Tu i tamo bih sjela i počela, ali valjda još nije bilo vrijeme da koju bacim na papir. Ili bi me nešto skrenulo (a sve me je lakše skrenut, a i odavno sam lagano „skrenuta“ pa to i nije neki problem) ili bih već imala priču u glavi ispričanu skoro do zadnjeg retka, ali ne bih sjela na vrijeme za ovo čudo tehnike… i onda je nađem negdje drugdje, mislim priču, ispričanu gotovo isto onakvu kakva mi je bila u glavi i čemu se onda ponavljati. A sad se i onako može sve podijeliti, zar ne? I nek mi onda neko kaže da nema neka tajna veza. A i čemu pričati neke već stotinu puta ispričane (i ispisane) priče. I prožvakane toliko puta, a još uvijek neprobavljive da ih se ne može ni ispljunuti. A o tamo nekim individuama jednostavno ne želim više reći ni riječi. Samo želim da nas ne bombardiraju njihovim slikama i želim samo da ne puštaju njihove glasove na radiju i želim da se te iste osobe posvete nekom „dobrovoljnom“ radu u dobrotvorne svrhe i da tu svoju zločestu energiju (a bogme i te silne milijune kuna) preusmjere u nešto dobro. Ili neka čupaju korov izrastao uz sve naše ceste. Korov, koji kao da je izrastao i uz naše glave i kao da nas sve obavija dok spavamo. Trnoružice smo mi. Spavamo mi, zar ne? A Stranac, Proces i kukac iz Preobražaja su stigli i prije nego što smo se nadali. I godinama nas uvjeravaju da smo mi baš to tražili. Pazi da ne bi?!? Ili neka se barem, mislim na te osobetine, bave vrtlarstvom ili tako nečim. I neka nas ostave više na miru. Da, da, kako bi se onda prodavale novine i o čemu bi se onda raspredalo satima i danima i godinama… ili neka iz svog džepa plaćaju sve te svoje potpise i referendume pa da vidiš koliko bi ih bilo. A bogme i oni golobradi što tiho prosvjeduju s transparentima u bolničkom krugu, a licemjerni, nazovi ravnatelji, nemaju hrabrosti raditi posao za koji su plaćeni već nam pričaju priče o demokraciji i slobodi izražavanja (nisam mogla vjerovati kad sam to pročitala)… ti golobradi mladići predvođeni još jednim golobradim mladićem i nekom, blago rečeno, čudnom ženom su mogli radije otići u neki dom za napuštenu i zaboravljenu djecu i provesti koji lijepi trenutak s tom djecom ili počistiti neki park ili urediti neko dječje igralište…. i da, gospodine ravnatelju, nered nije isto što i sloboda mišljenja. A i ako se dobro sjećam, a puno toga se sjećam, u bolnički krug se prije smjelo ući samo ukoliko si radio tamo, ukoliko si morao na pregled ili biti u bolničkoj postelji, a ostali, samo u vrijeme posjeta! Valjda onda nije bilo slobode mišljenja pa se nije ni mogla izražavati pod prozorima ginekologije. A i gospođa s plavom pundžicom koja vikendom obilazi lijepu našu je – čula nešto o balkonu HNK i što se po njemu vješa, zar ni to nije vidjela? A gdje ona uopće živi??? Kad je to samo čula! Ba, neću više o tome… Priznajem, mučila su me i pitanja tipa – čemu soliti drugima pamet, takvih ima i previše, k’o da nekog briga!
Ne, nije ovo bio samo neki kurtoazni uvod, ili tek isprika, dok smislim što ću, jer, nakon nekoliko dobronamjernih „bockanja“ – što te nema?!, počelo je i prigovaranje bez zadrške (jer ja, pravi pametnjaković, o svemu mogu reći koju ili barem „poklopiti“ svaku).
