Labudovi

20150115_134322Čitam tako jutros naslovnu Novog lista. I kako sve više naših žena ide po donacije u Dansku. I već zamišljam nove plave,duge kose, rukometaše u reprezentaciji za nekih dvadesetak godina… male Vikinge koji pričaju hrvatski … a kad ono kažu iz banke (sperme, samo da pripomenem, da ne bi bilo zabune) da se uglavnom traže tamnoputi muškarci, inteligentni, testirani donatori itd…. a zašto idu u Dansku? Zato jer kod nas toga nema. A ne mogu im taj slatki paketić s uputama i dobrim željama niti dostaviti poštom u Hrvatsku. Jer… u Hrvatsku ne dostavljaju. Aaaaa, taj podatak me baš i nije iznenadio! Počešće se moja mladunčad ljuti kad traži nešto da bi naručili preko interneta pa nađu baš ono što im treba, a onda ne mogu naći lijepu našu na popisu zemalja u koje se pošiljka šalje. Daleko je nama Danska. A bogme i mi smo njima još dalje i sve dalje, dalje, dalje, dalje…. al’ nema veze. U Sloveniju, Češku pa i Dansku. Nije teško kad se nešto stvarno želi.

Prvo poluvrijeme, gubimo od Brazilaca. A sve je trebalo biti tako lako i jednostavno.

Prošli blagdani, tko se toga više sjeća. Gledam danas rok trajanja na nekom soku. I čudim se… jebote pa ovo traje do 06.2015. kako jedan sok može trajati toliko godina. Di je to još… Heeeelou, pa ovo je već 2015. godina. Nemoguće. Gledam novine. A bome je. A nekidan je bila 2001. Saberi se malo, ženo. Nije ti ovo onaj film sa svizcem. Iako… k’o da se sve to već dešavalo. Jutro. Rokovi. Veče. Ponedjeljak petak nedjelja. Ponedjeljak petak nedjelja. Već je opet ponedjeljak.

Prošli i izbori. Naši. Prošlo i puno dugokosih barbika u plavim kabanicama po našim ekranima tih dana. Navijačice u stožerima. Klonirane. Jedna ljepša od druge. Frizure gotovo iste. Šminka gotovo ista. Obrve počupkane na isti način. I pjevaju i mašu ručicama ushićene… pitam se da li su samo dio scenografije kao one hostese kraj finih limuzina na sajmovima. Ili, ima li tu i nešto više? Ali, samo su najljepše u prvom redu. Još jedan izbor ljepote.

„Snijeg će proći, sve će proći, moja draga…“  previše se već toga izdogađalo u ovih dvadeset i pet dana. Dovoljno i za jednu cijelu godinu.

Danas burica, malo oblačno, nedjelja, svaki put se čini kraće traje. Malo šetnje uz more. Na Kantridi labudovi. Osam labudova. Sedam bijelih i jedan kao da je sjedio negdje na dimnjaku. Možda su doletjeli baš iz Danske. Iz one Andersenove priče. I, samo malo, onako u prolazu, na par dana, da pogledaju što ima na Kantridi. Da vide stadion, malo da prosuše perje i ugriju se na zubatom suncu.

Al’ je snijeg al’ su labudovi!

Malo lakše se diše. Čet’ri nula u prve čet’ri minute drugog poluvremena. Drž’te se! Mi se držimo za stol. Uf… još dvadeset i tri minute… ko će to preživit. Duvnjaaaak goool. 26: 24! Idemo na reklamu… ufff, napokon gotovo. Petarde i vatromet!

I svećenik na otoku i njegova djeca (na prvom programu)!

Veseli i zdravi bili!

25.1.2015. 20:36

klikni i komentiraj

Bez naslova (ili evotizataxi)

parafTamo negdje sredinom osamdesetih bila je neka emisija na radiju. Stvarno imam veliku glavu. Svašta ostane u njoj. Uglavnom, priča ide otprilike ovako. Kada se uspoređuje stupanj ekonomskog razvoja u zemljama Skandinavije i našoj zemlji sedamdesetih godina (op.a. prošlog stoljeća), predviđa se da ćemo mi (tada se pod mi mislilo nešto drugo, ali to u ovoj priči i nije tako važno) doseći taj razvijeni stupanj za nekih pedeset godina. Bogme, tih pedeset godina se u našem slučaju gaaaaaadno odužilo. Ma, kad malo bolje razmislim bojim se da nikada neće ni proći tih pedeset godina i da nećemo ni dočekati taj njihov nazovi stupanj. A ako uzmem u obzir i onu kojom su nas učili, pojednostavljeno, da društveni odnosi proizlaze iz materijalnih, e, onda smo mi stvarno jako daleko. Još i dalje.

I dalje teta u crnom mantilu, „krojenom bezveze“ (da posudim onu od Bijelog dugmeta), šeta. Prošli tjedan čak i s drugom tetom, koja je došla sa valjda Zemlje na Mars, u drugom crnom mantilu sličnog kroja. Šetaju po Dolcu pa popiju kavicu. Valjda im je ne’ko rek’o da će „privući široke mase“ da im daju glas, jer vidiš tako ti rade žene u Zagrebu, (i Lijepoj našoj), kužiš, nek misle da se vi uklapate, vi ste one. Stvarno imaju PR stručnjake, a i styling je malo jači. Jebote, oklen su ove došle tražit pos’o kod nas i vrtit kotač unatrag. Najbolje da uzmu preslice u ruke. Uf, svaki put se sjetim  i one priče o dojenju u stanki sjednice u Bruxellesu. Da, kad se nešto želi i hoće onda se to stvarno napravi! Daaaaj, molim te. Ne s…. Baš si nešto mislim, nek idu radit negdje na kasu tjedan dana u neki hipermarket. Da da, to bi bila dobra ideja za piar, jedan dobar bigbrother šou za ove predblagdanske dane (svake godine ti predblagdanski dani počnu ranije i dulje traju i onda malo i zaboraviš kad već i dođu, mislim ti blagdani). Fakultet imaju, govore nekoliko stranih jezika, djeca su im već školarci. Profil kao stvoren za rad na blagajni hipermarketa nedjeljom uvečer! A i tamo je najviše ljudi vikendom. Neće morati izvlačiti djevojke iz školice da im pjevaju na otvorenjima. Jer, neradni je dan, a i djeca su već uglavnom u tim nazovi centrima. Da, da li se čujemo? I umjesto tih silnih političkih mitinga, sa šakicama u zraku, i prošetavanja po njihovoj  lijepoj, jer mogla bi djeca mislit da smo veliki k’o Kina koliko je obilaze, lijepo u tavere, emole i kakosevećnezovu. Pa tako pet šest puta. Taman do izbora! Pa da vidimo ‘ko će biti predsjednik. A i u uputama za traženje posla (kad ostanete bez njega) kažu da je dobro prihvatiti bilo kakav posao samo da se ne osjećate frustrirano kao nezaposleni pa da onda tražite (i čučite čekajući) ono, nešto bolje. Malo bi se vratila na Mars? „Evo ti za taxi…

E, kad smo već kod posla. Aaaaa, neke vremešne gospođe, s pedigreom na fb-u, bi malo dijelile i otkaze. Pričaju o toleranciji i otvorenosti.  A vječito pričaju o vašima i našima. Pa pokreću grupe na FB-u. Jer na FB-u je život, zar ne? Koji stupanj razmaženosti i narcisoidnosti. Toliko o otvorenosti i toleranciji u Rijeci. Da li je to priča ili samo urbana legenda? „Rijeka je zaražena zarazila je šminka…“ Ma, možda je to samo menopauza! Stvarno žene postanu opake u tim opasnim godinama.

Možemo se mi slagati s Oliverom ili ne, ali činjenica je da se priča o kazalištu. Prvo što mi je palo na pamet kad su u Rijeci izabrani novi intendanti, (uf valjda sam napisala dobro tu riječ, pokušavam je izgovoriti i sva sam se zapljuvala, opet ću mu zamazat ekran),  je bio Bertolt Brecht i priča o njegovom životu i odlaženju od „tolerantnih“ i njegova priča o shvaćanju kazališta. I, što vrijeme dalje odmiče, Oliver i kolega tu misao sve više potvrđuju.  Brecht, kazalište, političko prosvjetljenje, agitacija, novi oblici kazališta, potaknuti na razmišljanje i (nedajbože) djelovanje. Verfremdungseffekt? Da li je dotična gospođa čula za to? Kad malo zavrtim film, da, stvarno smo mi tamo negdje u tridesetima prošlog stoljeća. Jest da imamo sva čuda tehnike po džepovima, krilima i stolovima, čuda koja služe za komunikaciju, ako se to uopće može tako nazvati, možda bi to prije bilo pljuvanje po drugima, ali… Da, i Brecht je u svojoj Mutter Courage pričao o tridesetogodišnjem ratu i kako preživjeti. Sjeća li se i’ko one slike žene na kolima iz udžbenika tamo negdje iz četvrtog srednje? A evo, i taj naš (u stvari više njihov) rat će skoro napuniti trideset. Povijest se ponavlja, ali nitko ništa da nauči! Da li ćemo se uspjeti probuditi na vrijeme!?

