Ministre, eeeej

vlak u snijeguOpet mi došlo da pišem. U stvari, dolazi mi stalno da pišem, ali ako odmah ne sjednem odeeeeee…. stavila sam naslov od tri metra i onda ga pobrisala nekoliko puta jer bi cijela ova priča mogla stati u taj naslov, a to stvarno nema smisla. Pogledala sam neki film sa Sandrom Bullock. Nasmijala me, opet, i rasplakala, opet, i ostavila me da razmišljam (a zašto želiš biti normalna?-, pametno kažu u jednoj sceni filma) Još jedna priča o onima koji se ne uklapaju u kalupe „normalnog“. Opet. I nisam se odmah digla kad je završio film. I uletiše neke kasne vijesti. (priznajem, trudim se ne gledati ih, samo me iznerviraju). Opet su zagrebali po učiteljima. Nema se za prijevoz ljudima. Pa da, što će njima prijevoz. Kako je krenulo, neće nam više trebati ni škole, a što će nam onda učitelji… Eto, i to bi bila jedna od mnogih stvari na koje se pametno mogao utrošiti onaj silni novac koji je otišao na ovaj glupi, da ne može biti gluplji, referendum. A o čemu bi se onda već pola godine pisalo i pričalo… e da, pameti nikad dosta.

Sjetila sam se nekog intervjua s jednim bivšim nogometašem (moj tehnički će sigurno znati kako se zove, ne mogu se sad sjetiti). Čovjek, još uvijek mlad, se okrenuo nakon nogometa knjigama… uglavnom, da skratim. Otprilike, rekao je on… u onom ljudskom smislu više vrijedi jedan sat liječnika i učitelja nego nogometaša… e da, još jedan od onih koji ima potrebu da popravlja svijet. Ivan Ergić, ‘ko će čekat jutro. Našla sam ga na internetu.(A i taj internet, sve nađeš, sjetiš se neke sitnice i ne moraš više danima razbijat glavu, lupkaš dok ne izlupkaš ono što tražiš, uz put, ili usput, naletiš na još sto stvari koje te odvuku tko zna gdje.) Sad sam izgubila nit i otišla u neke sasvim druge vode od onih o kojima sam namjeravala. I znam da je nogomet jako važna stvar, i jako mi se sviđa ovo što se dešava s Rijekom i sve tako, i nek se ne uvrijede svi oni ljudi koji pošteno zarađuju svoj nogometni kruh, i hvala Miškoviću i Keku i cijeloj ekipi, mnogim Riječanima su vratili osmjeh na lice, ali…

Da se vratim ja učiteljima. Sigurno i vi imate neke svoje drage i manje drage učitelje i uspomene vezane na njih. Danas, kad skoro kao pedesetogodišnjakinja, dobro, nije još, ali sve su bliže, kad vrtim malo film, teško se mogu sjetiti ikoga tko radi s toliko žara i truda i tko ulaže toliko energije u svoj posao, kao učitelji. I tu bi se moglo preslikati onu (često ju se koristi kad se priča o liječnicima) da to nije posao – to je poziv. I stvarno mislim da se mogu pohvaliti da sam imala divne učitelje. (ili se spominjem samo tih dobrih učitelja?). I, kad opet malo vrtim film kroz svoje školovanje… taj njihov žar je splašnjavao kako sam prelazila u više škole. Da li je to tako jer sam ja bila sve starija i drukčije gledala na sve to? Ali, kao da su se učitelji u osnovnoj školi puno više trudili. A onda u srednjoj sve manje. Sjetim se profesorice matematike iz pedagoške, kojoj bi, čim bi zazvonilo za kraj sata, ostao na vratima samo komadić crne kute. Bila je brža od nas u startu za izlazak iz razreda (priznajem, nije mi to tada smetalo). Rijetki su bili željni prenošenja znanja s puno žara na nas pubertetlije. A na fakultetu se to sve odrađivalo onako – reda radi, samo da se obavi. Kod rijetkih profesora se dala naslutiti ona iskra u oku. Ili, možda su je i oni nekad davno imali pa su je izgubili negdje po putu kroz život…

Često se sjetim svog razrednika iz osnovne škole (O.Š. S.S. Kranjčević, Senj). Matematičar. Tužne, lijepe plave oči. Slovio je za strah i trepet u našoj osnovnoj. Sjetim se kako smo sa strahopoštovanjem išli kad je prvog dana nastave u petom razredu rekao: – Peti a, za mnom!… i ostala je ljubav prema matematici i dobri temelji za dalje… a i toliko je lijepih stvari znao reći o životu, o društvu, o školi, o budućem zanimanju… i sve je to negdje ostalo zapisano u glavi. I otkrije se kad se najmanje nadaš. I u nekim teškim trenucima te vrati i digne i nasmije… a naša učiteljica, drugarica … toliko poticanja na pisanje, na slikanje, dugo nakon toga sam počela slušati i čitati o waldorfskoj i drugim pedagogijama… a ona je sve to radila onda, tamo negdje sedamdeset i neke. Nije ni onda bilo novaca i nije se živjelo bogzna kako, ali kad se želi i hoće… Koji se četvrti razred mogao pohvaliti da je imao svoje novine (u stvari bila je to zbirka naših radova), da je imao izložbu svojih likovnih radova u gradskoj knjižnici… najprije bismo naslikali nešto vodenim bojicama, a onda bismo to vrijednim ručicama, vunom na juti pretvarali u tapiserije… a zadnji dan četvrtog razreda je stigla puna košara trešanja. Za cijeli razred, za oproštaj… ostale su neke fotografije u albumu. A u glavi puno, puno slika i filmova….