Htjela sam reći pokoju i o Rolling Stone – u, za kojeg sam se već tamo u mladosti bila pomirila da nikad nećemo dočekati izdanje na našem jeziku. Do 80 i neke je još i postojala neka nada, a onda je bila ona faza, jebiga – možda bude u nekom drugom životuJ A onda, evo, tko je rekao da se čuda ne događaju!!??? (a mi još uvijek vjerujemo u čuda, zar ne?). Već treba i tražiti mjesto na polici jer, to se sprema, i u starim brojevima se uvijek nađe nešto što je promaklo, a treba biti pročitano. Ne, nije tu stvar u (našem) jeziku. Stvar je u (našim) pričama. Koje su morale i trebaju biti ispričane. I koje su u svima nama čekale da budu ispričane i zapisane. Jer, nitko ne može razumjeti te naše priče osim nas samih i nitko nam ne može uzeti ta naša zajednička sjećanja bez obzira na te granice nacrtane u nekim bolesnim vremenima koja nikako da se zaborave i da prođu. (A kad smo bili mali rekli su nam da će sve što boli proći, samo se malo treba strpiti!). I opet su neki svojim komentarima potvrdili svoje neznanje i predrasude i nepoznavanje pravog stanja stvari. Jer poznavati Bijelo dugme i Gorana Bregovića, draga Ivana Kindl i draga Marina Tomčić, već je pomalo i stvar opće kulture, a ne samo priče o pastirskom roku (kako ih je etiketirao jedan kritičar, kako to samo kritičari – često i po partijskom zadatku, znaju, a onda povijest tek pokaže da li su stvarno bili u pravu). I prvi pravi rock koncert kojeg pamtim da sam vidjela na televiziji, tada još crno bijeloj, tamo 70 i neke, je bio onaj kod Hajdučke česme i bilo bi lijepo da netko tko se smatra toliko „urbanim“ nauči i koju o Sanjao sam noćas da te nemam prije nego zacvrkuće o tome što je urbano! Uh, htjela sam i o tome ljetos, ali nekako sam se suzdržala, a sad me podsjetilo k’o kolačić iz Combray-a. I ovo je samo sažetak svih misli koje su me obuzele u jedno (kišno, treba li uopće to dodati) ovoljetno jutro. A Brega izgleda nikad bolje na onim slikama. A i čemu trošiti riječi na nerokenrole, ne mogu oni to razumjeti.
A u Rolling Stone – u, da nastavim, najprije tražim što će u svojoj kolumni reći Ivana (ovaj put Simić Bodrožić, da ne bi bilo zabune). Da li je to zato što kaže točno ono što i sama mislim , a onda se ne moram ni truditi misliti, a kamoli reći drugima koju o istom. I još jednom Ivana potvrđuje onu da godine nisu važne i razum ne poznaje neku naknadnu pamet, ili je imaš ili je nemaš. I opet postoji ono neko zadovoljstvo u čekanju neke nove lijepe riječi. Pa makar i samo jednom u mjesecu. Jer, godinama nije bilo tog slatkog čekanja i nikako nisam uspijevala naći neke novine u kojima će se pričati neke priče koje jedva čekam. A potvrđuje se i ona da granice u stvari ne postoje (osim ako ih sami sebi ne ispišemo u glavi i dozvolimo da nam ih drugi ispisuju). I neke dobre stvari vas jednostavno dozovu same i odjednom se dese. Jer kako drugačije objasniti da malo prije četiri upališ radio i onda Đole prošapuće svoju – Zaboravljam… i kaže baš ono što ste sami u to gluho doba mislili.. da, da, mislim da se onaj kafić na Lungo mare zvao Door, nadam se da sam se napokon sjetila… Jest da su već prošla tri dana od šetnje po mjesečini s dvije dobre, da ne kažem ponajbolje, prijateljice. I da, nije više tamo taj kafić, sad ima neko novo smiješno ime. Koje, naravno, nisam zapamtila. I da, bilo je zatvoreno. Kao i mnoga mjesta kojih se sjećamo, ali počešće im se ni imena ne možemo sjetiti. Pisala je Ivana jednom i o tome kako su se „na skrivećke“ slušale neke stvari na kazetama koje su stizale raznim putevima do nas. (jer, da pojasnimo neupućenima, nisu