Ne, možda to nije menopauza. Možda „okriće na jugo“… počela me bolit glava, ne treba previše mislit. A i noge su mi se ohladile od sjedenja. Diž’se, ženo! Opet si zaglavila u mraku (interneta)!

A samo smo htjeli život… boooolji život!

16.11.2014. 7:36:40

klikni i komentiraj

Zaboravljam (Grad u zrcalu)

Tu i tamo bih sjela i počela, ali valjda još nije bilo vrijeme da koju bacim na papir. Ili bi me nešto skrenulo (a sve me je lakše skrenut, a i odavno sam lagano „skrenuta“ pa to i nije neki problem) ili bih već imala priču u glavi ispričanu skoro do zadnjeg retka, ali ne bih sjela na vrijeme za ovo čudo tehnike… i onda je nađem negdje drugdje, mislim priču, ispričanu gotovo isto onakvu kakva mi je bila u glavi i čemu se onda ponavljati. A sad se i onako može sve podijeliti, zar ne?  I nek mi onda neko kaže da nema neka tajna veza. A i čemu pričati neke već stotinu puta ispričane (i ispisane) priče. I prožvakane toliko puta, a još uvijek neprobavljive da ih se ne može ni ispljunuti. A o tamo nekim individuama jednostavno ne želim više reći ni riječi. Samo želim da nas ne bombardiraju njihovim slikama i želim samo da ne puštaju njihove glasove na radiju i želim da se te iste osobe posvete nekom „dobrovoljnom“ radu u dobrotvorne svrhe i da tu svoju zločestu energiju (a bogme i te silne milijune kuna) preusmjere u nešto dobro. Ili neka čupaju korov izrastao uz sve naše ceste. Korov, koji kao da je izrastao i uz naše glave i kao da nas sve obavija dok spavamo. Trnoružice smo mi. Spavamo mi, zar ne? A Stranac, Proces i kukac iz Preobražaja su stigli i prije nego što smo se nadali. I godinama nas uvjeravaju da smo mi baš to tražili. Pazi da ne bi?!?  Ili neka se barem, mislim na te osobetine,  bave vrtlarstvom ili tako nečim. I  neka nas ostave više na miru. Da, da, kako bi se onda prodavale novine i o čemu bi se onda raspredalo satima i danima i godinama… ili neka iz svog džepa plaćaju sve te svoje potpise i referendume pa da vidiš koliko bi ih bilo. A bogme i oni golobradi što tiho prosvjeduju s transparentima u bolničkom krugu, a licemjerni, nazovi ravnatelji, nemaju hrabrosti raditi posao za koji su plaćeni već nam pričaju priče o demokraciji i slobodi izražavanja  (nisam mogla vjerovati kad sam to pročitala)… ti golobradi mladići predvođeni još jednim golobradim mladićem i nekom, blago rečeno, čudnom ženom  su mogli radije otići u neki dom za napuštenu i zaboravljenu djecu i provesti koji lijepi trenutak s tom djecom ili počistiti neki park ili urediti neko dječje igralište…. i da, gospodine ravnatelju, nered nije isto što i sloboda mišljenja. A i ako se dobro sjećam, a puno toga se sjećam, u bolnički krug se prije smjelo ući samo ukoliko si radio tamo, ukoliko si morao na pregled ili biti u bolničkoj postelji, a ostali, samo u vrijeme posjeta! Valjda onda nije bilo slobode mišljenja pa se nije ni mogla izražavati pod prozorima ginekologije. A i gospođa s plavom pundžicom koja vikendom obilazi lijepu našu je – čula nešto o balkonu HNK i što se po njemu vješa, zar ni to nije vidjela? A gdje ona uopće živi??? Kad je to samo čula! Ba, neću više o tome… Priznajem, mučila su me i pitanja tipa – čemu soliti drugima pamet, takvih ima i previše, k’o da nekog briga!

Ne, nije ovo bio samo neki kurtoazni uvod, ili tek isprika,  dok smislim što ću, jer,  nakon nekoliko dobronamjernih „bockanja“ – što te nema?!, počelo je i prigovaranje bez zadrške (jer ja, pravi pametnjaković, o svemu mogu reći koju ili barem „poklopiti“ svaku).

Htjela sam reći pokoju i o Rolling Stone – u, za kojeg sam se već tamo u mladosti bila pomirila da nikad nećemo dočekati izdanje na našem jeziku. Do 80 i neke je još i postojala neka nada, a onda je bila ona faza, jebiga – možda bude u nekom drugom životuJ  A onda,  evo, tko je rekao da se čuda ne događaju!!??? (a mi još uvijek vjerujemo u čuda, zar ne?). Već treba i tražiti mjesto na polici jer, to se sprema, i u starim brojevima se uvijek nađe nešto što je promaklo, a treba biti pročitano.  Ne, nije tu stvar u (našem) jeziku. Stvar je  u (našim) pričama. Koje su morale i trebaju biti ispričane. I koje su u svima nama čekale da budu ispričane i zapisane. Jer, nitko ne može razumjeti te naše priče osim nas samih i nitko nam ne može uzeti ta naša zajednička sjećanja bez obzira na te granice  nacrtane u nekim bolesnim vremenima koja nikako da se zaborave i da prođu. (A kad smo bili mali rekli su nam da će sve što boli proći, samo se malo treba strpiti!). I opet su neki svojim komentarima potvrdili svoje neznanje i predrasude i nepoznavanje pravog stanja stvari. Jer poznavati Bijelo dugme i Gorana Bregovića, draga Ivana Kindl i draga Marina Tomčić, već je pomalo i stvar opće kulture, a ne samo priče o pastirskom roku (kako ih je etiketirao jedan kritičar, kako to samo kritičari – često i po partijskom zadatku, znaju, a onda povijest tek pokaže da li su stvarno bili u pravu). I prvi pravi rock koncert kojeg pamtim da sam vidjela na televiziji, tada još crno bijeloj, tamo 70 i neke,  je bio onaj kod Hajdučke česme i bilo bi lijepo da netko tko se smatra toliko „urbanim“ nauči i koju o Sanjao sam noćas da te nemam prije nego zacvrkuće o tome što je urbano! Uh, htjela sam i o tome ljetos, ali nekako sam se suzdržala, a sad me podsjetilo k’o kolačić iz Combray-a. I ovo je samo sažetak svih misli koje su me obuzele u jedno (kišno, treba li uopće to dodati) ovoljetno jutro. A Brega izgleda nikad bolje na onim slikama. A i čemu trošiti riječi na nerokenrole, ne mogu oni to razumjeti.

