Svaki put najprije moram stavit’ veća slova da vidim što pišem. Prođe mi pola sata. (ma ne prođe, to se tako kaže!) Već skoro i odustanem, al’ ne da mi vrag mira. I svaka vražja tipkovnica je kao ista, mo’š mislit. Barem za milimetar pomaknu slova. A na onoj „gejmerskoj“ ne znam uključiti ni brojeve. A o ovim našim slovima č-ovima i ć-ovima i š-ovima da i ne govorim… Sva se iskrivim od traženja… a i te naočale…
Ne da mi se palit svjetlo… Pijem kavu, slušam radio… Mislila sam da neću na ovu spravu. Da ne gnjavim više ljude s tim svojim pričama, uvijek isto…. Al’ kad su na Radio Istri krenuli s ovim sentišima… mislim da su to kasne 80-e , rane 90-e, možda. Ma što možda, sigurno 80-e. Stalno govorimo da su te osamdesete bile grozne… u glazbi, u modi, ali evo… opet se vraćaju. A i kad se sve zbroji i nisu bile tako loše. A i nije to bilo tako davno. Hi – hi, pitajte klince! (U stvari, kad uzmem u obzir da se kod nas još bave – i troše!!! – dragocjenonamvrijemeinovce – četrdesetima, neke još brine Tile, a mora mu se bez obzira na sve priznati da je bio svjetska faca, a i lijepo je onaj Hlača napisao u novinama, i trgovi, a o ovim raznoraznim udbinama koje nas vraćaju petstotina godina unatrag da i ne govorim… trebalo bi se nekako isključit iz svega toga… dnevnike sam prestala gledati, al’ još imam glupu (?) naviku da čitam novine i tu i tamo poslušam vijesti…) A poslije, mislim tih osamdesetih, da se vratim i ja malo, je trebalo biti sve tako lijepo. I trebalo je biti sve tako lako. A i da smo onda znali što će biti poslije možda bi bile još bolje… te naše osamdesete… ipak, možda je bolje da onda nismo znali što će biti… a što bi bilo? Poslije osamdesetih dođu devedesete i prestanu se svirat neke pjesme, a počnu se puštat neke druge… tako to, zar ne? A mogu ja se..ckat i rano ujutro. Oooo, još kako!
Neki klinci se svađaju ispred zgrade. Malo vina, pive što se još isparavaju od duge noći, rano jutro, u stvari još je mrak, i eto ti razloga za raspravu. Već me malo nerviraju. A baš je bilo lijepo tiho. Još ih drži nogomet od neki dan. ‘oće se igrat na Kantridi… neće se igrat na Kantridi… Ajmo Armada, na spavanje, dosta je bilo… Uuuu, i prešli su na cure… sad bi moglo svega bit’. A još im pubertet cvili u glasnicama. Bit će da i biometeorološka prognoza nije neka čim vode te neke glupe razgovore u pet ujutro. A i sutra počinje škola. (Opet su ovi tupani po medijima počeli o zdravstvenom odgoju… drkadžije… oprostite na izrazu… ali mislim da je to baš prava riječ za takvo ponašanje. I nek se vrate tamo odakle su došli i prestanu nam solit pamet kako smo živjeli u mraku sve te godine prije nego su se oni vratili i došli nas prosvjetliti!) I svaki put se mislim – koji se to tupan sjetio da škola počne prvi ponedjeljak u devetom mjesecu? Baš su im mogli ostaviti još koji dan. Djeci, a bome i nama…
Još jedno ljeto prolazi. Čini mi se da ga zapravo nije ni bilo. Da, da, bilo je vruće i turisti i gužve na cesti i sve to. Malo mora. Malo druženja u ležernijem tonu. Tu i tamo neka dobra knjiga. Al’ kao da zadnjih godina prođe kraj mene, k’o da sam bila negdje drugdje sve to vrijeme. Kao da to nisam bila ja. Malo sam se počela isključivat’. Uključi – isključi. Valjda i to dođe s godinama. Zavrtiš neki svoj film. K’o u nekom brzom vlaku, a sve ovo okolo su neke usputne stanice. Ne stigneš više ni pročitati kako se koje mjesto zove. I ne sjećaš se gdje si bio, što si radio, ajmo dalje, brže i brže. Daj ovo, daj ono… treba iskoristit svaki trenutak… moraš ovo moraš ono… a kad ćemo malo stat? Izać’ na nekoj stanici pa malo uživat. Malo živit život. (Evo ga – taxi stig’o. Sad će ekipa na spavanje…AJMO RIJEKA, OLE OLE OLE….) Opet tišina. Kako lijepo.