se prodavale u trgovinama i nisu se mogle čuti na radiju u vrijeme dok su glumice prepjevavale Lili Marlen). I nek sada oni sjedokosi pričaju priče nekom drugom da se moglo slobodno misliti (hm, misliti se moglo, ali da li se i smjelo, i da li se i sada smije, izreći ono što čovjek stvarno misli). A postoje neke istine koje uvijek ostaju prešućene, ali uvijek su tu, negdje u zraku, i obavijaju nas poput… nastojim naći pravu riječ kojom bih to opisala … spleen … možda, da, da, može se prevesti s puno, i previše riječi, ali to bi bilo to (sjećate se Spleen Pariza iz lektire!)…. neke stvari se ne zaboravljaju, a ni oprostiti se ne mogu. Al’ (? Opet upitnik?) nisu nam mogli uzeti neka draga štiva i neke drage note. A i došla je neka nova mladost. Mladost koja razumije te iste stihove i živi ih kao što smo ih i mi tada živjeli. Uz koje smo se smijali, uz koje smo se ljubili i plakali. Uz koje smo skakali i pjevali i vjerovali da svijet je jedno samo treba pružiti ruke… Podsjetila nas je Ivana i na Mirka Kovača. I njegov Grad u zrcalu. I rekla ono (opet!) što i sama mislim. Jer, kad sam prije par godina uzela u Svijetu knjige tu njegovu knjigu u ruke, a odmah sam znala da ću je ponijeti sa sobom i jedva dočekala da budem u svoja četiri zida i otputujem među korice Grada, danima (a bogme i o godinama se tu radi) poslije sam se pitala zar nitko ni riječi o Mirku Kovaču i Gradu neće nigdje izreći niti napisati. I, pogledavajući tu i tamo na Grad u zrcalu, uredno složen među ostalim naslovima, sam već skoro samu sebe uvjerila da sam ja možda previše sentimentalno vezana uz priče o tim kamenim krajevima i kamenim ljudima, a da se to druge baš i nije toliko dojmilo, a valjda nam ga zato i nisu spominjali. Tek nedavno su se počele nizati slike i priče u novinama (pa gdje ste do sad bili?) i vijesti. I, kako je već lijepo rečeno – Hrvatska još valjda nije bila spremna na to (kako to lijepo zvuči!). Još jedna prešućena istina.
I da, kad sam već krenula sa sjećanjima… Htjela sam pisati i o Live Aid –u i o tamo osamdeset i nekoj, a čujem da je Vava već ispričao priču o tome. Nisam je još stigla pročitati.
I htjela sam ljetos, ali kako valjda nije ni bilo ljeta, ili se to tek meni čini jer nisam ni osjetla miris mora i zvjezdane ljetne noći, napisati i pismo Bajagi (ni njega se godinama nije moglo čuti na radiju, osim na tamo nekim slobodnim radio stanicama preko Učke). Zašto njemu?!!! Pa evo, svirao čovjek u Opatiji ovog ljeta sa svojom ekipom nakon podosta vremena. Da li mu se netko ikad ispričao za onaj zadnji predratni koncert na Slatini, da li je to bila 1989. ili su to bile već devedesete, ne pamtim točno. Znam da je bilo ljeto. Ljeto kad se Bajagu gađalo bocama i ostalim sličnim stvarima (srećom nije bilo sjedalica). I čovjek je sišao s pozornice, a što drugo i da napravi? A čemu i biti gost tamo gdje nisi dobrodošao. A bilo nas je tako sram, ali nismo učinili ništa. Ili smo učinili samim tim što smo šutjeli i otišli pokunjeni i u nevjerici – zar je moguće da se to dešava tu kod nas, u jednoj Opatiji?, i pustili budale da rade to što inače rade (pijane? Zar je malo alkohola uvijek opravdanje za nešto tako?) Ili ona – Pusti ih (i oprosti im?!?!!???) ne znaju što čine!, nisu oni odavde, to su tamo neki od tamo negdje itakodaljeitomeslično. I sada, nakon toliko godina, kad prizovem ta neka sjećanja priznajem samoj sebi da je rat, u stvari, počeo tamo i tada na Slatini, ali mi naivci nismo onda niti pomišljali da će se tako nešto ikad (nama) desiti. A i lijepo je živjeti (ponekad) u neznanju, zar ne?