A u Rolling Stone – u, da nastavim,  najprije tražim što će u svojoj kolumni reći Ivana (ovaj put Simić Bodrožić, da ne bi bilo zabune). Da li je to zato što kaže točno ono što i sama mislim , a onda se ne moram ni truditi misliti, a kamoli reći drugima koju o istom. I još jednom Ivana potvrđuje onu da godine nisu važne i razum ne poznaje neku naknadnu pamet, ili je imaš ili je nemaš. I opet  postoji ono neko zadovoljstvo u čekanju neke nove lijepe riječi. Pa makar i samo jednom u mjesecu. Jer, godinama nije bilo tog slatkog čekanja i nikako nisam uspijevala naći neke novine u kojima će se pričati neke priče koje jedva čekam.  A potvrđuje se i ona da granice u stvari ne postoje (osim ako ih sami sebi ne ispišemo u glavi i dozvolimo da nam ih drugi ispisuju). I neke dobre stvari vas jednostavno dozovu same i odjednom se dese. Jer kako drugačije objasniti da malo prije četiri upališ radio i onda Đole prošapuće svoju – Zaboravljam… i kaže baš ono što ste sami u to gluho doba mislili.. da, da, mislim da se onaj kafić na Lungo mare zvao Door, nadam se da sam se napokon sjetila… Jest da su već prošla tri dana od šetnje po mjesečini s dvije dobre, da ne kažem ponajbolje, prijateljice. I da, nije više tamo taj kafić, sad ima neko novo smiješno ime. Koje, naravno, nisam zapamtila. I da, bilo je zatvoreno. Kao i mnoga mjesta kojih se sjećamo, ali počešće im se ni imena ne možemo sjetiti.  Pisala je Ivana jednom i o tome kako su se „na skrivećke“ slušale neke stvari na kazetama koje su stizale raznim putevima do nas. (jer, da pojasnimo neupućenima, nisu se prodavale u trgovinama i nisu se mogle čuti na radiju u vrijeme dok su glumice prepjevavale Lili Marlen).  I nek sada oni sjedokosi pričaju priče nekom drugom da se moglo slobodno misliti (hm, misliti se moglo, ali da li se i smjelo, i da li se i sada smije, izreći ono što čovjek stvarno misli). A postoje neke istine koje uvijek ostaju prešućene, ali uvijek su tu, negdje u zraku, i obavijaju nas poput… nastojim naći pravu riječ kojom bih to opisala … spleen … možda, da, da, može se prevesti s puno, i previše riječi, ali to bi bilo to (sjećate se Spleen Pariza iz lektire!)…. neke stvari se ne zaboravljaju, a ni oprostiti se ne mogu. Al’ (? Opet upitnik?) nisu nam mogli uzeti neka draga štiva i neke drage note. A i došla je neka nova mladost. Mladost koja razumije te iste stihove i živi ih kao što smo ih i mi tada živjeli. Uz koje smo se smijali, uz koje smo se ljubili i plakali. Uz koje smo skakali i pjevali i vjerovali da svijet je jedno samo treba pružiti ruke… Podsjetila nas je Ivana i na Mirka Kovača. I njegov Grad u zrcalu. I rekla ono (opet!) što i sama mislim. Jer, kad sam prije par godina uzela u Svijetu knjige tu njegovu knjigu u ruke, a odmah sam znala da ću je ponijeti sa sobom i jedva dočekala da budem u svoja četiri zida i otputujem među korice Grada, danima (a bogme i o godinama se tu radi) poslije sam se pitala zar nitko ni riječi o Mirku Kovaču i Gradu neće nigdje izreći niti napisati. I, pogledavajući tu i tamo na Grad u zrcalu, uredno složen među ostalim naslovima, sam već skoro samu sebe uvjerila da sam ja možda previše sentimentalno vezana uz priče o tim kamenim krajevima i kamenim ljudima, a da se to druge baš i nije toliko dojmilo, a valjda nam ga zato i nisu spominjali. Tek nedavno su se počele nizati slike i priče u novinama (pa gdje ste do sad bili?) i vijesti. I, kako je već lijepo rečeno – Hrvatska još valjda nije bila spremna na to (kako to lijepo zvuči!). Još jedna prešućena istina.

I da, kad sam već krenula sa sjećanjima… Htjela sam pisati i o Live Aid –u  i o tamo  osamdeset i nekoj, a čujem da je Vava već ispričao priču o tome. Nisam je još stigla pročitati.

I htjela sam ljetos, ali kako valjda nije ni bilo ljeta, ili se to tek meni čini jer nisam ni osjetla miris mora i zvjezdane ljetne noći, napisati i pismo Bajagi (ni njega se godinama nije moglo čuti na radiju, osim na tamo nekim slobodnim radio stanicama preko Učke). Zašto njemu?!!! Pa evo, svirao čovjek u Opatiji ovog ljeta sa svojom ekipom nakon podosta vremena. Da li mu se netko ikad ispričao za onaj zadnji predratni koncert na Slatini, da li je to bila 1989. ili  su to bile već devedesete, ne pamtim točno. Znam da je bilo ljeto. Ljeto kad se Bajagu  gađalo bocama i ostalim sličnim stvarima (srećom nije bilo sjedalica). I čovjek je sišao s pozornice, a što drugo i da napravi? A čemu i biti gost tamo gdje nisi dobrodošao. A bilo nas je tako sram, ali nismo učinili ništa. Ili smo učinili samim tim što smo šutjeli i otišli pokunjeni i u nevjerici – zar je moguće da se to dešava tu kod nas, u jednoj Opatiji?,  i pustili budale da rade to što inače rade (pijane? Zar je malo alkohola uvijek opravdanje za nešto tako?) Ili ona – Pusti ih (i oprosti im?!?!!???) ne znaju što čine!, nisu oni odavde, to su tamo neki od tamo negdje itakodaljeitomeslično.  I sada, nakon toliko godina, kad prizovem  ta neka sjećanja priznajem samoj sebi da je rat, u stvari, počeo tamo i tada na Slatini, ali mi naivci nismo onda niti pomišljali da će se tako nešto ikad (nama) desiti.  A i lijepo je živjeti (ponekad) u neznanju, zar ne?

Uf, sačekajte, moram skuhati još jednu džezvu kave… malo me ponijelo. Sve sam popila, ne znam ni sama kad sam sve popila, a pita me još, kave i priče, naravno. A i urednik na radiju je jutros jako dobar. U stvari, još je noć… kad sam već kod muzike i kave… htjedoh reći koju i o Amiri Medunjanin. Napokon je stigla i u Rijeku. I ne, nije me iznenadila (možda malo s Ako znaš bilo što, jer i Azre i Štulića se često sjetim i nikako da dođe neki novi pjesnik njegovog kalibra). Jest da su me moji dečki, poznavajući me, danima podsjećali da kupim (i ponesem) dovoljno maramica jer znaju da kod mene poteče samo od sebe (A i – Volim grad koji teče!). Znala sam što pjeva, kako pjeva, kako priča i … kako diše i prije nego što je izašla na pozornicu HKD-a. I znala sam da će nam svima biti lijepo (i publici i muzičarima i hvala što ste svratili i dođite nam opet!). Pamtim Amirinu sliku još tamo iz…  negdje 2003., a možda i prije,  sa „A secret gate“ (op.a. Mostar sevdah reunion), i,  moram priznati,  toliko godina poslije,  trebalo  mi je podosta vremena  da povežem tu sliku iz knjižice uz CD (gdje mi je samo pamet bila?) s Amirom, ali kad Amira Muju i djogu po mejdanu povede (ili u prijevodu – Mujo leads his white horse around the city square) to se ne zaboravlja. A internet, srećom, odgovori na naša pitanja i kada ih već zaboravimo. Često i zna što se pitamo i prije nas samih.  I smetao mi je onaj intervju izašao u Novom listu uoči koncerta (a što si ga uopće čitala? Da li sam ja zlopamtilo, možda?). Intervju kojeg je odradio netko tko ne zna ništa (da li se varam? Ili sam kao prava sredovječna oštrokondža previše kritički nastrojena pa mislim da bi se i novinarima moralo sviđati ono što se i meni sviđa i kad već pišu o tome da to rade nadahnuto? Ili to odrađuju samo po zadatku?) o sevdahu, o bluesu, o Amiri, o pjesmi o ljubavi i životu. Kad se u par naoko laganih stihova ispriča cijeli jedan život. A imam negdje i spremljene stranice istrgnute iz Novog lista iz proljeća, mislim 2013. godine, uoči Jazz festivala u Rovinju (da li normalni ljudi spremaju takve stvari ili to rade samo pubertetlije? U stvari, dođe mu na isto. Pa i ja sam i sada u nekoj vrsti puberteta, zar ne?).  Pa da, prošla su vremena kad se za jedan pravi razgovor pomno pripremalo, i kada se najavljivalo (da li?) da nam dolaze dragi gosti, gdje ja to živim, k’o da sam pala s neke druge planete…

A, evo i razdanilo se! Dobro jutro !

