Evo, popila kavu, dvije šalice (da skuham još jednu džezvu, ma ne, bit će dosta za sada), prolistala par starih časopisa, svratila do Škotske i nazad. Gledala mlade galebove na krovu susjedne zgrade kako se bude i šire mlada, bijela krila. Bonaca. Mjesec se malo smanjio s desne strane (je, je desna je, provjerila sam) i nije onako pun i žut kao prije par večeri. Tamo s istoka se rumeni zora. I eto ti već šest sati. I uskoro ću se morat spremat na posao. A kažu da je stiglo proljeće (ili danas počinje u ne znam koliko sati?). I tako bih se spremala bilo gdje drugdje ili bilo gdje nigdje nego na posao. Kad bi se moglo. Dok sam ja napisala ovih par riječi, eto ti ga i dan. Šest i petnaest. Moram okrenuti stanicu na radiju… gdje sam ono stala? Jedva sam upalila ovaj komp. Kabel uštekan, ali ovaj ne detektira bateriju… Idem pročitati ispočetka što sam napisala. Uuuu, koliko tipfelera. Plete mi se jezik u prstima. Hi hi.
Neku večer sam kupila Rolling Stone. Iznenadio me svojom žutom bojom na polici trafike. I drugačijom naslovnom. Nisam bila sigurna ni da je to to. A i kud prije novi broj. Zar je već prošlo mjesec dana. Ili koliko već. Glavna teme Bosna (i Hercegovina). Bilo je i vrijeme. Napokon. I prisjeti me to na jutro poslije onog prvog dana u Tuzli pa u Sarajevu. Pa priče o Mostaru i dalje. Na večer sam čitala vijesti i pisma na Sevdah takhtu. I kako vrije tamo. Dan velikih valova. I jutro poslije čekam naše vijesti u šest. Ništa. Pa vijesti u sedam. A oni ništa pa ništa. Ukrajina na dugo i na široko. Pa Amerika. Pa put oko cijelog svijeta i nazad u Hrvatsku u osam minuta. A Bosna? Opet ništa. Pred kraj jedna rečenica o tamo nekakvim neredima…u tamo nekoj Tuzli… hm… nisam znala što da mislim. Skontam još jednom – boje se naši pa šute. Što su ti mediji. Ako te ne spomenu – nije se ni desilo. Čisto manipuliranje. Ne poznajem Damira (op.a. Imamovića), ali vjerujem čovjeku i onome što piše. Jer vjeruje u onu LIBERTE EGALITE FRATERNITE! I zar postoji mjera za gladnog čovjeka ovisno o tome u što vjeruje, gdje živi i kojim jezikom zbori. Htjeli bi oni… oni što misle da su iznad drugih i da su bolji od ostatka svijeta jer žive u nekoj svojoj magli, ili, bolje rečeno, u nekom svom oblaku dima i smoga, i bez dodira sa stvarnim svijetom i stvarnim ljudima. Da, najlakše je tako. Praviti se da ne vidiš i ne čuješ. I onda problemi i ne postoje. Ili otputovati tamo negdje. Na drugu stranu svijeta i drugu polutku. A prije toga infantilnim rječnikom i krajnje infantilnom reakcijom pljuvati po tamo nekoj umjetnici iz tamo neke Bosne. I brojati cekine. Ja sam tebi dao autić, a ti meni nisi dao loptu. Eeeee…. bleeeee…bljak…. Nisam mogla vjerovati. A rekli su da je jako inteligentan. Stvarno bi trebao poraditi na komunikaciji s medijima. A bogme i s ljudima. Ne bi škodilo. U pravu je bila Aleksandra, ona bivša glasnogovornica. Može se to popraviti, samo kad se hoće… a i dok postoji muzika i knjige … nema te granice koju dobra pjesma i dobra knjiga ne mogu prijeći pa čak i pobrisati ako treba. I dok ima dobrih ljudi. A samo dobri ljudi mogu biti i pametni, zar ne? Moram ić’!
Dobro nam došlo proljeće!
6:49:44