Grije već. Vedro. Na moru lagana burica. Još jedno lijepo jutro. Još malo pa će i Sunce. I zadnji izdanak naše obitelji je napokon došao i pošao. Na spavanje. Ne mogu naći na radiju niti jednu stanicu s lijepom muzikom. Što im je svima?!! Odbrojavam zadnje sate lanjskog godišnjeg. Nervoza raste. Iako se trudim biti totalno cool. A onda tek počne frcat i frktat iz mene. Pokušavam se sjetiti kad sam prije ovog bila na go i niti uz najveće napinjanje vijuga mi ne uspjeva. Puno više od cijele godine. Skoro dvije. Bit će da sam zato i izbezumljena cijelo vrijeme. Od one – ne znam što bih prije do neke izmaglice i ne da mi se ništa faze. Prošlog ljeta se baš i ne sjećam. Provedeno je pod klimom pred kompom. Kažu da je padala kiša gotovo cijelo ljeto. More sam gledala uglavnom samo iz daljine kroz prozor.

Uh, Sunce je već izašlo. Dok sam ja gledala u Mjesec. Zadnja četvrt. Kažu da onda prevladava umor i ravnodušnost. Bit će da je kod mene onda u zadnje vrijeme zadnja četvrt počešće. I kažu da je to najbolje vrijeme za detoksikaciju i da negativne energije tijekom ove mijene izbiju na površinu pa ih je lakše otpustiti. Uh, tko će to sve otpustiti iz mene. I tko će mene opustit. Uglavnom, lista je bila povelika. Nisam je još niti stavila na papir, a nakon par dana sam je već suzila na ono bitno. Ta, nisam na radnoj akciji. A – neće ni posa uteć! A onda sam sve i pobrisala s liste. A i zapravo ništa od svega toga nije ni važno.

Svašta se i izdogađalo u ovom jednom okretu Zemlje oko Sunca. Mladi izdanci naše obitelji rješavaju neke bitne stvari u životu. Planovi i putevi uglavnom vode na zapad. Trudimo se ne prigovarati previše, biti podrška. Sve će biti dobro.

A ja? Gazim opasno u pola stoljeća. Sve brže i brže. Neki dan mi došla scena pred oči. Znate onu najavu s nekog našeg kanala. Djevojka trči, ono slowmotion i te stvari, dečku u zagrljaj i onda je on zavrti i vrti, vrti i … onda bude … znak te naše tv kuće. I zamišljam ja tako sebe kako trčim prema svom dečku. Najprije, tektonski poremećaji na Stradunu ili gdje bi to u spotu već bilo. A onda mu se bacam u zagrljaj. I onda se mi vrtimo, vrtimo… a pod naletom tog mog oduševljenja i slowmotiona i kilograma koje sam bogme dobro nakupila zadnjih godina… a bome, vrtimo se mi, vrtimo… na podu. Nisu stigli staviti ni onaj znak tv kuće… a ‘ko će nas dignut…. Pišem ja tako, pišem, a onda mi ovaj izađe iz worda, pa se šatdavna i apdejta. I moli me da ga ne gasim jer se on konfigurira. Ma, nemoj me! Di je sad to našo radit!? Opet mi je nervozu napravija u nogama. Najprije nije htio na internet. Pa sam onda išla pisat već kad sam sjela pred ekran. A sad ovo. U glavi mi kuha i bez njega. Eto, prekinuo me kad je bilo najljepše. Bem ti tehniku. Valjda ni komp nije moga izdržat pod mojim pritiskom. I težinom.

Evo ga opet i ovaj pas što laje i zavija svako jutro u 6 i pol. Bit će da je neka švicarska pasmina. Ne, ne, nije bernardinac, al je točan, nemoš vjerovat. Još jedan vrući dan pred nama.

Ajde… lijepu vam nedjelju želim!

Sunday, June 07, 2015, 6:38 a.m.