Sunce, hvala ti
sto si izašlo za mene
sunce, obećajem
misli su mi pozitivne…

Rijeka, 11.10.2014. 7:56:09

(i… samo da podsjetim one koji su možda  zaboravili , Đole i njegova… iz naslova)

Jutro me zatiče samog
kao školjku u pesku
svu noć su senke 
na zidu skicirale fresku

Trazio sam jedan stih
skoro da ga osetih
al’ mi je iz ruku nestao
protura se novi dan
al’ taj trik je providan
samo da bi prošli prestao

Jutro me zatiče 
u pravom haosu tema
u mojim strofama 
lagani raspad sistema
al’ u tajnim vezama
s’ nekim davnim brezama

Ponovo se pesma primiče
zasad nema imena
samo bluza svilena
kako mi iz ruku izmiče

Ref.
Zaboravljam imena, samo lica ostaju
u prolazu ljude otkrivam kroz šifre
dovraga, sve mi to govori da starim
zaboravljam dosadne cifre

Zaboravljam adrese 
malih bircuza uz put
i curice, sto su uvek dobre bile
neke bistrine se nepovratno mute
ali nikad dodir svile

Jutro me zatiče 
opet u smišljanju bekstva
čim malo usporim
stignu me davna prokletstva

To su samo momenti
lošim vetrom doneti
to su samo male večnosti
to su samo godine
kad se čovek otkine
kao od one gorke tečnosti

komentara (4)

Parapet

3541_454789057932487_1062183020_nE, mislim si, ovako je bilo… redom…. kad bi’ prešla cestu kod parapeta i… napokon stigla iz škole do Prve drage, najprije bi me doček’o jedan orah pa trešnja pa opet trešnja pa trešnja. Na njih se moglo popet s kante za smeće. Popneš se, bereš i samo pljuješ koštice, a ako ti se ne da, onda ih gutaš… I moglo se preć s jedne na drugu. Pa dvi’ smokve i ispred kuće još jedna trešnja. Te su bile najslađe i najveće i jeli bi ih još dok su bile zelene i žute. A na tu trešnju se najteže penjalo. Grane su bile visoko porezane, a nije se moglo ništa dovuć’ da se popneš.  Ispred prozora je bio i jedan čempres. Viši od kuće. Tamo me prvi put ubola pčela. I ruke su nam smrdile kad bi se igrali onim šiškama i bile su stalno zaljepljene smolom. Ne moram ni reći da su mi koljena tada bila vječito izderana ( a sad se pitam što  me stalno bole). A nosile su se bijele dokoljenke. Od onog pamučnog konca…MTČ…

Od stare škole do babine kuće inače ima desetak, možda petnaest minuta, ali naše putovanje (mislim da se slobodno to može tako nazvati) je znalo potrajati puuuuuno duže. E da, nije bilo vožnje i dočekivanja ni za najjačih bura, nije bilo mobitela ni stalnog zvanja ni kontrole. Koji je to život bio! Kreneš iz škole s ekipom  pa oko DIP-a (sad je tamo Konzum) do Lopice pa malo kroz Varoš (svi smo se pratili) pa preko vatrogasnog kroz smrdljivu ulicu (u stvari, mislim da su je zvali popišana) opet do škole. Pa kroz katakombe do Škvera. Pa na onu murvu ispod Dade na kraju onog zida iznad Škvera, mislim da je bila bijela. A uz magistralu je bilo još par crnih murva (da li danas znaju djeca da se to može jesti?)… Tamo negdje u sedmom razredu je bio đir od nove škole do parka i na Banju. A park (pjesnika) mi se činio tada tako zelen i tako velik… dok nisam vidjela neke nove i veće parkove. Pjesnici su ostali veliki.

A ta naša Prva draga je onda svima bila tako daleka i samo su najhrabriji pratili cure iz Prve drage (ako i sami nisu bili iz te Prve drage). A ona „gradska dica“ su se kupala na Banji i Đigi, ‘ko bi iš’o do Prve drage. Zadnjih ljeta, vidim, vrimena su se jaaaako prominila. Nemo’š prst umočit u more od mora ljudi. Odemo se iskupat (ako je more toplo) oko pet ujutro ili na noćno. Postavljena je i takva rasvjeta tako da se ni to noćno kupanje više ne može nazvat’ noćnim. Više je to, ono, kupanje pod reflektorima… a i dica se moraju sakrivat po škrapama i škurinama (pretpostavljam).

E da, orah. Koliko je samo turista stopiralo pod tim orahom. A baba bi im objašnjavala da to nije dobro misto za stopirat jer je na zavoju i niko im neće stat. A onda bi ih zvala da dođu nešto popit i poist. Jer će ih ubit vrućina. Pa kad padne sunce nek nastave stopirat… Nema više ni oraha. Umro orah i otišo s dedom.

Kol’ko je samo puta did otišo na parapet. Već i kad nije mog’o ni govorit. Onako – u šlapama i pidžami. – Dede, kamo ćeš? Mmmm…. Do parapeta?… aaa… E, bio je to prozor na more, u svit, na plažu. Koga ima, koga nema. Ima li gostiju. Jel neko na luf’madracu, a buretina se diže…

A  po lihama su bili armulini. I bila je jedna velika mendula na prvoj lihi iznad terase. S nje smo skakali. A na lihi iznad smo po zimi imali kućicu. A uz stolove ispred kuće je bila…. uuu… to je bila, ako se dobro sićan …. imala je deblo rašeljke… a pola grana su bile šljive, a pola su bile marelice. Kad se samo sjetim kako sam se tome čudila i divila, koji crni Harry Potter, ne može se to ni usporedit (dok nam dede nije jednom pokazo kako se cipi voćke). I kraj nje je bila još jedna marelica. Tamo di je Bradica s curom kampir’o. Baba je stalno govorila kako Marijanka (ne, nije joj to ime, tako ju je dede nazvao, a pamtim je kao jednu od najljepših žena koju sam ikad vidjela. A Bradici je u stvari ime Niko.) u istom lavoru pere gaće i suđe… njima to nije smetalo. Bilo su to sedamdesete… sve puno turista… u stvari, nismo mi njih onda zvali – turisti. Baba i did su uvik govorili – gosti, doć’e gosti, odlaze gosti, moramo spremit doručak za goste. O’te pomoć gostima! I sve se vrtilo oko tih gostiju. I nije bilo nekog komfora onda. A niko se nije žalio. I dolazili su godinama. Pa su dolazila njihova djeca. Pa djeca njihove djece…. i mnogi od njih i danas kažu da su najljepše trenutke proveli u „Prva draga“. Pa dođu sad već stariji sredovječni pa pitaju pa se čude pa pokazuju svojima gdje im je bio šator. I pokazuju slike. Kako je to onda bilo… a sad je sve drugačije…. kuće iznad naše sežu sve do neba. Brdo, kamo smo išli brat ljubice i visibabe, više se i ne vidi.

I kao da svega toga nije ni bilo. A onda, u ovo vrijeme kad završava škola, mi počnu navirati te silne slike. I mirisi početka ljeta. I miris mora u predvečerje i miris burice s parapetića. I priče s parapetića…. tamo je sve počinjalo, o’tamo se kretalo, tamo je sve završavalo. E, da… tako to valjda mora bit’.

19.6.2014. 17:37:59

p.s. za one koji ne znaju –

Parapet je onaj zidić uz magistralu koji čuva da ne sletite u more ili u grote. Istinu govoreći, mnogima nisu ni parapeti pomogli. Sjećam se jednog mladog Austrijanca  koji je tamo pao, srećom u kupine, pa je prošao samo s par ogrebotina, a ujutro se nije baš svega ni sjećao – hihi. A tih „parapeta“ ima sve manje uz magistralu kojom su u Senj dolazili prvi turisti. I eh, da morali bi negdje prespavat jer… dalje nije bilo asfalta. Mislim da bi te parapete trebalo slikati, dok ih još ima, i zaštititi. I njih i  sve te kamene rukotvorine hrabrih cestara iz poratnih godina (onog drugog rata). Jer danas što se i obnovi pretvori se u beton. I ne kleše se više onaj bijeli kamen i slaže jedan po jedan…u one krasne bijele zidove i volte i parapete…

A armulin? To je sorta marelice za koju su govorili da raste samo u Senju. Veći su, narančastiji i slađi od ovih što nam sad prodaju pod marelice. A tek pekmez od marelica. Kakav je baba kuvala. A sad nam prodaju džem pod marmeladu. I njima (toj europi, znam da se to piše velikim slovom, al’ baš mi nešto došlo da je napišem malim slovom). Nemaju oni pojma što je džem, što pekmez, a što marmeeelaaada. I ne može me nitko uvjeriti da je to isto. Jer tko imalo zna nešto o kuvanju pekmeza zna i za razliku između svega toga… I bili smo mi u toj Evropi (kako se onda zvala) već onda. I bila je ta Evropa u svima nama. I onda nije bila vijest ako se ne’ko okupa gole guze. To je onda bilo normalno! I nije bila vijest ako tamo neka Nives skine buštić k’o fol slučajno i valja se po grotama…. al’ to je već neka druga priča!

 

komentara (6)

Outsourcing – now

3_Maj_spomenik_Rijeka_Ima ona stara stvar – In the army now… (jel’ bio to Status quo? – ma, vidjet ću poslije). Treba je samo malo preurediti i evo nas u 2014. godini. A osamdesete su postale baš fora. I svi se nešto pale na njih. Vrte ploče. Snimaju filmove o osamdesetima… uvijek me hvata smijeh kad vidim slike, frizure i odjeću iz tih slavnih osamdesetih. Blagi užas! Tekma je gotova – kažu na radiju. Ajmo Rijeka!!! Valjda ću stići. Mislim, sročiti par suvislih prije nego navale u kuhinju ovi moji.

