Tamo negdje sredinom osamdesetih bila je neka emisija na radiju. Stvarno imam veliku glavu. Svašta ostane u njoj. Uglavnom, priča ide otprilike ovako. Kada se uspoređuje stupanj ekonomskog razvoja u zemljama Skandinavije i našoj zemlji sedamdesetih godina (op.a. prošlog stoljeća), predviđa se da ćemo mi (tada se pod mi mislilo nešto drugo, ali to u ovoj priči i nije tako važno) doseći taj razvijeni stupanj za nekih pedeset godina. Bogme, tih pedeset godina se u našem slučaju gaaaaaadno odužilo. Ma, kad malo bolje razmislim bojim se da nikada neće ni proći tih pedeset godina i da nećemo ni dočekati taj njihov nazovi stupanj. A ako uzmem u obzir i onu kojom su nas učili, pojednostavljeno, da društveni odnosi proizlaze iz materijalnih, e, onda smo mi stvarno jako daleko. Još i dalje.
I dalje teta u crnom mantilu, „krojenom bezveze“ (da posudim onu od Bijelog dugmeta), šeta. Prošli tjedan čak i s drugom tetom, koja je došla sa valjda Zemlje na Mars, u drugom crnom mantilu sličnog kroja. Šetaju po Dolcu pa popiju kavicu. Valjda im je ne’ko rek’o da će „privući široke mase“ da im daju glas, jer vidiš tako ti rade žene u Zagrebu, (i Lijepoj našoj), kužiš, nek misle da se vi uklapate, vi ste one. Stvarno imaju PR stručnjake, a i styling je malo jači. Jebote, oklen su ove došle tražit pos’o kod nas i vrtit kotač unatrag. Najbolje da uzmu preslice u ruke. Uf, svaki put se sjetim i one priče o dojenju u stanki sjednice u Bruxellesu. Da, kad se nešto želi i hoće onda se to stvarno napravi! Daaaaj, molim te. Ne s…. Baš si nešto mislim, nek idu radit negdje na kasu tjedan dana u neki hipermarket. Da da, to bi bila dobra ideja za piar, jedan dobar bigbrother šou za ove predblagdanske dane (svake godine ti predblagdanski dani počnu ranije i dulje traju i onda malo i zaboraviš kad već i dođu, mislim ti blagdani). Fakultet imaju, govore nekoliko stranih jezika, djeca su im već školarci. Profil kao stvoren za rad na blagajni hipermarketa nedjeljom uvečer! A i tamo je najviše ljudi vikendom. Neće morati izvlačiti djevojke iz školice da im pjevaju na otvorenjima. Jer, neradni je dan, a i djeca su već uglavnom u tim nazovi centrima. Da, da li se čujemo? I umjesto tih silnih političkih mitinga, sa šakicama u zraku, i prošetavanja po njihovoj lijepoj, jer mogla bi djeca mislit da smo veliki k’o Kina koliko je obilaze, lijepo u tavere, emole i kakosevećnezovu. Pa tako pet šest puta. Taman do izbora! Pa da vidimo ‘ko će biti predsjednik. A i u uputama za traženje posla (kad ostanete bez njega) kažu da je dobro prihvatiti bilo kakav posao samo da se ne osjećate frustrirano kao nezaposleni pa da onda tražite (i čučite čekajući) ono, nešto bolje. Malo bi se vratila na Mars? „Evo ti za taxi…
E, kad smo već kod posla. Aaaaa, neke vremešne gospođe, s pedigreom na fb-u, bi malo dijelile i otkaze. Pričaju o toleranciji i otvorenosti. A vječito pričaju o vašima i našima. Pa pokreću grupe na FB-u. Jer na FB-u je život, zar ne? Koji stupanj razmaženosti i narcisoidnosti. Toliko o otvorenosti i toleranciji u Rijeci. Da li je to priča ili samo urbana legenda? „Rijeka je zaražena zarazila je šminka…“ Ma, možda je to samo menopauza! Stvarno žene postanu opake u tim opasnim godinama.
Možemo se mi slagati s Oliverom ili ne, ali činjenica je da se priča o kazalištu. Prvo što mi je palo na pamet kad su u Rijeci izabrani novi intendanti, (uf valjda sam napisala dobro tu riječ, pokušavam je izgovoriti i sva sam se zapljuvala, opet ću mu zamazat ekran), je bio Bertolt Brecht i priča o njegovom životu i odlaženju od „tolerantnih“ i njegova priča o shvaćanju kazališta. I, što vrijeme dalje odmiče, Oliver i kolega tu misao sve više potvrđuju. Brecht, kazalište, političko prosvjetljenje, agitacija, novi oblici kazališta, potaknuti na razmišljanje i (nedajbože) djelovanje. Verfremdungseffekt? Da li je dotična gospođa čula za to? Kad malo zavrtim film, da, stvarno smo mi tamo negdje u tridesetima prošlog stoljeća. Jest da imamo sva čuda tehnike po džepovima, krilima i stolovima, čuda koja služe za komunikaciju, ako se to uopće može tako nazvati, možda bi to prije bilo pljuvanje po drugima, ali… Da, i Brecht je u svojoj Mutter Courage pričao o tridesetogodišnjem ratu i kako preživjeti. Sjeća li se i’ko one slike žene na kolima iz udžbenika tamo negdje iz četvrtog srednje? A evo, i taj naš (u stvari više njihov) rat će skoro napuniti trideset. Povijest se ponavlja, ali nitko ništa da nauči! Da li ćemo se uspjeti probuditi na vrijeme!?
Ne, možda to nije menopauza. Možda „okriće na jugo“… počela me bolit glava, ne treba previše mislit. A i noge su mi se ohladile od sjedenja. Diž’se, ženo! Opet si zaglavila u mraku (interneta)!
A samo smo htjeli život… boooolji život!
16.11.2014. 7:36:40