Spomenuh u jednoj od svojih ovovremenih prvih priča (Priznajem, bilo je priča i u neka moja zelena vremena, ali ostadoše u tim zelenim vremenima. Tako i treba biti.) vilenjake i svoju teoriju o njima (moja sister je već nekoliko puta pokušavala početi o tome priču s velikim upitnikom u svojim toplim očima…) Ali ne mogoh tada o tome i… ne htjedoh dalje o tome…. tada. Odakle mi ta misao o vilenjacima? Možda je suludo razmišljati na taj način? Možda o tome nije dobro pričati? Možda sam previše čitala bajke kad sam bila mala? Ali, čitala sam ja bajke i kad sam postala (recimo) odrasla. I uvijek, ali baš uvijek sam našla nešto u njima. Imate li i vi onu veliku knjigu Najljepše bajke svijeta s onim tamnoplavozelenim dvorcem na koricama. Svoju sam dobila u jednom novogodišnjem paketu pristiglom iz Pakraca jedne davne zime i da… točno se sjećam gdje smo otvarale paket. I svašta je nešto bilo u njemu, ali Bajke su ostale do danas. Što reći na jednu Malu sirenu. Ne rasplače li se čovjek svaki put kad je pročita? Ili jedna Vasilisa premudra? Ili one iz Hiljadu i jedne noći? I kako napisati i ispričati svoju priču (da ne kažem teoriju o vilenjacima) u doba sivila koje je pritislo sve oko mene? Vrijeme crnjaka i crnih kronika. I žutila. I žutih priča. Na stranicama svih novina. Novina, koje bi, barem neke, trebale ljude podučavati boljem životu i otkrivati nam dobre stvari i ej da, dobre ljude. Ima li takvih novina? Tražim ih već godinama. Novina u kojima se ne priča o dobrim ljudima jednom godišnje kad im se dodjeljuju nagrade pa se nalijepi slika s gradonačelnikom, predsjednikom, „votevr“, i napiše koji redak. A ako imaju malo sreće dobit će i koju karticu više. Ne, ne govorim i ne pišem ovo radi tih hrabrih, dobrih ljudi. Oni ne čine dobro da bi bili u novinama. O njima i njihovim djelima treba pisati radi drugih. Radi djece. I radi odraslih koji bi trebali izvući makar i onu najmanju mrvu dobrote koju su sakrili duboko u sebi. Da, sakrili, jer, stvarno nije vrijeme dobrih ljudi…jer, biti dobar, o ne, to se ne nosi u zadnje vrijeme.
A onda, tamo negdje oko Nove godine… pronašla me jedna Staša Vukadinović… a na nju me uputio jedan Miroslav Antić (od tamo gore, koji vidi sve). I kaže Staša: – Verujem u vilenjake u ljudskim obličjima. Tako. Kratko i jasno. Čekaj malo, pomislih tada. To se meni samo čini da to piše. Jer, priznajem, malo vam ja pobrkam san i javu kad se ufuram u dobru priču. I odem sa Stašine stranice. Pa se opet vratim. Da, stvarno tako piše tamo. Dakle, ipak nisam sama.
A kad sam ja počela o tome tako? Duga i davna priča. Još neispričana. I, nećete vjerovati… prvi put mi je palo na pamet kad sam gledala rukomet. I kad je jedno naše krilo letjelo kao nošeno onim prahom vile Zvončice iz Petra Pana. I gledala sam tako njegove oči kako se smiju… da li bi to moglo biti, svako toliko bih se upitala. Da li tako izgledaju vilenjaci? A zašto ne? I slučajan susret na raskršću dok pratim dijete prije pet ujutro na izlet u Gardaland. I lagani pozdrav sirenom iz auta i smješak iz mraka za dobro jutro… za dobar dan….
A onda… i jedan pjesnik. Uz čije sam stihove rasla i odrasla. A za koje se i dan danas moram naoružati brdom maramica. Jer, suze teku same. Zajedno sa slikama koje izlaze iz tih pjesama. Kao s nekog starog projektora. Čujem i laganu škripu koluta koji se okreće… Slušam ih (i gledam) rijetko… Bilo je godina (onih ratnih) kad sam držala njegove kazete i cd-e u ruci. Moje zlato ih je nabavljalo sa svih strana svijeta na sve moguće načine. I nije bilo interneta i „skidanja“. Uzela bih ih u ruke, ali nisam mogla pustiti te slike da teku. Mislim da bi mi srce puklo i da bi se izlila sva žuč nakupljena svih tih godina u meni. I ta neka gorčina. Taj jad bespomoćnosti. I taj osjećaj nepravde. Ali neka, neka im bude. A onda je prije par ljeta moj dragi Tome, kojeg je vihor života odnio daleko na sjever, ni ne sluteći što krijem u sebi, spomenuo Đoleta i kako me se sjeti kad ga sluša… e, kad se otvorilo i krenulo po povratku u Rijeku… kad su krenule sve te Đoletove priče puniti našu kuću slikama i … kad se prosuo taj zlatni prah iz Miholjskog leta zrakom…
A onda… zar ne izgleda malo i jedan Jergović tako… nadam se da se neće uvrijediti ako ovo ikad slučajno dođe do njega. Ali kako neko može tako pisati i pisati i odakle mu sve te priče. Kao da su se sve te misli stoljećima skupljale u njegovoj glavi. Kako je sve to stigao prikupiti i onda sve to pretočiti u riječi da bi i pred svima nama ta rijeka potekla. Nekad spokojno. Nekad puna brzaca. Ne, nema drugog objašnjenja. Mora tu biti neka čarolija.
Pa onda… o, ima ih još. Srećom, ima ih puno. Još uvijek… a sigurno i vi imate neke svoje… mislim vilenjake. Još jedan lijepi pozdrav svima i naravno… njima!
22:19:27
Mislim da ti svi tvoji vilenjaci pjevaju i pišu s lakoćom… da ti se nihove riječi sviđaju jer imaš osjećaj da teku poput rijeke. A to je u potpunoj opreci s modernim pisanjem koje je puno nervoze…kao i ponašanje ljudi oko nas uostalom.
p.s.
Sve pohvale za novu stranicu lepršavog i modernog dizajna. Pitam se tko je zaslužan za to?
U potpunosti si i u pravu!
Stres, nervoza – to ti je sve u glavi (rek’o bi moj tehnički).
Tko me imalo poznaje zna da nisam baš marila za “trendove” ni u mladim danima.
Aaaa, za novu stranicu ti je zaslužan isto moj tehnički (mrvica). Iskreno, ne bih ja ni pisala da me on lani nije poćero:)
da li zbog južine, da li zbog napornog radnog dana, da li zbog niske razine hormona
sreće..tako sam preosjetljiva da mi se zamaglili redovi dok sam te čitala.južina došla i u oči, nekako iznutra. ili si ti to tako napisala jer si znala da nam svima treba tako nešto?
jednostavno… bilo je vrijeme da sve to izađe iz mene. i… hvala na lijepim riječima.