Sutra je 3. maj. Još jedan u nizu. A ima li još ovog drugog Trećeg maja!?  Tko to zna?  Tiho odlazi u legendu. Svakim danom ga je sve manje. Čini mi se da je i onaj spomenik brodograditelju kod sjevernog ulaza svakim danom sve manji. Sa svakim brodom koji je otplovio kao da je otišao i dio 3. maja. Sa svakim brodograditeljem koji je otišao tko zna kad i tko zna gdje…. Njih su outsourcali još davno. Još u prošlom stoljeću su ih počeli outsourcati. Onda kad se to još nije tako zvalo. Ali, svodi se na isto.  I sve je manje onih koji pričaju o slavnim danima 3. maja. Koliko porinuća i primopredaja. Koliko ponosa je bilo u tim ljudima! A sve je više onih koji su postali samo brojevi. Brojevi – da se priča o njima i da ih se stalno spominje. Što je više znamenki, font je sve manji. Ljudi je u brojevima sve više, ali broj postaje nekako sitniji. I nevidljiviji. Brojevi. Da ih se čita na vijestima. To im sada dođe kao neka vremenska prognoza. Broj nezaposlenih je danas… a na sjevernom jadranu… temperatura zraka… promjenjivo … oblačno.  Malo ih slušaš, ali u stvari ih više i ne čuješ… A predviđa se da će ih biti toliko i toliko… ima li kraja. A iz Hrvatske je odselilo… a sutra djelomice sunčano. Jutros  je jedan slušatelj zvao Tužibabu (emisija na Radio Rijeci). Predstavio se kao bivši radnik iz mraka (i usput spomenuo kako se prije 1. maj slavio dva dana) i čestitao Praznik rada sadašnjim djelatnicama i djelatnicima. Živio praznik rada! Outsourcing – now!

Čini li se i vama da ste postali samo broj. Ponekad možda niti broj. Da ste nevidljivi. Onako. Čekate red negdje kod liječnika. Pa vas ne vide i ne čuju. Ili izlazite iz pošte. Točnije, pokušavate izaći, ali ne uspijevate od gomile koja nadire i ne vidi vas. Idu kroz vas. (sjetim se svaki put onih aveti, ne mogu se sjetiti kako se zovu – u jednom od zadnjih dijelova, kad prolaze kroz sirotog Harry Pottera). Ili vas autsorsaju . Usisaju vas pa vas ispljunu kad im više ne trebate. Da nam živi ovaj naš kapitalizam. Slabo smo učili povijest. Da li se itko sjeća iz škole što se učilo o prvobitnoj akumulaciji kapitala? Oteti, prevariti, istjerati, ograditi!!! To nas je snašlo prije nego smo se snašli kad nas je zavrtila centrifuga ranih devedesetih. Uspavani, šuvarovi romantičari puni vjere u bolju budućnost tamo negdje krajem osadesetih  pa krajem devedesetih pa tko zna kad!? (Nikad! – jel’ čujem ja to da je ne’ko rekao? Il’ je to opet u mojoj glavi’, a i Šuvar je poručio da nas čeka u socijalizmu i otišao tamo negdje gore…) E, dragi moji, kasno nam je sada. Kukati i pjevati borbene! Ili sjesti i plakati!  Sad moramo sve ispočetka. („Ajde, bože, budi drug pa zavrti jedan krug unazad planetu…“) Jer nismo dobro naučili lekciju iz povijesti! Kažu da je povijest učiteljica života. A zašto onda nitko nikad ništa ne nauči. Već smo svi vječiti ponavljači! Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Već smo duboko zagazili u proljeće. Sve je zeleno. I sve je puno ptica (i ptičurina). U neko doba dana ne možeš normalno ni razgovarati ako je otvoren prozor. Ne možeš vjerovati. Kao da živimo u nekom zoološkom vrtu u nekom dijelu… opet se ne mogu sjetiti, ono gdje su ptice (i ptičurine). Ima neka svraka (ili tako nešto) tu u našem kraju. Tamno sive boje. Accessories joj u nijansama sive i crne. Nastanila se na krovu susjedne zgrade. I prilično se bahato ponaša. Ono, čisti bezobrazluk. Da mi je samo znati odakle se tu stvorila. I šepuri se pred galebovima starosjediocima. A bogme i rastjeruje ih bez pardona. Čudnog li  stvorenja! Ima onaj stari Disneyev crtić s onim vranama. Kao da je izašla iz njega (ili izašao, stvarno nemam pojma o tome). Ma, bit će prije da je žensko. Malo je prenervozna. PMS – možda, prije bi mogla biti premenopauza. Ili je muškarac u srednjim godinama. Željan provoda. Pa se situacija otela. Otiš’o momak predaleko. Pa se ne može ili ne zna ili nema više kamo vratiti… bome, odo’ i ja malo predaleko. Ooo, evo stigli moji okupatori,i nadiru u kuhinju sa svih strana… najbolje da ja ovo poklopim pa kad mi opet dođe – nastavljam ovu svoju neznamnijasamakakodajenazovem…

….

Još malo pa će se razdaniti. Promolim glavu kroz prozor i dobijem kapljicu pravo u oko. Tako mi i treba kad zabijam nos gdje mu nije mjesto. K vragu, sad opet moram čistiti naočale, a još ni kavu nisam popila. Na moru burica. A kažu da će večeras prava, a u gorskim predjelima i malo snijega. Jedva čekam buretinu! Jest da sam jučer ordinirala po balkonu i spremala se „sutra ću popit kavu na balkonu“ i pregledavala onih par važića s rožicama koji glume vrt. I prebirala po granama ružmarina. To me uvijek vraća u Prvu dragu, u neke bezbrižnije dane i priče. Ah, ti mirisi djetinjstva i mladosti! Da, da, sve su to znakovi krize srednjih godina (hi-hi!) A stil uređenja mog balkona! U potpunosti eklektičan! To je isto jedna od češćih upotrijebljevanica (a, kako sam se samo sjetila u ovo rano subotnje jutro sklepati neku takvu?! Morat ću je zaštititi da je ne bi netko „posudio“ bez naknade.) Hm… eklektika i eklektičan. Jedna od riječi kojima se nabacuju u zadnje (mogu slobodno reći i ne samo u zadnje već u zadnje poduže) vrijeme nemilice. Gdje treba i ne treba. Stil pisanja, razmišljanja, slikanja, uređenja unutarnjih prostora, da ne kažem stanova, vanjskih prostora, da ne kažem vrtova, kad ne znaju što reći i napisati kažu – eklektičan. Cijeli svijet je eklektičan! Kako to dobro zvuči. Nije li to samo ljepša  riječ za zbrčkan ili usudila bih se reći – bez stila ili počešće i – kaotičan!? Kao i čitav život i sve ovo oko nas. Ma kako se zvalo. Kažu i da je danas Dan slobode medija ili nešto takvo.

A – ha! Šit. Ostala sam bez tableta za mašinu, tj. suđericu. J….te, sva sam eklektična u zadnje vrijeme!

Drugarski pozdrav! I s osobitim štovanjem lijepi pozdrav svima!

Saturday, May 03, 2014 6:33:34 AM

klikni i komentiraj

Dan velikih valova

big wednesdayEvo, popila kavu, dvije šalice (da skuham još jednu džezvu, ma ne, bit će dosta za sada), prolistala par starih časopisa, svratila do Škotske i nazad. Gledala  mlade galebove na krovu susjedne zgrade kako se bude i šire mlada, bijela krila. Bonaca. Mjesec se malo smanjio s desne strane (je, je desna je, provjerila sam) i nije onako pun i žut kao prije par večeri. Tamo s istoka se rumeni zora.  I eto ti već šest sati. I uskoro ću se morat spremat na posao. A kažu da je stiglo proljeće (ili danas počinje u ne znam koliko sati?). I tako bih se spremala bilo gdje drugdje ili bilo gdje nigdje nego na posao. Kad bi se moglo. Dok sam ja napisala ovih par riječi, eto ti ga i dan. Šest i petnaest. Moram okrenuti stanicu na radiju… gdje sam ono stala? Jedva sam upalila ovaj komp. Kabel uštekan, ali ovaj ne detektira bateriju… Idem pročitati ispočetka što sam napisala. Uuuu, koliko tipfelera. Plete mi se jezik u prstima. Hi hi.

