Malo je vruće. Laptop stenje. Ili je to frižider. Nisam sigurna. Trebalo bi nešto spremit za ručak. Nema veze. Još ću malo. Ne da mi se još. Baš je lijepo biti doma radnim danom. O, zašto samo danas! I razmišljati o nekim bezveznim stvarima (ma, zapravo, i nisu baš bezvezne) za koje inače nemaš vremena.

Kao … što me se u zadnje vrijeme dojmilo. Pa, jučer onaj film o mladom bubnjaru…i o tamo nekoj vrhunskoj muzičkoj školi. O dosezanju vrhunaca . Whiplash. Već me dugo nije netko iznervirao kao onaj profesor iz filma. Ili to dijete koje izgara u želji za dostizanjem vrhunaca. I gubi zdravlje. I ludu mladu glavu. I nema savršenstva bez rada. Rad, rad, vježba, vježba. E, muzičari.

Pa onda, neki dan –  Okajanje („Atonement“, 2007). Slučajno okrenem program, a ono film. Pravi. Koja priča. Opet, koja muzika. Pa ta djeca u ratu. Slike kaosa. Rat. Antiratni. Pravi. Upozoravajući. Da li su ga gledale i gledali i da li će ga ikad pogledati one i oni koji žele povesti opet mladiće u tamo neke vojske??? Trebali bi ga pogledati. I nadam se da će razumjeti poruku.

A ono, što me razveselilo. Mislim, od onih događaja iz vanjskog svijeta. Da su se Saško i Inge vratili u našu zonu. Ne toliko radi kuhinje nego zato jer su moje zlato toliko obradovali…Da.

I ono kad sam jesenas gledala Šlepšou sa Jonathanom. Čula sam za njih i prije. Istina, dugo sam mislila da ime ima veze s onim galebom iz poznate priče. A kad ono – jabuka! Dobra im je! Tu i tamo sam i nešto pročitala o njima. Čula na radiju. Istina, prerijetko. O.k. tako je kako je. Na Radio Rijeci se valjda boje otići u fonoteku i „okrenuti ploču“. Ali, kad sam vidjela u Šlepšou-u (mislim da je to bilo negdje u jedanaestom mjesecu lani) prvi put (tek!) spot  za Maggie i one…. cipelice. Kao bombon. Crvene. Prave lollipop  shoes. Aaaaaa. …AND I SAID MAGGIE, THINGS ARE FINALLY MOVING ON, YEAH THEY ‘RE FINALLY MOVING ON…
…AND I SAID MAGGIE, SO SAD, MAGGIE MY DEAR…MAGGIE…SAID:
IT’S TIME TO STOP ALL THIS PAIN
PLEASE TRY TO MAKE ME EXPLAIN…

Vjerujem da je svako od nas barem jednom imao te neke cipelice kao bombon. Za ples, za odlutavanje u neki svoj svijet, za maštanje. Neki ih možda još čuvaju u nekom svom kutku iako su postale već broj – dva premalene jer eto, htjeli ne htjeli noga naraste. Iako su nam rekli da više ne rastemo. A to neko dijete je ipak još ostalo u nama. (da, da rekao je to jučer i A. Sidran, ne čini se to samo meni). Samo spava. Mislim na to dijete u nama. Jer uvijek je nešto drugo važno. Neko drugi je važan. U sebi smo mi još uvijek one djevojčice i dječaci tamo negdje iz osnovne škole. Jedino se oklop mijenja kroz godine. Prilagođava se. Najviše drugima.

Tu i tamo izađe to dijete. Pa ga opet sputamo i spremimo na spavanje. Jer… život je ozbiljan. Obaveze. Obaveze. Obaveze. Odgovornost. Drugi nam ga uvijek kroje. Ostaju nam tek rijetki ukradeni trenuci. I cipelice kao bombon. Da poletimo. Da zaplešemo. Makar samo u mislima. Tu i tamo.

A opet… ta silna mladost  još čeka te neke svoje cipelice.  Da ih obuju i zaplešu i polete u neke… samo svoje snove!

Monday, June 29, 2015, 2:29 p.m.

 

*** Cipelice kao bombon (The lollipop shoes), roman Joanne Harris. Autorica čarobne „Čokolade“, „Pet četvrtina naranče“, „Otimača plaže“.

*** Jonathan, stvarno iznenađenje i radost na riječkom muzičkom i ne samo muzičkom nebu. Ali, tko sam ja da pišem o njima (samo jedna sredovječna mama koja se trudi pratiti život izvan zidova) . kad oni sami o sebi kažu…

…Jonathan is a band of five close friends from Rijeka, Croatia whose paths crossed in 2011. Their music is maybe best described as dark-lens optimism – there is an honest undertone of pain and angst in almost all of the tracks – which allows for a punky vibe – and a surge of energy and hope which leaves you blindsided.

P.S. Evo, dečko, imaš i priču za prije ručka. Izdrži još malo… sad će i ručak 🙂