I još se jedne često sjetim… u ratu nema pobjednika. Tako nam je govorio nastavnik obrane i zaštite (taj predmet više ne postoji, zar ne?). Pa nastavnica muzičkog, tako je lijepo pričala o životu glazbenika, a onda klavir i ajmo… pjesma. Vjerujem da su je mnogi od nas u razredu doživljavali kao neku opernu divu. Nismo baš imali prilike često ići u kazalište. Bili bi to izleti poput onog iz Vlaka u snijegu. Mi djeca iz provincije idemo u Novi list, kazalište, zoološki vrt… sjećam se i Male Floramy… u Neboderu (mislim da se Ivan Zajc onda renovirao). A u kino smo išli subotom u školi. Da, da, u holu tada nove škole smo zimi gledali filmove. Poštom su dolazili… pa onda veliki trud da se prenese ljubav prema knjigama i pisanoj riječi. Pa Listopadi u Novalji (preteča današnjih Lidrana). Pa profesorica u pedagoškoj koja nam je zemljopis predavala iz National Geographica. Bez onih suhoparnih brojeva i podataka i biflanja. A kažu da su to ukinuli tamo devedeset i neke, dvijetisućite. Pa profesorica njemačkog u Opatiji. Toliko ispisanih bilježnica i želje za prenošenjem znanja. I razrednica i profesorica hrvatskog. Toliko ispred vremena, dijete cvijeća. Toliko priča o toleranciji, o ljubavi, o poštovanju…

Pa učitelji i profesori moje djece. Strog, ali pravedan, tim riječima je moj, tada još malac, opisao jednog svog profesora…mogla bih ja tako danima.

I da, vremena se mijenjaju. Postalo je jako važno tko što ima. Uvode se laptopi u škole umjesto knjiga. Ali, složit ćete se, čovjeka – pravog učitelja / učiteljicu ne može ništa zamijeniti. I zato, dragi ministre znanosti, obrazovanja i sporta, učinite već jednom nešto za sve učitelje ove naše lijepe zemlje. Ta, njihov ste ministar. Zaštitite ih i obranite ovo malo ponosa i dostojanstva što je ostalo u njima (i u svima nama)! I dokažite i pokažite svi skupa već jednom da je znanje važno, da je obrazovanje važno, da su učitelji važni i da su djeca i mladi važni! I dajte taj teret neimaštine skinite s njihovih leđa! Mislim da su zaslužili barem toliko! Jer očito je da se ima, samo…. oooo i o tom bi se dalo još na dugo i na…

03:05:01

komentiraj (1)

Dva se draga

safe_image-300x156Šaltam ja tako po internetu, malo fado, malo sevdah, odo’ ja opet mislima daleko… a ono… zagrmi … skoro mi odletio ovaj laptop kako sam se trznula. Ubio bi me ovaj moj haker. Eno ga, čuje se, medo već spava. Cijeli dan ček’o tekmu i doček’o prekid. (a ja dočekala laptop, na miru!) Kol’ko je kiše palo ove dane, a večeras pogotovo. Dobro da nije otiš’o na Kantridu. Morala bi’ ga ić’ lovit mrežom da ga do’vatim s terena (il’ s bazena?). Fokica moja! Baca se po krevetu. Dupinić moj! Armada moja! Rokenrola!

Vani dere bura. Na krovu rokće onim antenama i ostacima raznih nazovi majstora. Sve lupka, tucka, a bogme malo se i trese. Kako su i najavili. A ja? Ja vam uvijek budem nekako uzbuđena kad je ovakvo vrijeme – nevrijeme. K’o da neka struja uđe u mene. K’o Conan. Jest da mi dva dana prije vrti u nogama, al’ onda kad nagrne buretina… pa ovako kiša tuče sa svih strana. I nabija po prozorima i zavrće. E da je sad opalit jednu šetnjicu. Ma, idem malo na balkon vidit što ima… Uuuuu… Nema tog fitnesa ni masaže koji te može tako dobro strest i protrest i išibat i izmasirat k’o kad te bura kišom išiba… neprocjenjivo! Opet sijeva. Sto mu gromova Ontaria, ne, ne, sto mu gromova… vukova Ontaria… ili, ma kako je ono bilo. Koji je to ono bio! Zagor, Veliki Blek, Stena… il’ su bili dabrovi Ontaria? A ‘bem ti. Sad ću ga probudit. Da prestane hrkat… i da se ne mučim. Ničeg se ne mogu sjetit od prve. Kako se to ono zove? Ma, ne mogu se ni toga sjetit. Idem okrenut na Radio sovu… i tamo malo rokaju… e, da… više pričaju u zadnje vrijeme… malo na Pulu… okej je.

Eto, još malo pa gotova nedjelja. Kad prije? Malo duže piješ kavicu ujutro, listaš novine. Pa treba nešto i kupit. Pa treba nešto i oprat. I skuhat. U zadnje vrijeme nedjeljom kuham uz „Oko svijeta u 60 minuta“, mislim da se tako zove. Priznat ću, ponekad tako dok to slušam, malo odlutam pa tako i ručak ode u nekom drugom smjeru. Pa ono što je trebalo biti lagana mediteranska kuhinja postano malo jače začinjeno, kako me već odnese ili, bolje rečeno, kamo me već odnese. Odlutam skroz, i prođe taj sat u trenu ako je izbor muzičkog urednika dobar. A rijetko nije dobar. World music. Velik je taj svijet, a i dobre je muzike na pretek. I u trenu iz Bosne odeš u Portugal. Pa Cuba. Pa malo u Francusku. Indija. Ne znaš što je bolje. Samo treba malo posegnuti i dobro posložiti. I to stvarno ne bi trebao biti neki problem. A toliko dobrih starih (i novih, da se razumijemo) stvari ima. I zato volim slušati radio. I zato se i užasavam ljudi koji rade kao takozvani muzički urednici, a godinama guraju i turaju istu muziku, istim redom, svaki ponedjeljak, svaki petak isto. Već znaš kad ga najave što će biti…. i onda, za dobro jutro. Malo sačekam, možda ću se prevariti ovaj put – pomislim – (događa se to prečesto na Radio Rijeci), i onda… okrećem stanicu. A što bi drugo – ne dam da mi pokvare jutro i dan… znam, znam, o ukusima ne vrijedi raspravljati…

A jutros su razgovarali na hrt2 s Julijanom Matanović. I nisam stigla poslušati cijelu emisiju. Probala sam naći na onom… opet se ne mogu sjetiti kako se to ono zove, ali nemaju od ove nedjelje. Možda bude naknadno na internetu… tako lijepo piše, mislim Julijana. Osvojila me na prvu još prije dosta godina. Svojom pričom i… Tako lijepim jezikom, pitko, k’o da se pustiš da te neka rijeka lagano nosi… tako te omađija i tamo si… baš tamo na tom mjestu, s tim ljudima… stvarno zna. Znam, znam, to joj je posao… ali ima mnogih kojim je to posao, ali ne znaju tako… i već čovjek zaboravi kako je lijep taj naš jezik (u što li ga pretvoriše zadnjih godina?!), a onda te tako neke Julijane i Jergovići prenu iz toga i uvjere da ima još… da se još uvijek misli mogu izreći na neki poseban način. I onda te lagano dirnu. I onda te danima to drži. I opet se potvrdi ona… jednostavni i tako normalni… a tako posebni. To je to!