Neku večer sam kupila Rolling Stone. Iznenadio me svojom žutom bojom na polici trafike. I drugačijom naslovnom. Nisam bila sigurna ni da je to to. A i kud prije novi broj. Zar je već prošlo mjesec dana. Ili koliko već. Glavna teme Bosna (i Hercegovina). Bilo je i vrijeme. Napokon. I prisjeti me to na jutro poslije onog prvog dana u Tuzli pa u Sarajevu. Pa priče o Mostaru i dalje. Na večer sam čitala vijesti i pisma na Sevdah takhtu. I kako vrije tamo. Dan velikih valova. I jutro poslije čekam naše vijesti u šest. Ništa. Pa vijesti u sedam. A oni ništa pa ništa. Ukrajina na dugo i na široko. Pa Amerika. Pa put oko cijelog svijeta i nazad u Hrvatsku u osam minuta. A Bosna? Opet ništa. Pred kraj jedna rečenica o tamo nekakvim neredima…u tamo nekoj Tuzli… hm… nisam znala što da mislim. Skontam još jednom – boje se naši pa šute. Što su ti mediji. Ako te ne spomenu – nije se ni desilo. Čisto manipuliranje. Ne poznajem Damira (op.a. Imamovića), ali vjerujem čovjeku i onome što piše. Jer vjeruje u onu LIBERTE EGALITE FRATERNITE!  I zar postoji mjera za gladnog čovjeka ovisno o tome u što vjeruje, gdje živi i kojim jezikom zbori.  Htjeli bi oni… oni što misle da su iznad drugih i da su bolji od ostatka svijeta jer žive u nekoj svojoj magli, ili, bolje rečeno, u nekom svom oblaku dima i smoga, i bez dodira sa stvarnim svijetom i stvarnim ljudima. Da, najlakše je tako. Praviti se da ne vidiš i ne čuješ. I onda problemi i ne postoje. Ili otputovati tamo negdje. Na drugu stranu svijeta i drugu polutku. A prije toga infantilnim rječnikom i krajnje infantilnom reakcijom pljuvati po tamo nekoj umjetnici iz tamo neke Bosne. I brojati cekine. Ja sam tebi dao autić, a ti meni nisi dao loptu. Eeeee…. bleeeee…bljak…. Nisam mogla vjerovati. A rekli su da je jako inteligentan. Stvarno bi trebao poraditi na komunikaciji s medijima. A bogme i s ljudima. Ne bi škodilo. U pravu je bila Aleksandra, ona bivša glasnogovornica. Može se to popraviti, samo kad se hoće… a i dok postoji muzika i knjige … nema te granice koju dobra pjesma i dobra knjiga ne mogu prijeći pa čak i pobrisati ako treba. I dok ima dobrih ljudi. A samo dobri ljudi mogu biti i pametni, zar ne? Moram ić’!

Dobro nam došlo proljeće!

6:49:44

komentiraj (1)

Zmaj

spyro the dragonČuje se proljeće u zraku. A zime nije ni bilo. Amula ispod zgrade je procvjetala. I mendula. Bojim se da će ovo proljeće proći bez mene. Točnije, ja ću vjerojatno proći bez njega s obzirom kako se stvari na poslu razvijaju. Moram ga uhvatiti barem malo! Godišnja doba se izmjenjuju. Kao kad vjetar okreće stranice novina. Izvrće ih i prevrće. A slike bježe. Ne možeš ih zaustaviti, a kamoli pogledati kako treba. Uh, da mi je samo malo bure. One prave. Da očisti i otjera ovu vlaguštinu. Iz zraka, iz zidova, iz ljudi. Da mi istjera iz glave silne teške misli i gluposti.

Ne znam da li će se igrati na Kantridi. To je jedan od većih problema već duže vrijeme u našoj kući. Spremalo se moje zlato već više puta ove sezone Keku i ekipi u pohode, ali… čeka već pola godine. Na jednu tekmu i krenuo. Šalić Rijeke oko vrata i ode on. Kako već on kreće  na takve događaje. Nekoliko sati prije… da ne počnu bez njega. Pa se vratio. U međuvremenu stigla obavijest da je umjesto travnjaka voda, voda, puno vode. A kiša i dalje pada. Na riječkom području i sjevernom Jadranu. Već je malo i čudno ako ne pada par minuta. Ili ako se na koju minutu slučajno pokaže sunce. Ima li nade za nas? A išla Rijeka u Zadar. Pa se vratila. I bila je to jako tužna nedjelja. Što da se radi. Al doći će Osijek, a Dinamo – eeeej. Jednog dana. Kad prestane kiša.

I narcisi na našem balkonu su procvjetali. Ovo im je treće proljeće. (kako sam to dobro tempirala!) A bome doš’o i pedeseti. Rođendan. Njegov. Nema svaki dan čovjek pedeset godina. Pola stoljeća. Eee. Nije loša ta ’64.-a. Dobra berba!

A mogla bi se i o njemu napisati jedna dobra priča. Ili, s obzirom na niz događaja i događanja (a znam da znam samo dio) jedan podeblji roman. Ili, preciznije rečeno, jedan avanturistički roman. U nastavcima. Ooo, u puno nastavaka. K’o Alan Ford. Kod njega vam je ono. Bonaca, bonaca i onda kad se najmanje nadaš – tornado! Nije da on to baš uvijek želi, ali eto – događa se. Još uvijek se smijemo jednoj davnoj – kad je on mene pitao što želim da mi pokloni za rođendan. A ja – ni pet ni šest – nego, – ma ništa mi ne treba. Želim samo mir i da mi već jednom u životu bude dosadno! E, kad nas je onda krenulo. Bolje da ne znate što nam se sve izdogađalo. Al’ ne damo se. I srećom, imam tog vječitog dječaka pored sebe. I sanjara. Klasa optimist! Tu i tamo i leteći Holandez, kad razmislim malo bolje. Važno da se plovi. Malo se zaljuljamo. Malo nas koji reful i poškropi. Al se osušimo. I malo nas ruzina lovi. I škripe kosti. Malo se teže diže sidro ujutro. Ono, glava već sprema doručak, zornjaka. A noge cvile pod teretom. Kila i godina. Al’ što taj čovjek voli doručkovat. To ja još ne vidi u svojih toliko godina. I koliko mašte upotrijebi u toj svojoj, blago rečeno, jutarnjoj kompoziciji. Mirisi, boje, okusi. Pa samo taj ritual. I – naravno, ne diraj me kad doručkujem! (obavezno reži ako mu takneš nešto sa stola! Kažu da je zmaj po kineskom horoskopu.) E, da mu je otvorit jednu doručkovaonicu. Naravno da bi najbolji gost bio on sam, al’ možda bi se našao još neki sretnik koji zna uživati u doručku. A možda bi i oni silni nedoručkovaoci (kao što sam i sama) poklekli (kao što sam i sama) pred tim bojama i mirisima. Ne sm’jem više.

I dakle, tehnički, dobro ti jutro!

I dobar tek!

I sretan rođendan!

02:38

komentara (4)

A onda

legolasSpomenuh u jednoj od svojih ovovremenih prvih priča (Priznajem, bilo je priča i u neka moja zelena vremena, ali ostadoše u tim zelenim vremenima. Tako i treba biti.) vilenjake i svoju teoriju o njima (moja sister je već nekoliko puta pokušavala početi o tome priču s velikim upitnikom u svojim toplim očima…) Ali ne mogoh tada o tome i… ne htjedoh dalje o tome…. tada. Odakle mi ta misao o vilenjacima? Možda je suludo razmišljati na taj način? Možda o tome nije dobro pričati? Možda sam previše čitala bajke kad sam bila mala? Ali, čitala sam ja bajke i kad sam postala (recimo) odrasla. I uvijek, ali baš uvijek sam našla nešto u njima. Imate li i vi onu veliku knjigu Najljepše bajke svijeta s onim tamnoplavozelenim dvorcem na koricama. Svoju sam dobila u jednom novogodišnjem paketu pristiglom iz Pakraca jedne davne zime i da… točno se sjećam gdje smo otvarale paket. I svašta je nešto bilo u njemu, ali Bajke su ostale do danas. Što reći na jednu Malu sirenu. Ne rasplače li se čovjek svaki put kad je pročita? Ili jedna Vasilisa premudra? Ili one iz Hiljadu i jedne noći? I kako napisati i ispričati svoju priču (da ne kažem teoriju o vilenjacima) u doba sivila koje je pritislo sve oko mene?  Vrijeme crnjaka i crnih kronika. I žutila. I žutih priča. Na stranicama svih novina. Novina, koje bi, barem neke, trebale ljude podučavati boljem životu i otkrivati nam dobre stvari i ej da, dobre ljude. Ima li takvih novina? Tražim ih već godinama. Novina u kojima se ne priča o dobrim ljudima jednom godišnje kad im se dodjeljuju nagrade pa se nalijepi slika s gradonačelnikom, predsjednikom, „votevr“, i napiše koji redak. A ako imaju malo sreće dobit će i koju karticu više. Ne, ne govorim i ne pišem ovo radi tih hrabrih, dobrih ljudi. Oni ne čine dobro da bi bili u novinama. O njima i njihovim djelima treba pisati radi drugih. Radi djece. I radi odraslih koji bi trebali izvući makar i onu najmanju mrvu dobrote koju su sakrili duboko u sebi. Da, sakrili, jer, stvarno nije vrijeme dobrih ljudi…jer, biti dobar, o ne, to se ne nosi u zadnje vrijeme.