Uf, sačekajte, moram skuhati još jednu džezvu kave… malo me ponijelo. Sve sam popila, ne znam ni sama kad sam sve popila, a pita me još, kave i priče, naravno. A i urednik na radiju je jutros jako dobar. U stvari, još je noć… kad sam već kod muzike i kave… htjedoh reći koju i o Amiri Medunjanin. Napokon je stigla i u Rijeku. I ne, nije me iznenadila (možda malo s Ako znaš bilo što, jer i Azre i Štulića se često sjetim i nikako da dođe neki novi pjesnik njegovog kalibra). Jest da su me moji dečki, poznavajući me, danima podsjećali da kupim (i ponesem) dovoljno maramica jer znaju da kod mene poteče samo od sebe (A i – Volim grad koji teče!). Znala sam što pjeva, kako pjeva, kako priča i … kako diše i prije nego što je izašla na pozornicu HKD-a. I znala sam da će nam svima biti lijepo (i publici i muzičarima i hvala što ste svratili i dođite nam opet!). Pamtim Amirinu sliku još tamo iz… negdje 2003., a možda i prije, sa „A secret gate“ (op.a. Mostar sevdah reunion), i, moram priznati, toliko godina poslije, trebalo mi je podosta vremena da povežem tu sliku iz knjižice uz CD (gdje mi je samo pamet bila?) s Amirom, ali kad Amira Muju i djogu po mejdanu povede (ili u prijevodu – Mujo leads his white horse around the city square) to se ne zaboravlja. A internet, srećom, odgovori na naša pitanja i kada ih već zaboravimo. Često i zna što se pitamo i prije nas samih. I smetao mi je onaj intervju izašao u Novom listu uoči koncerta (a što si ga uopće čitala? Da li sam ja zlopamtilo, možda?). Intervju kojeg je odradio netko tko ne zna ništa (da li se varam? Ili sam kao prava sredovječna oštrokondža previše kritički nastrojena pa mislim da bi se i novinarima moralo sviđati ono što se i meni sviđa i kad već pišu o tome da to rade nadahnuto? Ili to odrađuju samo po zadatku?) o sevdahu, o bluesu, o Amiri, o pjesmi o ljubavi i životu. Kad se u par naoko laganih stihova ispriča cijeli jedan život. A imam negdje i spremljene stranice istrgnute iz Novog lista iz proljeća, mislim 2013. godine, uoči Jazz festivala u Rovinju (da li normalni ljudi spremaju takve stvari ili to rade samo pubertetlije? U stvari, dođe mu na isto. Pa i ja sam i sada u nekoj vrsti puberteta, zar ne?). Pa da, prošla su vremena kad se za jedan pravi razgovor pomno pripremalo, i kada se najavljivalo (da li?) da nam dolaze dragi gosti, gdje ja to živim, k’o da sam pala s neke druge planete…
A, evo i razdanilo se! Dobro jutro !
„Sunce, hvala ti
sto si izašlo za mene
sunce, obećajem
misli su mi pozitivne…“
Rijeka, 11.10.2014. 7:56:09
(i… samo da podsjetim one koji su možda zaboravili , Đole i njegova… iz naslova)
Jutro me zatiče samog
kao školjku u pesku
svu noć su senke
na zidu skicirale fresku
Trazio sam jedan stih
skoro da ga osetih
al’ mi je iz ruku nestao
protura se novi dan
al’ taj trik je providan
samo da bi prošli prestao
Jutro me zatiče
u pravom haosu tema
u mojim strofama
lagani raspad sistema
al’ u tajnim vezama
s’ nekim davnim brezama
Ponovo se pesma primiče
zasad nema imena
samo bluza svilena
kako mi iz ruku izmiče
Ref.
Zaboravljam imena, samo lica ostaju
u prolazu ljude otkrivam kroz šifre
dovraga, sve mi to govori da starim
zaboravljam dosadne cifre
Zaboravljam adrese
malih bircuza uz put
i curice, sto su uvek dobre bile
neke bistrine se nepovratno mute
ali nikad dodir svile
Jutro me zatiče
opet u smišljanju bekstva
čim malo usporim
stignu me davna prokletstva
To su samo momenti
lošim vetrom doneti
to su samo male večnosti
to su samo godine
kad se čovek otkine
kao od one gorke tečnosti