I znate što još volim slušati? Kad sultan Sulejman (bez smijeha, molim!), mislim, ne on, sultan, nego glumac Halit Ergenc recitira. Koji glas, koje boje… ne znam turski, često niti ne čitam prijevod, ali mislim da bih ga mogla slušati satima… odoh ja opet u neke čudne vode…

A naslov ove moje, da li je presmjelo da je tako nazovem, priče… to vam je iz jedne sevdalinke. Drži me i to zadnje vrijeme (a što mene ne drži). Još sam gledala i onaj dokumentarac o sevdahu neki dan na tv pa me još više drži. A i inače sam laka na bluz, fado… ko će ga znat. Malo me to povuče…ili geni možda… ili je to da pobjegnem iz ove naše močvaruge od dnevnih i tjednih bolesnih vijesti?

…za i protiv. Slušam i čitam. I ne vjerujem. Ne vjerujem da se to događa ovdje i sada. I kako je to moguće?

I tko se to osjeća tako velikim i pozvanim da određuje tko će s kim živjeti i kako će živjeti i tko će koga voljeti… i što je slijedeće? Palit će knjige (ako već nisu), razbijati izloge (ako već nisu), a i tukli bi, jel’ da? (ako i to već nisu). Tanka je linija, zar ne?

„’đe će im duša?“ (ako je imaju?)

00:45

komentara (2)

Magla

sunce na prozorčićuJedno glupo pitanje? Odmah za početak. Što gledaju ljudi kad se probude, a ne vide more? Već danima čekam sunce. S malim „s“. I to bi mi bilo dovoljno kako stvari stoje. Prognoza vremena? Sunčano. Osim na širem riječkom području. Magla i moguća kiša. I tako već danima. Nema sunca niti Sunca na vidiku. Pita me žuto i narančasto i toplo. Bundeva, svijeće, šipak, maruni. Ništa ne pomaže. Da li se to i vama dešava kad je oblačno i ljepljivo i vlažno? Sve se samo razliježe kao magla. Kao neka sluzava, ljepljiva tvar. Noću se barem vide svjetla u daljini. Na brodovima. Pod Učkom. A kad svane (da li svane?) se ne vidi ništa. Bauljam već danima. Pos’o kuća, kuća pos’o… guska u magli (još jedna u nizu). Nacrtat ću Sunce na prozor. Pa ću gledat u njega. Kad neće ono u mene.

Jel’ ono danas nedjelja? A – ha. I pomiče se sat. U… natrag. Ma ne moramo ga ni pomicati. Otišli smo mi svi skupa i više od jednog sata u…. natrag. Jesam li ja to meteopat? Da li se to tako kaže? Ili je to jesenji blues? Ili je to samo pms? Ili je menopauza? Nisam baš neki tip od depre. Ali, brate mili, pun mi je balkon opranog veša koji je danas mokriji nego kad sam ga objesila da se kao osuši. I već mi je pun kufer ove magluštine… i te robetine na sve strane. Pa daj barem jedan dan malo bure i da mi izađe ova vlaguština iz kostiju. I iz glave…

06:02

Možda Rijeka i nije na Mediteranu. To su oni nešto krivo nacrtali na karti. Imam feeling da je svuda sunčano samo kod nas magluština. E, kad smo već kod Mediterana. Gledamo mi tako neki dan neki lagani kviz. A pitanje da nabroje zemlje Mediterana, ali ne u Europi već Afrika, Azija… i onda jedna „učena“ glava. Žena. Završava (?) bibliotekarstvo. Ni manje ni više kaže – Indija. Nemo’š vjerovat. Svi su ostali bez riječi. Ne možeš se tome ni smijati. Gdje je ta biljka rasla. Što je ta biljka čitala i gledala i učila sve te godine. Helou???? Ona legandarna capricciosa umjesto Gioconde u jednom davnom „Milijunašu“ je ništa u usporedbi s Indijom, a bogme i Istočnim Timorom, koji je isto tu negdje na Mediteranu. Valjda od neki dan. Čudan je taj neki novi…. zemljopis. Toliko o obrazovanju i općoj kulturi u nas… Relativna vlažnost 98%… a joj… sad mi je još vlažnije.

12:02:48

Ma idem nešto skuhat. Još jednu dobru kavu. Koja mi je to već danas? Možda me mirisi (a bogme i okusi) vrate u normalu (ako je to uopće još moguće). A onda… ajmo dalje….

Ode i Coce… Vilo moja!

komentiraj (1)

Jesen u mom gradu

jesenKupila sam jučer kilo češnjaka. Domaćeg. Malo za kuhat, malo za ukras, a malo više protiv uroka. Nikad se ne zna. Neka magla se jučer spustila pa ako potraje… nek se nađe. A i mjesec nekako čudno viri ispod oblaka. Zadnja četvrt. (Kažu da onda prevladava umor – kod mene je onda počešće zadnja četvrt! – i ravnodušnost i da je to najbolje vrijeme za detoksikaciju. Negativne energije tijekom ove mijene izbiju na površinu pa ih je lakše otpustiti, tako kažu.) A i čuju se neki mamurni glasovi. Mumljaju dolje ispod marketa. A moj medo hrče. Čini mi se nekad da će usisat cijelu zgradu. K’o na setu za neki film. Horror. Ili onaj crtić s onim vukom kad otpuše tri praščića… Pa ti spavaj. Bem ti… e da. Di sam ono stala? A-ha, češnjak. Domaći. Tvrd i miriše na crvenu zemlju. I na jesen. Škola je počela. Cvjećarice već slažu bundeve. Kako lijepo. Jesen u mom gradu… dal’ se još piše o tome?

