Kupila sam jučer kilo češnjaka. Domaćeg. Malo za kuhat, malo za ukras, a malo više protiv uroka. Nikad se ne zna. Neka magla se jučer spustila pa ako potraje… nek se nađe. A i mjesec nekako čudno viri ispod oblaka. Zadnja četvrt. (Kažu da onda prevladava umor – kod mene je onda počešće zadnja četvrt! – i ravnodušnost i da je to najbolje vrijeme za detoksikaciju. Negativne energije tijekom ove mijene izbiju na površinu pa ih je lakše otpustiti, tako kažu.) A i čuju se neki mamurni glasovi. Mumljaju dolje ispod marketa. A moj medo hrče. Čini mi se nekad da će usisat cijelu zgradu. K’o na setu za neki film. Horror. Ili onaj crtić s onim vukom kad otpuše tri praščića… Pa ti spavaj. Bem ti… e da. Di sam ono stala? A-ha, češnjak. Domaći. Tvrd i miriše na crvenu zemlju. I na jesen. Škola je počela. Cvjećarice već slažu bundeve. Kako lijepo. Jesen u mom gradu… dal’ se još piše o tome?

E da, vozim se ja neki dan sedmicom doma s posla. Sunce. Pravo bablje ljeto. Prvi dan stavila čarape. Jutro malo zafriškalo. Mislila sam da ću puknut od vrućine poslije. Uglavnom, ušla ja u bus. Onaj novi. One glupe plave boje bez boje. Uopće mi ta boja ne paše na Rijeku. Znam da je puno toga stvar navike, ali ova boja mi je tako anemična. Kao da su stigli iz istočnog bloka (mislim ti autobusi), iz neke godine, tamo sedamdeset i neke prije padanja željezne zavjese. Sivilo totalno. E da, ušla ja u taj bus i sjednem iza u onaj separe s četiti sjedala. Tapacirung. Dva naprijed, dva nazad, dva malo gore, dva malo dolje. Onako k’o da se voziš u kupeu u vlaku. Da se skupi ekipa, vozi, priča, i baci partiju karata. I već se ja uživila i odlutala ‘ko zna gdje… upadnu dvije cure na slijedećoj stanici. Sjednu u moj kupe. Svaka svoju spravu i vrte prstima. Jedna malo manju, cca pet puta petnaest, a druga malo veću. I vrte to vrte. To ono na tač. Ne znam kako se to zove. Ono k’o mobitel, i je mobitel, al’ i sve ono drugo. U tišini. Možda pričaju jedna s drugom, ali preko mreže. Samo čujem: – Hm… a-ha. I žvaču, onako, imaš filing da će progutat cijeli mobitel ili to nešto kakosevećzove. Na slijedećoj, mislim stanici, uđe neki dečko. Moja slobodna procjena… apsolvent ili tek završio. Neki tehnički faks. Zgodan crn. A njih dvije niti da krajičkom oka zirnu. Al’ vadi dečko iz torbe neku ploču. Onako – veličine onih pločica što su naši stari pričali da su nosili u školu. A s njih je visila krpica i kreda. E baš te veličine. E, onda su bacile pogled prema njemu. Zakolutale očima i… nastavile brisat prste o one spravice. A s njegove pločice isto nešto visi. Ali ne krpica i kreda. Neke žice. I zabije on te svoje žice u uši, prevrne nešto s te pločice i počne i on brisati prste po toj svojoj pločici. I priča li ga priča… nešto poslom… daje nekakve upute k’o zna kome. Onda zašuti i dalje prstima po tome… e.. idu cure van… i preskaču ga. Samo što ga ne pregaze. A on ništa. Bleji u tu svoju ploču.

E, kakva su to vremena došla. Ni’ko s nikim. A kakav dan, baš za druženje… S gadgetima!

04:56:18

Komentar (1)