… bem ti, opet sam zaspala. A tako sam htjela gledati te zborove. Rukomet… ne sje\u0107am se rezultata, al’ mislim da smo pobjedili. Dnevnik. Sport. Sje\u0107am se nekakvog jedrenja negdje vani i pri\u010de o povoljnom i nepovoljnom vjetru tamo negdje tko zna gdje… malo sam za\u017emirila. Pa sam \u010dekala vremensku prognozu. Al’ dalje se ne sje\u0107am. Osim tu i tamo pri\u010de i smjeha oko mene \u2013 vidi kako mama gleda televiziju! Seronji\u0107i jedni podrugljivi.<\/p>\n
I … Probudila sam se taman na … pripetavanje. I ba\u0161 mi je \u017eao \u0161to su \u010cipkice ispale. Nije po\u0161teno. A bile su mi favorit. Volim taj \u017eenski \u201elado\u201c zvuk. \u010cim \u010dujem prvi ton stisne me u grlu. Tu i tamo i suza krene (kako sam glupa! ‘ko jo\u0161 pla\u010de kad \u010duje zbor). Ne moram sutra ni gledat’ na snimalici. Kako su se samo sjetili napraviti emisiju na \u201eglasovanje publike\u201c i ispadanje. Sa zborovima. A tek Kaplanovci lani \u2013 zakon su. Sjetim se dobrih starih Putokaza i mo\u0107nog zvuka. Iz tamo negdje osamdesetih i devedesetih. Oooo… a tek kad mu\u0161ki glasovi prekriju svojom dubinom cijelu melodiju. \u201eParfekt!\u201c<\/p>\n
O, danas je bilo i sunca. Poslije podne. I\u0161li mi pro\u0161etat na Molo Longo. Za one koji ne znaju \u2013 to je lukobran u Rijeci, prije nekog vremena pretvoren u \u0161etnicu i otvoren za nas obi\u010dne smrtnike. Priznajem, svaka \u010dast ‘ko se toga sjetio. U luci, u stvari usred grada, prema otvorenom moru. Velikih brodova vi\u0161e tu i nema. Samo par ko\u010da i nekakvi pontoni. I \u0161teta \u0161to su makli onu (umjetni\u010dku) instalaciju lu\u010dkih zvukova na dizalici. Ba\u0161 je bilo zabavno kad prolazi\u0161 ispod, a \u010duje se kao da luka jo\u0161 radi. A jednom je (mislim, jednom prije kad smo bili isto tamo) bilo sve puno dupina. I cijela jata riba su bje\u017eala i iskakala pred njima i srebrila se i ljeskala. \u010carolija!<\/p>\n
I … krenuli mi opet u \u0161etnju. Ono, nema veze ako nas uhvati i ki\u0161a. Lako \u0107emo se vratiti, ne moramo skroz do svjetionika. Kad eto ti sunca na povratku. Ne sje\u0107am se kad sam ga zadnji put vidjela u tolikoj koli\u010dini. Ovaj moj se odmah skinuo u kratke rukave. Vjerojatno bi se bio skinuo i ono – do pasa. Al’ bilo je ljudi i djece pa nema smisla. A i morali smo \u017euriti natrag. A nije po\u010dela ki\u0161a. Da prebroji one lokote ostavljene za uspomenu, zalog ljubavi, vjernosti \u2013 kako koji (iliti katance, ali ne svi\u0111a mi se katanac, a ne mogu se sjetiti sada da li postoji jo\u0161 koja rije\u010d za tu spravicu) i na onom mosti\u0107u zaka\u010dene na \u010deli\u010dne sajle na ogradi na po\u010detku \u0161etnice. Sjetio se kad smo ve\u0107 odmakli prema moru da ih nikad prije nije prebrojao. I jedva sam ga stigla kad je navalio da \u0107e brojat’. Dvjestosedamdesetisedam \u2013 ka\u017ee on. Ja sam brojala do stodevedeset. A onda mi se zavrtilo u glavi. A i zamisli da nam se ra\u010dun ne sla\u017ee. \u0160to mislite \u0161to bi bilo? A \u0161to, brojao bi on ispo\u010detka. I da, rekao je da moramo mi staviti i na\u0161 lokot. Ma, zlato moje romanti\u010dno. A \u0161to \u0107e napisat na njemu? Ko izda \u2013 p…a! Hi- hi \u2013 hi!<\/p>\n
Pa sam pekla pala\u010dinke. Pa sam i\u0161la malo gledat tv. Pa sam malo zaspala. Sad malo pi\u0161em. I eto ti \u2013 pro\u0111e subota. A toliko sam je \u010dekala…<\/p>\n
Ooo…, mobitel je po\u010deo zvoniti. Ide se van. Pirlitanje, mirisanje, pripreme – subota se nekima tek zahuktava. Ajd’ bog… idem ja.<\/p>\n
23:22:28