E da, vozim se ja neki dan sedmicom doma s posla. Sunce. Pravo bablje ljeto. Prvi dan stavila čarape. Jutro malo zafriškalo. Mislila sam da ću puknut od vrućine poslije. Uglavnom, ušla ja u bus. Onaj novi. One glupe plave boje bez boje. Uopće mi ta boja ne paše na Rijeku. Znam da je puno toga stvar navike, ali ova boja mi je tako anemična. Kao da su stigli iz istočnog bloka (mislim ti autobusi), iz neke godine, tamo sedamdeset i neke prije padanja željezne zavjese. Sivilo totalno. E da, ušla ja u taj bus i sjednem iza u onaj separe s četiti sjedala. Tapacirung. Dva naprijed, dva nazad, dva malo gore, dva malo dolje. Onako k’o da se voziš u kupeu u vlaku. Da se skupi ekipa, vozi, priča, i baci partiju karata. I već se ja uživila i odlutala ‘ko zna gdje… upadnu dvije cure na slijedećoj stanici. Sjednu u moj kupe. Svaka svoju spravu i vrte prstima. Jedna malo manju, cca pet puta petnaest, a druga malo veću. I vrte to vrte. To ono na tač. Ne znam kako se to zove. Ono k’o mobitel, i je mobitel, al’ i sve ono drugo. U tišini. Možda pričaju jedna s drugom, ali preko mreže. Samo čujem: – Hm… a-ha. I žvaču, onako, imaš filing da će progutat cijeli mobitel ili to nešto kakosevećzove. Na slijedećoj, mislim stanici, uđe neki dečko. Moja slobodna procjena… apsolvent ili tek završio. Neki tehnički faks. Zgodan crn. A njih dvije niti da krajičkom oka zirnu. Al’ vadi dečko iz torbe neku ploču. Onako – veličine onih pločica što su naši stari pričali da su nosili u školu. A s njih je visila krpica i kreda. E baš te veličine. E, onda su bacile pogled prema njemu. Zakolutale očima i… nastavile brisat prste o one spravice. A s njegove pločice isto nešto visi. Ali ne krpica i kreda. Neke žice. I zabije on te svoje žice u uši, prevrne nešto s te pločice i počne i on brisati prste po toj svojoj pločici. I priča li ga priča… nešto poslom… daje nekakve upute k’o zna kome. Onda zašuti i dalje prstima po tome… e.. idu cure van… i preskaču ga. Samo što ga ne pregaze. A on ništa. Bleji u tu svoju ploču.

E, kakva su to vremena došla. Ni’ko s nikim. A kakav dan, baš za druženje… S gadgetima!

04:56:18

komentiraj (1)

Used to be so easy

Svaki put najprije moram stavit’ veća slova da vidim što pišem. Prođe mi pola sata. (ma ne prođe, to se tako kaže!) Već skoro i odustanem, al’ ne da mi vrag mira. I svaka vražja tipkovnica je kao ista, mo’š mislit. Barem za milimetar pomaknu slova. A na onoj „gejmerskoj“ ne znam uključiti ni brojeve. A o ovim našim slovima č-ovima i ć-ovima i š-ovima da i ne govorim… Sva se iskrivim od traženja… a i te naočale…

Ne da mi se palit svjetlo… Pijem kavu, slušam radio… Mislila sam da neću na ovu spravu. Da ne gnjavim više ljude s tim svojim pričama, uvijek isto…. Al’ kad su na Radio Istri krenuli s ovim sentišima… mislim da su to kasne 80-e , rane 90-e, možda. Ma što možda, sigurno 80-e. Stalno govorimo da su te osamdesete bile grozne… u glazbi, u modi, ali evo… opet se vraćaju. A i kad se sve zbroji i nisu bile tako loše. A i nije to bilo tako davno. Hi – hi, pitajte klince! (U stvari, kad uzmem u obzir da se kod nas još bave – i troše!!! – dragocjenonamvrijemeinovce – četrdesetima, neke još brine Tile, a mora mu se bez obzira na sve priznati da je bio svjetska faca, a i lijepo je onaj Hlača napisao u novinama, i trgovi, a o ovim raznoraznim udbinama koje nas vraćaju petstotina godina unatrag da i ne govorim… trebalo bi se nekako isključit iz svega toga… dnevnike sam prestala gledati, al’ još imam glupu (?) naviku da čitam novine i tu i tamo poslušam vijesti…) A poslije, mislim tih osamdesetih, da se vratim i ja malo, je trebalo biti sve tako lijepo. I trebalo je biti sve tako lako. A i da smo onda znali što će biti poslije možda bi bile još bolje… te naše osamdesete… ipak, možda je bolje da onda nismo znali što će biti… a što bi bilo? Poslije osamdesetih dođu devedesete i prestanu se svirat neke pjesme, a počnu se puštat neke druge… tako to, zar ne? A mogu ja se..ckat i rano ujutro. Oooo, još kako!

Neki klinci se svađaju ispred zgrade. Malo vina, pive što se još isparavaju od duge noći, rano jutro, u stvari još je mrak, i eto ti razloga za raspravu. Već me malo nerviraju. A baš je bilo lijepo tiho. Još ih drži nogomet od neki dan. ‘oće se igrat na Kantridi… neće se igrat na Kantridi… Ajmo Armada, na spavanje, dosta je bilo… Uuuu, i prešli su na cure… sad bi moglo svega bit’. A još im pubertet cvili u glasnicama. Bit će da i biometeorološka prognoza nije neka čim vode te neke glupe razgovore u pet ujutro. A i sutra počinje škola. (Opet su ovi tupani po medijima počeli o zdravstvenom odgoju… drkadžije… oprostite na izrazu… ali mislim da je to baš prava riječ za takvo ponašanje. I nek se vrate tamo odakle su došli i prestanu nam solit pamet kako smo živjeli u mraku sve te godine prije nego su se oni vratili i došli nas prosvjetliti!) I svaki put se mislim – koji se to tupan sjetio da škola počne prvi ponedjeljak u devetom mjesecu? Baš su im mogli ostaviti još koji dan. Djeci, a bome i nama…

Još jedno ljeto prolazi. Čini mi se da ga zapravo nije ni bilo. Da, da, bilo je vruće i turisti i gužve na cesti i sve to. Malo mora. Malo druženja u ležernijem tonu. Tu i tamo neka dobra knjiga. Al’ kao da zadnjih godina prođe kraj mene, k’o da sam bila negdje drugdje sve to vrijeme. Kao da to nisam bila ja. Malo sam se počela isključivat’. Uključi – isključi. Valjda i to dođe s godinama. Zavrtiš neki svoj film. K’o u nekom brzom vlaku, a sve ovo okolo su neke usputne stanice. Ne stigneš više ni pročitati kako se koje mjesto zove. I ne sjećaš se gdje si bio, što si radio, ajmo dalje, brže i brže. Daj ovo, daj ono… treba iskoristit svaki trenutak… moraš ovo moraš ono… a kad ćemo malo stat? Izać’ na nekoj stanici pa malo uživat. Malo živit život. (Evo ga – taxi stig’o. Sad će ekipa na spavanje…AJMO RIJEKA, OLE OLE OLE….) Opet tišina. Kako lijepo.