Zato volim jutra. I taj neki mir. (opet ja) I kao da vrijeme ide sporije u ovo doba dana. I svaka minuta traje duže. Dok ne svane… i ne počnu vijesti na radiju. Pada mi na pamet ona „hajde, bože, budi drug pa okreni jedan krug, unazad planetu…“ e, kad bi moglo… Šest je sati…Moram okrenuti stanicu. Prešli su na „domaćicu“, pravu istrijansku. Šok – šok. Ne smiju mi to radit ovako naglo… a na Radio Rijeci… salaši na sjeveru Bačke… ajmo na HRT 2… uh… Ajde, bit će i to dobro… kad nema bolje. „Najviše oblaka očekuje se prema kraju dana… a u nastavku programa…“
Pišem, pišem, a ništa pametno nisam rekla (pomislim ja, a vjerojatno i vi koji čitate, ako još čitate)… Previše razmišljam u zadnje vrijeme. Valjda. Treba se u’vatit posla. Nema druge. To razmišljanje valjda isto dolazi s godinama. A kad razmišljaš previše – onda i brineš previše. I vrtiš neke glupe filmove. E kad bi se moglo da ne misliš. Kako ćeš ovo. Kako ćeš ono. Što će bit’ s ovim. Što će bit’ s onim. Pa ću ovo. Pa ću ono. Pucneš prstima. A dan proš’o. Samo tako. Kad bi čovjek htio da traje duže – prođe za tren. A i stvarno je istina ono što su nam govorili kad smo bili mlađi – što si stariji godine brže prolaze. K’o da neko lista stranice sve brže. Ponekad kao da ih vjetar okreće. Čekaj, alooooo! Stani malo! Ja bih barem slike pogledala, pročitala naslove u toj knjizi, ako već ne stignem sitna slova. Stalno moraš radit nešto što ti drugi kažu. Ili mi to samo mislimo da nam kažu. Pa kao u nekom transu idemo kroz život. I krademo neke dragocjene trenutke samo za sebe. Opet ja i kriza srednjih godina… Idem skuhat još mala kave. Evo ga i Jura…
„ne znam kad i ne znam gdje… vjeruj mi dušo, srest ćemo se… u svijetu tajni mi nismo sami… u tvome oku je dragi kamen… a ja sam samo snoviđenje… koje ti kaže … raduj se…“
Ma baš su bile dobre te 80- te!
06:30:18
Vijesti na drugom… Evo Ameri počinju još jedan rat! Ili ne? Do devetog rujna će sačekati (a što to?)… Sirija… Šire i tamo demokraciju. Danas se to tako zove…
„Two, one two three four…
Everybody’s talkin’ ’bout ministers, sinisters
Banisters and canisters, bishops and fishops
Rabbis and pop eyes, bye bye, bye byes
All we are saying, is give peace a chance
All we are saying, is give peace a chance
Let me tell you now
Everybody’s talking about, revolution
Evolution, masturbation, flagellation
Regulation, integrations, meditations
United Nations, congratulations
All we are saying is give peace a chance
All we are saying is give peace a chance
All we are saying is give peace a chance
All we are saying is give peace a chance
All we are saying is give peace a chance
…
(Read more: John Lennon – Give Peace A Chance Lyrics)
komentiraj (1)
Kupila sam jučer kilo češnjaka. Domaćeg. Malo za kuhat, malo za ukras, a malo više protiv uroka. Nikad se ne zna. Neka magla se jučer spustila pa ako potraje… nek se nađe. A i mjesec nekako čudno viri ispod oblaka. Zadnja četvrt. (Kažu da onda prevladava umor – kod mene je onda počešće zadnja četvrt! – i ravnodušnost i da je to najbolje vrijeme za detoksikaciju. Negativne energije tijekom ove mijene izbiju na površinu pa ih je lakše otpustiti, tako kažu.) A i čuju se neki mamurni glasovi. Mumljaju dolje ispod marketa. A moj medo hrče. Čini mi se nekad da će usisat cijelu zgradu. K’o na setu za neki film. Horror. Ili onaj crtić s onim vukom kad otpuše tri praščića… Pa ti spavaj. Bem ti… e da. Di sam ono stala? A-ha, češnjak. Domaći. Tvrd i miriše na crvenu zemlju. I na jesen. Škola je počela. Cvjećarice već slažu bundeve. Kako lijepo. Jesen u mom gradu… dal’ se još piše o tome?