Čitam tako jutros naslovnu Novog lista. I kako sve više naših žena ide po donacije u Dansku. I već zamišljam nove plave,duge kose, rukometaše u reprezentaciji za nekih dvadesetak godina… male Vikinge koji pričaju hrvatski … a kad ono kažu iz banke (sperme, samo da pripomenem, da ne bi bilo zabune) da se uglavnom traže tamnoputi muškarci, inteligentni, testirani donatori itd…. a zašto idu u Dansku? Zato jer kod nas toga nema. A ne mogu im taj slatki paketić s uputama i dobrim željama niti dostaviti poštom u Hrvatsku. Jer… u Hrvatsku ne dostavljaju. Aaaaa, taj podatak me baš i nije iznenadio! Počešće se moja mladunčad ljuti kad traži nešto da bi naručili preko interneta pa nađu baš ono što im treba, a onda ne mogu naći lijepu našu na popisu zemalja u koje se pošiljka šalje. Daleko je nama Danska. A bogme i mi smo njima još dalje i sve dalje, dalje, dalje, dalje…. al’ nema veze. U Sloveniju, Češku pa i Dansku. Nije teško kad se nešto stvarno želi.

Prvo poluvrijeme, gubimo od Brazilaca. A sve je trebalo biti tako lako i jednostavno.

Prošli blagdani, tko se toga više sjeća. Gledam danas rok trajanja na nekom soku. I čudim se… jebote pa ovo traje do 06.2015. kako jedan sok može trajati toliko godina. Di je to još… Heeeelou, pa ovo je već 2015. godina. Nemoguće. Gledam novine. A bome je. A nekidan je bila 2001. Saberi se malo, ženo. Nije ti ovo onaj film sa svizcem. Iako… k’o da se sve to već dešavalo. Jutro. Rokovi. Veče. Ponedjeljak petak nedjelja. Ponedjeljak petak nedjelja. Već je opet ponedjeljak.

Prošli i izbori. Naši. Prošlo i puno dugokosih barbika u plavim kabanicama po našim ekranima tih dana. Navijačice u stožerima. Klonirane. Jedna ljepša od druge. Frizure gotovo iste. Šminka gotovo ista. Obrve počupkane na isti način. I pjevaju i mašu ručicama ushićene… pitam se da li su samo dio scenografije kao one hostese kraj finih limuzina na sajmovima. Ili, ima li tu i nešto više? Ali, samo su najljepše u prvom redu. Još jedan izbor ljepote.

„Snijeg će proći, sve će proći, moja draga…“  previše se već toga izdogađalo u ovih dvadeset i pet dana. Dovoljno i za jednu cijelu godinu.

Danas burica, malo oblačno, nedjelja, svaki put se čini kraće traje. Malo šetnje uz more. Na Kantridi labudovi. Osam labudova. Sedam bijelih i jedan kao da je sjedio negdje na dimnjaku. Možda su doletjeli baš iz Danske. Iz one Andersenove priče. I, samo malo, onako u prolazu, na par dana, da pogledaju što ima na Kantridi. Da vide stadion, malo da prosuše perje i ugriju se na zubatom suncu.

Al’ je snijeg al’ su labudovi!

Malo lakše se diše. Čet’ri nula u prve čet’ri minute drugog poluvremena. Drž’te se! Mi se držimo za stol. Uf… još dvadeset i tri minute… ko će to preživit. Duvnjaaaak goool. 26: 24! Idemo na reklamu… ufff, napokon gotovo. Petarde i vatromet!

I svećenik na otoku i njegova djeca (na prvom programu)!

Veseli i zdravi bili!

25.1.2015. 20:36