Zato volim jutra. I taj neki mir. (opet ja) I kao da vrijeme ide sporije u ovo doba dana. I svaka minuta traje duže. Dok ne svane… i ne počnu vijesti na radiju. Pada mi na pamet ona „hajde, bože, budi drug pa okreni jedan krug, unazad planetu…“ e, kad bi moglo… Šest je sati…Moram okrenuti stanicu. Prešli su na „domaćicu“, pravu istrijansku. Šok – šok. Ne smiju mi to radit ovako naglo… a na Radio Rijeci… salaši na sjeveru Bačke… ajmo na HRT 2… uh… Ajde, bit će i to dobro… kad nema bolje. „Najviše oblaka očekuje se prema kraju dana… a u nastavku programa…“

Pišem, pišem, a ništa pametno nisam rekla (pomislim ja, a vjerojatno i vi koji čitate, ako još čitate)… Previše razmišljam u zadnje vrijeme. Valjda. Treba se u’vatit posla. Nema druge. To razmišljanje valjda isto dolazi s godinama. A kad razmišljaš previše – onda i brineš previše. I vrtiš neke glupe filmove. E kad bi se moglo da ne misliš. Kako ćeš ovo. Kako ćeš ono. Što će bit’ s ovim. Što će bit’ s onim. Pa ću ovo. Pa ću ono. Pucneš prstima. A dan proš’o. Samo tako. Kad bi čovjek htio da traje duže – prođe za tren. A i stvarno je istina ono što su nam govorili kad smo bili mlađi – što si stariji godine brže prolaze. K’o da neko lista stranice sve brže. Ponekad kao da ih vjetar okreće. Čekaj, alooooo! Stani malo! Ja bih barem slike pogledala, pročitala naslove u toj knjizi, ako već ne stignem sitna slova. Stalno moraš radit nešto što ti drugi kažu. Ili mi to samo mislimo da nam kažu. Pa kao u nekom transu idemo kroz život. I krademo neke dragocjene trenutke samo za sebe. Opet ja i kriza srednjih godina… Idem skuhat još mala kave. Evo ga i Jura…

„ne znam kad i ne znam gdje… vjeruj mi dušo, srest ćemo se… u svijetu tajni mi nismo sami… u tvome oku je dragi kamen… a ja sam samo snoviđenje… koje ti kaže … raduj se…“

Ma baš su bile dobre te 80- te!

06:30:18

Vijesti na drugom… Evo Ameri počinju još jedan rat! Ili ne? Do devetog rujna će sačekati (a što to?)… Sirija… Šire i tamo demokraciju. Danas se to tako zove…

„Two, one two three four…

Everybody’s talkin’ ’bout ministers, sinisters
Banisters and canisters, bishops and fishops
Rabbis and pop eyes, bye bye, bye byes

All we are saying, is give peace a chance
All we are saying, is give peace a chance

Let me tell you now
Everybody’s talking about, revolution
Evolution, masturbation, flagellation
Regulation, integrations, meditations
United Nations, congratulations

All we are saying is give peace a chance
All we are saying is give peace a chance

All we are saying is give peace a chance
All we are saying is give peace a chance
All we are saying is give peace a chance

(Read more: John Lennon – Give Peace A Chance Lyrics)

komentiraj (1)

Jel’ ima mista?

Eto, u zadnje vrijeme me zapalo da se vikendom počešće vozim autobusom. (U Rijeci kažem bus za autobus, ali za ove „lađe“ to ne mogu prevaliti preko jezika, to su mi još uvijek autobusi.) Onim pravim, međugradskim ili da budem preciznija međužupanijskim. Jer eto, neki se gradovi nisu pomakli s mjesta, al’ nastaše županije pa eto odoše ti gradovi u te neke druge županije. I tako… Ima direktna linija u 18,00, otkad pamtim – u isto vrijeme, najčešće domaći šoferi, mom uhu bude uvijek drago čuti to natezanje i unkanje u priči njihovoj. Pokušavam pogoditi da li su bliže Jurjevu ili Krivom Putu ili „izgrada“ ili se to samo zamiješalo svega po malo. Ponekad bude autobus poluprazan. A nekad iznenađujuće pun dječurlije, u stvari mlađahnih bića koja žamore svjetskim jezicima i hitaju put Zrća. Umorni, mamurni, ali željni provoda i puni života. „hvataju“ u Senju bus koji „kreće odma’ a onaj za Rab u 20.00“. E, da…

Prošli petak se nešto odužilo na poslu i ne stigoh na taj „direktni“. Stigla sam oko pola osam na Žabicu. – Ima u 20 i 30 prvi. Ajde, idem kupit kartu, kupim, platim, ima rezervaciju, samo 66 kuna, inače je 75. Krenem na peron 3, a vidim na karti – nema broja sjedala. Vratim se na šalter. – E, to su vam karte bez broja. To je linija za Dubrovnik. Možete sjesti gdje hoćete. Ajde, valjda je tako, kažem si ja, i otputim se do autobusa. Opa, Trst – Dubrovnik! Stajala sam ispred busa, al’ još ima više od pola sata. A puno ljudi već sjedi unutra. Bit će da radi klima, idem i ja, vani je ionako plus pedeset s primjesama iz auspuha. Nađem prazno mjesto, blizu srednjih vrata, vjerojatno ću van među prvima, daleko je Zadar, Split, Dubrovnik… Već se polako počela spuštati noć. Bus stoji cijelih sat vremena u Rijeci. Ne zavidim ljudima koji dolaze iz daleka. Već gotovo na domak kući svojoj, a onda u Rijeci moraju čekati ciglih sat vremena. I kako da je onda zavole? Ta, to im je samo jedna stanica na putu. I u životu.