A onda, tamo negdje oko Nove godine… pronašla me jedna Staša Vukadinović… a na nju me uputio jedan Miroslav Antić (od tamo gore, koji vidi sve). I kaže Staša: – Verujem u vilenjake u ljudskim obličjima. Tako. Kratko i jasno. Čekaj malo, pomislih tada. To se meni samo čini da to piše. Jer, priznajem, malo vam ja pobrkam san i javu kad se ufuram u dobru priču. I odem sa Stašine stranice. Pa se opet vratim. Da, stvarno tako piše tamo. Dakle, ipak nisam sama.

A kad sam ja počela o tome tako? Duga i davna priča. Još neispričana. I, nećete vjerovati… prvi put mi je palo na pamet kad sam gledala rukomet. I kad je jedno naše krilo letjelo kao nošeno onim prahom vile Zvončice iz Petra Pana. I gledala sam tako njegove oči kako se smiju… da li bi to moglo biti, svako toliko bih se upitala. Da li tako izgledaju vilenjaci? A zašto ne? I slučajan susret na raskršću dok pratim dijete prije pet ujutro na izlet u Gardaland. I lagani pozdrav sirenom iz auta i smješak iz mraka za dobro jutro… za dobar dan….

A onda… i jedan pjesnik. Uz čije sam stihove rasla i odrasla. A za koje se i dan danas moram naoružati brdom maramica. Jer, suze teku same. Zajedno sa  slikama koje izlaze iz tih pjesama. Kao s nekog starog projektora. Čujem i laganu škripu koluta koji se okreće… Slušam ih (i gledam) rijetko… Bilo je godina (onih ratnih) kad sam držala njegove kazete i cd-e u ruci. Moje zlato ih je nabavljalo sa svih strana svijeta na sve moguće načine. I nije bilo interneta i „skidanja“. Uzela bih ih u ruke, ali nisam mogla pustiti te slike da teku. Mislim da bi mi srce puklo i da bi se izlila sva žuč nakupljena svih tih godina u meni. I ta neka gorčina. Taj jad bespomoćnosti. I taj osjećaj nepravde. Ali neka, neka im bude. A onda je prije par ljeta moj dragi Tome, kojeg je vihor života odnio daleko na sjever, ni ne sluteći što krijem u sebi, spomenuo Đoleta i kako me se sjeti kad ga sluša… e, kad se otvorilo i krenulo po povratku u Rijeku… kad su krenule sve te Đoletove priče puniti našu kuću slikama i … kad se prosuo taj zlatni prah iz Miholjskog leta zrakom…

A onda… zar ne izgleda malo i jedan Jergović tako… nadam se da se neće uvrijediti ako ovo ikad slučajno dođe do njega. Ali kako neko može tako pisati i pisati i odakle mu sve te priče. Kao da su se sve te misli stoljećima skupljale u njegovoj glavi. Kako je sve to stigao prikupiti i onda sve to pretočiti u riječi da bi i pred svima nama ta rijeka potekla. Nekad spokojno. Nekad puna brzaca. Ne, nema drugog objašnjenja. Mora tu biti neka čarolija.

Pa onda… o, ima ih još. Srećom, ima ih puno. Još uvijek… a sigurno i vi imate neke svoje… mislim vilenjake. Još jedan lijepi pozdrav svima i naravno… njima!

22:19:27

komentara (4)

Ajmo, lagano…


safe_image-300x155O, toliko sam toga planirala napraviti (po običaju, ženska posla!). I svake godine si obećam kako ću se držati antistres memoranduma, pročitanog u nekoj staroj Casavivi. Dakle, prvo pokloni. Na njih bi trebalo misliti cijele godine ili barem mjesec dana prije napraviti popis s predviđenim poklonima, izabrati ih, kupiti, napraviti… u isto vrijeme izabrati, napisati i poslati čestitke (da li to još neko radi?). Drugo, dekoracije. Barem petnaest dana prije, na miru. Naravno, prije toga riješiti generalke. Počistiti sve, pobacati sve što ne treba… Treće, hrana. Smisliti sve deset dana prije. Pronaći dobre recepte… i da, obavezno, posvetiti se sebi nekoliko sati prije. (pod tim se ne misli na pranje kade i čišćenje kupaonice, jer kako ćemo u novu godinu, a da kupaona ne blista i miriši) Ili barem petnaest minuta uzeti samo za sebe. I zamisliti život u ritmu muzike za ples. I poljubiti se pod imelom. Družiti se, sjetiti se dragih ljudi… Da li ima netko tko sve to uspije i ostane budan do ponoći? E, da…

A na kraju, uhvatila me nekakva hunjavica i šmrkavica . Drži me već danima i nikako da prođe. Valjda je naglo popustio adrenalin, popustila i ja, i eto ti ga sad. Tako to valjda mora biti. Polako već počinje odbrojavanje. Petardice se čuju tu i tamo. Neki mali vatrometi. Sarma se krčka. A trebalo bi napraviti i nekakav kolač. Prevrtila sam silne recepte, ali još nemam inspiraciju. A možda ću sutra. Vidjet ću još… što sam starija, sklonija sam tradicionalnim jelima i receptima. Dolazi li to s godinama, ili? Čemu izmišljati nešto novo kad je ionako već sve najbolje izmišljeno. I ono tradicionalno, iskonsko bude i najbolje i baš odgovara godišnjem dobu… Ili nas pokušavam barem tako vratiti u ona neka druga vremena. Kako smo samo uživali u mirisima, bojama i okusima. Onako djetinje, bezazleno… Kako je samo mirisala babina sarma. I kako su dobro izgledale njezine orahnjače i makovnjače. I kako bi mi ujutro donijela bijelu kavu u krevet. I ta kava je imala neki ljepši miris nego ova danas. Sjećam se jedne Nove godine kad sam u zadnji čas odlučila otići u Senj. Sama, onim busom u šest na večer, na staru godinu. Ne sjećam se što mi bi. Nije me pucala nešto nostalgija. Nije me vukla ni neka tiha patnja (oće reć ljubav). Nisam sigurna ni da li sam još išla u srednju ili sam već bila na faksu. Nije ni važno. Jednostavno sam se morala maknut iz Rijeke. A tamo me dočekala rijetko topla večer za ovo doba godine (i za taj dio svemira). Bonaca. Vedro. I milijun zvijezda na nebu. I kao da će svaki čas sve te zvijezde zaroniti u more. Evo me pred babinom kućom. Ulazim bez kucanja. Vrata se onda nisu zaključavala ni noću. U kuhinji vatrica miriši. Otvorim vrata, a baba i bratić sjede i pričaju. I on je došao malo prije mene. Nenadano. Iste večeri. Valjda je nešto bilo u zraku…’ko će ga znat.

Koliko je samo Novih godina za nama. I dočeka. Burnih i manje burnih, vatrenih, veselih, bučnih. Bogme, neki su znali potrajati i do poslije podne drugog dana… nisam sigurna da li bi ista ekipa takve dočeke preživjela ovih dana. Umorimo se i od malo druženja. U odnosu na druženja davnih dana za ova bi se moglo slobodno reći da su to „u tragovima“. Od same pomisli me počela bolit glava. Ma, idem skuhat malo kave. Možda prođe (mislim, glava). Znam, znam, već je kasno, al’ još uvijek mogu spavati. Samo da me se pusti pet minuta na miru… i odo’ ja u međuzemlje. U stvari, već duže vrijeme se ja osjećam k’o da sam u nekom međuzemlju. K’o da samu sebe gledam iz prikrajka, iz nekakve izmaglice. I kao da se sve to dešava nekom drugom, a ja samo onako… gledam i tu i tamo malo prokomentiram. (Ili je to samo klimakterij, ‘ko će ga znat?) Opet sam počela filozofirat, lamentirat, da ne kažem pametovat… a i davit, moglo bi se reći.

