko srca. I prođe onaj bijes mladosti. I onaj osjećaj da te svi sputavaju. (Da, da… ne trebaju ti više drugi za to. Sad se sputavaš sama!) I nekakav inat. I prekineš u tom ludovanju neke veze i pospremiš neke velike ljubavi u krive pretince. Neke nedovršene priče. Moraš ih pospremiti da bi mogla dalje… A onda ih se sjećaš sa sjetom. I laganim smiješkom na licu. Kad odlutaš mislima. A ljudi oko tebe pitaju: – a, gdje si? A ne može se to opisati. To mjesto gdje odeš. I to vrijeme gdje odeš. I ne možeš više svima objašnjavati i opisivati sva ta mjesta i ljude, a i dobro znaš da oni to ne bi mogli razumjeti. To sve, taj tvoj drugi film u kojem si nekad živjela i koji je toliko drugačiji od ovoga sada. I u koji se tu i tamo preseliš. Ali samo u mislima. I priznaješ samoj sebi – što si starija – sve češće ideš u taj neki svoj paralelni svijet…
Godišnjica mature. Koja ono? Trideseta, četrdeseta… Ne možeš se ni sjetiti. I ovaj put si dobila pozivnicu. Kao i toliko godina prije. I nijednom do sada nisi otišla. Nije bilo vremena. Ni volje. Ili je to bio samo strah da ćeš sresti neke ljude koji te znaju oduvijek. I kojima ne možeš glumiti strogu „bizi vomen“ jer znaju kakvo si klepetalo i sanjalica bila. I kako si ga voljela. I on je tebe volio. Ljubio ti je dlanove i pričao, pričao. A bio je dovoljan samo jedan tvoj izlet u veliki grad da on sve to zaboravi. Par dana, samo da se upišeš na fakultet i vraćaš se. A on to nije htio. Ili je to bio samo strah od nepoznatog. I nekakvo glupo dokazivanje muškosti s drugom. Otišla si s toliko bijesa u sebi, a poslije si zaboravila i zašto si bila ljuta. I dan za danom. I nove ljubavi. I prava ljubav tvog života. I djeca. Toliko toga… A evo te sada tu… za starim stolom. Sama. Ali ne onako sama kao u onoj gradskoj vrevi i gužvi. Onako… tu si nekako lijepo sama. U staroj kući. Nakon toliko godina… Ajde, diži se… dosta sjećanja… govoriš sama sebi. Otvaraš sve prozore i puštaš novi dan da uđe. Kuhaš kavu i… što bude bit će. Idem po novine i kruh, govoriš si. Možda koga i sretneš. Možda te neko i prepozna nakon svih tih godina. A možda se i dobro zabaviš. I napuniš baterije. Za neke nove dane bez sladoleda.
5:17:14
p.s. Aaa, jel’ bi mogla pisat ljubiće… ili barem chicklit?
ivona said:
ma, život je ruža vjetrova…e, kako si me samo zatekla ovom pričom, plutala sam u toj plavoj,sjetnoj pozadini nepogrešivo odabranih riječi, pa me nasukala na njih… a za tvoj p.s. kažem- mogla bi pisat što hoćeš.