I krenemo mi tako točno u 20,30. Podiže se šesan mladić u urednoj rozoj košuljici. Pregleda karte. S ponekima i pročavrlja ljubazno. Nema što – pravi domaćin. I već tamo prije Lenca pogasiše se svjetla u autobusu. Klima radi, radio lagano svira, prigušena svjetla… Kao da i ja idem na dugi put. Uklopila sam se. Prisjetih se i obiteljskih putovanja na jug onih davnih dana ovim autobusima za Split i još dalje… I već sam lagano utonula u neke druge događaje, ali … privuče me priča na sjedalima iza mojih.

Jedna žena i jedan muškarac. To sam snimila još prije kretanja. On je ušao u zadnji čas. Ona je ostala sjediti u autobusu. – A što ćeš radit sat vrimena? Da su to barem raspodilili pa malo tu, malo u Karlobagu, a dugo je to čekat… A on je uletio i – jel ima mista? Jel slobodno tu kod vas? A je, što ne bi bilo… A ja… ne, nisam htjela slušati… Ne ulazim u tuđe živote. Al’ priča me povukla, priča…

– E, otkud ti putuješ? Iz Trevisa. Ja iz Venezie. A prije sam radila u Bologni… I ja sam bija u Bologni. Lip je to grad. A di si stanovala. U centru, znaš di je Gospa, Piazza Maggiore, odma priko puta. E, tamo san ja pija kavu. Priko puta Unicredita. Tamo je bila najbolja kava. I u Veneciji san bija. Nekol’ko godina… Lipa je Venecija. Je, je, al nema zraka i sparina je velika i vlaga. Ujesen je visoka voda, a liti je vruće i nema zraka… Bologna je lipa, al’ je daleko. Nikad doć’. A što ćeš. Kad se mora. On je bija advokat pa su me priporučili u Veneciju kad njima nisan više tribala. Znala san ić i za Anconu brodom. Pa dalje busom za Bolognu. Gadno je zimi… Ja sam radila k’o tekstilni tehničar. Sve propalo, muž se razbolija. Triba dicu izvest na put. Troje dice… Kol’ko nas je to sve izilo… Kad ideš vanka moraš zaboravit na diplomu. Inače te razmišljanje ubije. Ne možeš drukčije. Već san trinaest godina vanka. I ja… a… najlipše bi bilo ostat doma… e…. e…. da.. a kad se ne može…

Koliko težine u svakom glasu. Koliko boli u svakoj riječi. A toliko želje za pričom. Za svojim jezikom. Toliko želje za pričom s nekim tko te razumije. I kome se ne mora objašnjavati što i zašto i kako… Sjedim u mraku i pritišće me ta težina. Priča. Prava hrvatska priča. Ima li im kraja?

– A najviše sam pogrišila kad sam jedno lito ostala doma posli Bologne. Nit sam se odmorila nit san zaradila… Tu sam najviše pogrišila… Minja me neka žena iz Rijeke, samo par dana dok oden doma. Moram i kod zubara. Nazvat ću ga. Valjda će me primit… I ja sam osta bez posla. Metalna industrija. Dobro da san otiša. A što bi tu… Napravija san nešto kuće i valjda će ostat nešto za posli. A dok ide… Iman i unuka. Al isto nije u Hrvatskoj… Ipak smo mi imali lipo ditinjstvo… Nije se to kupovalo ko sad u marketima… Brašno i sol, a drugo, bajami, smokve, grožđe. Pečenica… eeee… to je bilo za goste iz grada. A di si ti? … Oklen si rodon?… Koje si ti godište… šezdestpeto… a ja šezdeseprvo…

A… eeeeh ……mi smo najgore prošli… Naša generacija. I rat. I bez posla… sve propalo…a najbolje godine su nan uzeli… E… Gospe moja…

– Senj! Stojimo pet minuta!

Doviđenja. Laku noć! I sretno vam – ma gdje bili!

22:13:17

komentara (3)

Kao da se vrime…

A… sva sam se ukočila. Zaspala za stolom. Mjesec. Ogroman. Bit će da me on probudio. I ova tišina. Svijeća još gori. Radio krči. Sade… Your love is king… ‘ko zna koliko je sati. Mobitel? Ne znam gdje je. Nije ni važno. I bura je stala. Moram otvorit’ prozor. Neka uđe taj mir . I taj miris kiše i bure. Doma sam… Ha!… otkud ja ovdje. I što mi bi. Zar je moguće da jedan dobri stari sladoled iz automata, onaj u dvije boje s onim spiralnim oblikom, napravi klik i natjera te da spakiraš torbe nakon toliko godina…

Sinoć sam došla kasno. I jedva otključala stara vrata. (A moglo se u taj kasni sat dogoditi i da ostanem pred vratima, pomislim, skoro sam krenula bez ključeva.) Nitko od susjeda nije čak ni provirio da vidi tko to buči u taj kasni sat. A tko zna i tko su sada susjedi. Neki drugi ljudi. Neki novi ljudi. Možda. Njih ne pritišću sjećanja kad dođu… Sva sam bila mokra. Bura je derala k’o luda. Al’ cijelim tijelom su mi prolazili neki vrući trnci. Koji dobar osjećaj. Ima tamo u gradu na sjeveru i kiše i vjetra i zime. Al’ nikad krv ne struji u žilama kao ovdje. Doma. Paučina mi se lijepila po mokrom licu u mraku. Al’ našla sam sviću, upalila radio i sjela za stari stol… ‘ko zna što je sa svjetlom… sutra ću provjerit’ žarulju i osigurač… i misli odoše same… vratile me godinama natrag. K’o onaj sladoled.

Po cijele dane samo posao, posao. A onda petak. I vrijeme samo za sebe. Što ti je život. Na kraju ostaneš sama. Jer si tako htjela. Ili možda nisi htjela. Ali tako život složi svoju priču. I ti si glavni lik u njoj, ali kao da ništa ne ovisi o tebi. Kao da te neka čudna voda nosi godinama. I onda vidiš retro automat sa sladoledom. K’o u bunilu otrčiš doma (i pitaš se putem – a gdje je to moje doma? Tamo i razmišljam na nekom drugom jeziku, pomislim po ‘ko zna koji put.) i … moraš otići iz grada, baš sada, u taj kasni sat. Moraš se maknut’. Kakav je to vjetar ušao u tebe, pitaš se. Neko drugo ja, neko ono tvoje staro ja te vuče i tjera…