Oho – ho… da samo vidite koliki lonac imamo za sarmu. Prava kuhinja na selu. Kad već ne možemo nas dvoje u tom smjeru, mogu lonci u našem. Pa glumimo život na selu („na sjeveru“) na sedmom katu. Palim šibice da miriši na vatru. Lampice na boru trepere. Krčkam sarmu. A mogla bih ispeći i kruh. Nema ljepšeg mirisa. Od mirisa toplog kruha, zar ne?

Ajmo…. polako … još svega par sati… i evo nas u 2014. godini.

I da nam svima bude sretna i zdrava i vesela!

0:20:39

komentara (3)

Ministre, eeeej

vlak u snijeguOpet mi došlo da pišem. U stvari, dolazi mi stalno da pišem, ali ako odmah ne sjednem odeeeeee…. stavila sam naslov od tri metra i onda ga pobrisala nekoliko puta jer bi cijela ova priča mogla stati u taj naslov, a to stvarno nema smisla. Pogledala sam neki film sa Sandrom Bullock. Nasmijala me, opet, i rasplakala, opet, i ostavila me da razmišljam (a zašto želiš biti normalna?-, pametno kažu u jednoj sceni filma) Još jedna priča o onima koji se ne uklapaju u kalupe „normalnog“. Opet. I nisam se odmah digla kad je završio film. I uletiše neke kasne vijesti. (priznajem, trudim se ne gledati ih, samo me iznerviraju). Opet su zagrebali po učiteljima. Nema se za prijevoz ljudima. Pa da, što će njima prijevoz. Kako je krenulo, neće nam više trebati ni škole, a što će nam onda učitelji… Eto, i to bi bila jedna od mnogih stvari na koje se pametno mogao utrošiti onaj silni novac koji je otišao na ovaj glupi, da ne može biti gluplji, referendum. A o čemu bi se onda već pola godine pisalo i pričalo… e da, pameti nikad dosta.

Sjetila sam se nekog intervjua s jednim bivšim nogometašem (moj tehnički će sigurno znati kako se zove, ne mogu se sad sjetiti). Čovjek, još uvijek mlad, se okrenuo nakon nogometa knjigama… uglavnom, da skratim. Otprilike, rekao je on… u onom ljudskom smislu više vrijedi jedan sat liječnika i učitelja nego nogometaša… e da, još jedan od onih koji ima potrebu da popravlja svijet. Ivan Ergić, ‘ko će čekat jutro. Našla sam ga na internetu.(A i taj internet, sve nađeš, sjetiš se neke sitnice i ne moraš više danima razbijat glavu, lupkaš dok ne izlupkaš ono što tražiš, uz put, ili usput, naletiš na još sto stvari koje te odvuku tko zna gdje.) Sad sam izgubila nit i otišla u neke sasvim druge vode od onih o kojima sam namjeravala. I znam da je nogomet jako važna stvar, i jako mi se sviđa ovo što se dešava s Rijekom i sve tako, i nek se ne uvrijede svi oni ljudi koji pošteno zarađuju svoj nogometni kruh, i hvala Miškoviću i Keku i cijeloj ekipi, mnogim Riječanima su vratili osmjeh na lice, ali…

Da se vratim ja učiteljima. Sigurno i vi imate neke svoje drage i manje drage učitelje i uspomene vezane na njih. Danas, kad skoro kao pedesetogodišnjakinja, dobro, nije još, ali sve su bliže, kad vrtim malo film, teško se mogu sjetiti ikoga tko radi s toliko žara i truda i tko ulaže toliko energije u svoj posao, kao učitelji. I tu bi se moglo preslikati onu (često ju se koristi kad se priča o liječnicima) da to nije posao – to je poziv. I stvarno mislim da se mogu pohvaliti da sam imala divne učitelje. (ili se spominjem samo tih dobrih učitelja?). I, kad opet malo vrtim film kroz svoje školovanje… taj njihov žar je splašnjavao kako sam prelazila u više škole. Da li je to tako jer sam ja bila sve starija i drukčije gledala na sve to? Ali, kao da su se učitelji u osnovnoj školi puno više trudili. A onda u srednjoj sve manje. Sjetim se profesorice matematike iz pedagoške, kojoj bi, čim bi zazvonilo za kraj sata, ostao na vratima samo komadić crne kute. Bila je brža od nas u startu za izlazak iz razreda (priznajem, nije mi to tada smetalo). Rijetki su bili željni prenošenja znanja s puno žara na nas pubertetlije. A na fakultetu se to sve odrađivalo onako – reda radi, samo da se obavi. Kod rijetkih profesora se dala naslutiti ona iskra u oku. Ili, možda su je i oni nekad davno imali pa su je izgubili negdje po putu kroz život…

Često se sjetim svog razrednika iz osnovne škole (O.Š. S.S. Kranjčević, Senj). Matematičar. Tužne, lijepe plave oči. Slovio je za strah i trepet u našoj osnovnoj. Sjetim se kako smo sa strahopoštovanjem išli kad je prvog dana nastave u petom razredu rekao: – Peti a, za mnom!… i ostala je ljubav prema matematici i dobri temelji za dalje… a i toliko je lijepih stvari znao reći o životu, o društvu, o školi, o budućem zanimanju… i sve je to negdje ostalo zapisano u glavi. I otkrije se kad se najmanje nadaš. I u nekim teškim trenucima te vrati i digne i nasmije… a naša učiteljica, drugarica … toliko poticanja na pisanje, na slikanje, dugo nakon toga sam počela slušati i čitati o waldorfskoj i drugim pedagogijama… a ona je sve to radila onda, tamo negdje sedamdeset i neke. Nije ni onda bilo novaca i nije se živjelo bogzna kako, ali kad se želi i hoće… Koji se četvrti razred mogao pohvaliti da je imao svoje novine (u stvari bila je to zbirka naših radova), da je imao izložbu svojih likovnih radova u gradskoj knjižnici… najprije bismo naslikali nešto vodenim bojicama, a onda bismo to vrijednim ručicama, vunom na juti pretvarali u tapiserije… a zadnji dan četvrtog razreda je stigla puna košara trešanja. Za cijeli razred, za oproštaj… ostale su neke fotografije u albumu. A u glavi puno, puno slika i filmova….

I još se jedne često sjetim… u ratu nema pobjednika. Tako nam je govorio nastavnik obrane i zaštite (taj predmet više ne postoji, zar ne?). Pa nastavnica muzičkog, tako je lijepo pričala o životu glazbenika, a onda klavir i ajmo… pjesma. Vjerujem da su je mnogi od nas u razredu doživljavali kao neku opernu divu. Nismo baš imali prilike često ići u kazalište. Bili bi to izleti poput onog iz Vlaka u snijegu. Mi djeca iz provincije idemo u Novi list, kazalište, zoološki vrt… sjećam se i Male Floramy… u Neboderu (mislim da se Ivan Zajc onda renovirao). A u kino smo išli subotom u školi. Da, da, u holu tada nove škole smo zimi gledali filmove. Poštom su dolazili… pa onda veliki trud da se prenese ljubav prema knjigama i pisanoj riječi. Pa Listopadi u Novalji (preteča današnjih Lidrana). Pa profesorica u pedagoškoj koja nam je zemljopis predavala iz National Geographica. Bez onih suhoparnih brojeva i podataka i biflanja. A kažu da su to ukinuli tamo devedeset i neke, dvijetisućite. Pa profesorica njemačkog u Opatiji. Toliko ispisanih bilježnica i želje za prenošenjem znanja. I razrednica i profesorica hrvatskog. Toliko ispred vremena, dijete cvijeća. Toliko priča o toleranciji, o ljubavi, o poštovanju…

Pa učitelji i profesori moje djece. Strog, ali pravedan, tim riječima je moj, tada još malac, opisao jednog svog profesora…mogla bih ja tako danima.

I da, vremena se mijenjaju. Postalo je jako važno tko što ima. Uvode se laptopi u škole umjesto knjiga. Ali, složit ćete se, čovjeka – pravog učitelja / učiteljicu ne može ništa zamijeniti. I zato, dragi ministre znanosti, obrazovanja i sporta, učinite već jednom nešto za sve učitelje ove naše lijepe zemlje. Ta, njihov ste ministar. Zaštitite ih i obranite ovo malo ponosa i dostojanstva što je ostalo u njima (i u svima nama)! I dokažite i pokažite svi skupa već jednom da je znanje važno, da je obrazovanje važno, da su učitelji važni i da su djeca i mladi važni! I dajte taj teret neimaštine skinite s njihovih leđa! Mislim da su zaslužili barem toliko! Jer očito je da se ima, samo…. oooo i o tom bi se dalo još na dugo i na…

03:05:01

komentiraj (1)