I prošle su godine otkad si otišla… a ta dobra stara vremena su ostala pospremljena u staroj kući. Prođu dani i godine da ni ne pomisliš, a onda te nešto povuče. Da, da, znam, nije ni ovdje vrijeme stalo. Jutro će pokazat’ kol’ko se toga promijenilo. I kao da se i kamenje promjeni. Al’ u zraku ostane nešto. U glavu se pospreme neki mirisi i neka toplina oko srca. I prođe onaj bijes mladosti. I onaj osjećaj da te svi sputavaju. (Da, da… ne trebaju ti više drugi za to. Sad se sputavaš sama!) I nekakav inat. I prekineš u tom ludovanju neke veze i pospremiš neke velike ljubavi u krive pretince. Neke nedovršene priče. Moraš ih pospremiti da bi mogla dalje… A onda ih se sjećaš sa sjetom. I laganim smiješkom na licu. Kad odlutaš mislima. A ljudi oko tebe pitaju: – a, gdje si? A ne može se to opisati. To mjesto gdje odeš. I to vrijeme gdje odeš. I ne možeš više svima objašnjavati i opisivati sva ta mjesta i ljude, a i dobro znaš da oni to ne bi mogli razumjeti. To sve, taj tvoj drugi film u kojem si nekad živjela i koji je toliko drugačiji od ovoga sada. I u koji se tu i tamo preseliš. Ali samo u mislima. I priznaješ samoj sebi – što si starija – sve češće ideš u taj neki svoj paralelni svijet…

Godišnjica mature. Koja ono? Trideseta, četrdeseta… Ne možeš se ni sjetiti. I ovaj put si dobila pozivnicu. Kao i toliko godina prije. I nijednom do sada nisi otišla. Nije bilo vremena. Ni volje. Ili je to bio samo strah da ćeš sresti neke ljude koji te znaju oduvijek. I kojima ne možeš glumiti strogu „bizi vomen“ jer znaju kakvo si klepetalo i sanjalica bila. I kako si ga voljela. I on je tebe volio. Ljubio ti je dlanove i pričao, pričao. A bio je dovoljan samo jedan tvoj izlet u veliki grad da on sve to zaboravi. Par dana, samo da se upišeš na fakultet i vraćaš se. A on to nije htio. Ili je to bio samo strah od nepoznatog. I nekakvo glupo dokazivanje muškosti s drugom. Otišla si s toliko bijesa u sebi, a poslije si zaboravila i zašto si bila ljuta. I dan za danom. I nove ljubavi. I prava ljubav tvog života. I djeca. Toliko toga… A evo te sada tu… za starim stolom. Sama. Ali ne onako sama kao u onoj gradskoj vrevi i gužvi. Onako… tu si nekako lijepo sama. U staroj kući. Nakon toliko godina… Ajde, diži se… dosta sjećanja… govoriš sama sebi. Otvaraš sve prozore i puštaš novi dan da uđe. Kuhaš kavu i… što bude bit će. Idem po novine i kruh, govoriš si. Možda koga i sretneš. Možda te neko i prepozna nakon svih tih godina. A možda se i dobro zabaviš. I napuniš baterije. Za neke nove dane bez sladoleda.

5:17:14

p.s. Aaa, jel’ bi mogla pisat ljubiće… ili barem chicklit?

komentiraj (1)

THE WALL

Eeeej, što bih dala da sam sad na Poljudu… u… gledam maloprije s balkona neku curu i pomislim … eno mene… vidi, ista ja… visoka, crna, dobre noge, kratke hlačice i vuče se ko krepana… vidi… ista ja … samo prije nekih dvadeset i nešto godina… e … da mi je to što nije. Visoka – ostala, bijela – k’o sir, noge – hmhm, kratke hlačice – više ne nosim niti po kući, a da se vučem k’o krepana u ovo doba dana ili bolje rečeno noći… E, da sam sad ona i da sam na Poljudu i slušam i gledam THE WALL. Eeeee….

Nisam nego došla doma, već su me svu izbušili komarci. Noge… ne mogu ni prebrojati rupe. A baš sam neki dan komentirala da u Rijeci ove godine baš nema komaraca. Ne možeš ni stare novine čitat na miru, pojest malo sira i paradajza i počinut, nego te još i oni napadaju. Možda je samo jedan pa smo se sapleli jedno u drugo. Inače, zadnje vrijeme baš i ne pratim vijesti, ne čitam novine, ne gledam tv. Dođem s posla, tuširanje, pojedem nešto i onesvijestim se… bukvalno. Ne smeta mi ni pun mjesec. Probude me one kokoši od galebova oko četiri. Kokodaču na susjednoj zgradi prije svitanja. Krešte… I da su lijepi. Jesu, jesu dok ne progovore. Kako je ono bilo u Nemi…. Moooooj, moooj, moooj, moooj! Oni su valjda zamislili da su to njihove stijene. A hrane ima na bacanje. Što ove susjede ostavljaju mačketinama. A i kante za smeće pucaju po šavovima. Dođu nam ti galebovi k’o domaće životinje. Čekam samo da koji uleti kroz prozor. Ne znam da li bi što ostalo. Mislim od stana. A ne, nisu to galebići. To su kapitalci. Veliki su k’o one purice u prosincu. Dvajset kila žive vage. Malo stariji odojak. Nisam gladna. Al’ tako mi krene u glavi pa se ne mogu zaustaviti.

E, a što ne pišem u zadnje vrijeme? Ma, pišem ja, pišem, al’ sve priče mi ostanu nekako u glavi. I kao da im i nije vrijeme za van. A možda sam samo umorna i štufna svega.

Nedavno sam pročitala jednu dobru – čovjek je čovjeku čovjek, a ne poslodavac. Kažu da je to Krleža davno rek’o (i zapisao, naravno). A možemo mi pričat o tome. Dalo bi se. Al’ što vrijedi. Stisla nas ova j***** demokracija. Pa ne da disat. I svi nešto šute i čekaju. Oće bit posla, neće bit posla, oćel bit plaća, nećel bit plaća, oćel bit za kredit, oćel ovo, oćel ono? E, došlo doba da se i to proba.

I tako, slobodni svi kompići u kući… Slušam emisiju o astrologiji. Jedu me komarci… I dalje. A, bit će da je danas utorak. Da, da, utorkom su emisije o astrologiji na Radio Rijeci. Da su dečki sad doma, bilo bi – daj, mama, što to slušaš. Zanimljivo je sve to. Par puta sam mislila nazvat’ da čujem što će reći, al’ nisam dobila nikad broj. A onda me i to prošlo. Ne čini li se i vama katkad da ne možete utjecati ni na što. Ma koliko se trudili i upirali svom snagom. A nekad se riješava sve samo od sebe…. Čudno je to sve…

A čudna sam i ja malo. Išla sam pročitati malo što sam do sada napisala (mislim do sada, večeras). ‘ko me ne zna… a što mogu. Tako je kako je… Ne mogu svi biti normalni. A i opet sam počela čitat neku spaljenu knjigu. Pa me malo drži… Evo, na radiju stalno pitanja o zaposlenju. Prije se pitalo kad će naići ljubav mog života i sve tako nešto. A sad – kad će prilika za posao. A – ode i ovaj u inozemstvo … još jedan… pečalbar, gastarbajter, radni angažman …. u inozemstvu. Opet pitanje – posao, stručni ispit da ili ne. Mlada cura… Kaže astrolog da ide na ispit. I da neće dugo u toj firmi …. Dajte malo muzike. Zar nam se svima život sveo samo na posao? Dajte ljudi, a, evo ga, imaju mail, traži ljubav. Ajmo! All you need is love All together…. love, love, love…

21:59:06

Tuesday’s gone… with the wind… my baby’s gone… idem uključit mašinu iliti perilicu….

komentara (2)

Drugi način

Spavala sam na kamenju. Satima. I mirisalo je. More. I čula sam kako ljeska tiho na mjesečini. Dođe. I dira kamenje. Tiho progrglja. I vrati se. I povuče u sebe. I zvijezde. Milijuni zvijezda. I tišina. I nebo. Iznad mene. Samo nebo.

U snu. U snu sve može. Vrijedilo je. Barem malo. Osjetiti miris mora na sedmom katu. Među vrućim zidovima zgrade. I čuti more kako palucka po kamenčićima. Biti negdje drugdje. Makar u snu. Otići usred noći i leći na kamenje. I prebirati kamenčiće prstima. I ne misliti ni o čemu. Samo da misli odu iz tebe u neko čudno nigdje. Da odeš cijeli među zvijezde. Kao da te nema.

…..

Bit će da sam imala negdje sedamnaest. U snu. (teško da bih sada spavala satima na kamenju Prve drage.) Zov ljeta. Što li? Zov kamena i mirisa mora i nekih bezbrižnijih vremena. I sjećanja na neka mjesta i neke dane i neke noći i neke ljude. Sve tako daleko, a kao da je bilo jučer. Kao da je bilo sinoć. I kao da nije prošlo gotovo trideset godina.

21:06:31

komentara (3)

Modesty Blaise

Kako je ta žena dobro izgledala. Ne znam što je s njom danas, (trebalo bi malo proguglat) ali ne mogu se trenutno sjetiti niti jednog stvorenja danas koje bi joj bilo do koljena. Pametna, lijepa, zgodna, spretna… vjerojatno je i ona otišla u legendu… a! to su bila vremena. Vremena kad su djeca čitala stripove i palila se na face iz stripova. Eto, još jedan lik iz stripa. Naglasak na ono pametan.

Ko se normalan u ovo doba noći sjeti Modesty… to su valjda te srednje godine. Kad ti svakakve gluposti padaju na pamet. I kad previše misliš. A dobro je dok se možeš sjetiti kako se ‘ko zove. To je već uspjeh. Neki dan se nisam mogla sjetiti kako se zove Tracy Chapman. Mislim, nisam se mogla sjetiti njenog imena kad sam čula na radiju kako pjeva. E, tako vam je to. Godine nose svoje. A previše se toga mota po glavi…

Iznad Učke sijeva. Ulazi neki mokar zrak. Svježina. Već danima se pokušavam oteti nekom ljepljivom raspoloženju. I ne ide mi baš. Nekako kao da su mi misli u nekom oklopu. I ne daju se van. I baš sam nekako već danima teška sama sebi. Uhvaćena u klopku težine tuđih razmišljanja. Koja toliko vuku natrag i duboko dolje. Tko zna kako će se zvati ovo naše doba kad ga budu spominjali i učili o njemu (ako se tada bude učilo i ako uopće ostane nešto pospremljeno do tada) za tamo nekih petsto(tina) godina. Možda novi srednji vijek ili nešto tako? Zatrpavaju nas sada svakojakim teškim stvarima i događajima. I tonama šminke i kozmetike i tretmana. I prisluškuju nas i prate svi i svuda. Koliko će trebati grebati da bi se došlo do onog pravog i stvarnog?

A možda samo previše razmišljam. I nekako me previše takla ta priča o obitelji iz prošle priče. I ne mogu se otrgnuti. Trudim se da šutim. A opet… što se uopće može napraviti…

Da. Jedna od boljih stvari koje sam mogla upražnjavati dok nisam (opet) počela raditi je bila da mogu slušati radio. Na hrt 2 ima toliko dobrih emisija. Obrazovnih. O kulturi. O svemu. Da, da, još se palim i na Đelu i to. Jedna od njih (na radiju) koje sam slušala je bila i Gost urednik (da li su možda i to ukinuli?) Toliko pametnih i načitanih ljudi kod nas ima. A njihov glas se gotovo i ne čuje. Da li pričaju dovoljno glasno? Ili ih ne žele čuti? Ili ih se samo ne može čuti od te siline tobože senzacionalizma i događaja? Uh, kako volim čitati dobro „ispletene“ priče. Ono, počneš pa kao da držiš neku nit u ruci i samo te vodi dalje i dublje. Uvuče te u taj drugi svijet. Rijetke su tako dobre stvari u životu. I rijetki su ljudi koji tako dobro „pletu“. A tek kad netko može pričati (glasom) tako da te uvuče… jedna od takvih je bila i Mima Simić u jednoj od tih emisija (mislim da je bila još zima, već sam je prije htjela spomenuti, al’ tko sam ja da pišem o njoj, kolebala sam se, i na tome je ostalo – do sada). Ostala sam bez daha slušajući je kako veze i priča i priča. O filmu, o knjigama, o životu, o sebi… I toliko je mudrosti u njoj. Kad je sve to stigla naučiti i pogledati i pročitati?

…..

Mislila sam da neću i ja o Mimi jer od Nu2 svi pričaju o njoj, ali ruke su otišle same po tipkovnici. Neka nova Modesty? Za neko novo vrijeme. I hrabra. Do boli.

00:53:32

komentara (2)