A… sva sam se uko\u010dila. Zaspala za stolom. Mjesec. Ogroman. Bit \u0107e da me on probudio. I ova ti\u0161ina. Svije\u0107a jo\u0161 gori. Radio kr\u010di. Sade… Your love is king… ‘ko zna koliko je sati. Mobitel? Ne znam gdje je. Nije ni va\u017eno. I bura je stala. Moram otvorit’ prozor. Neka u\u0111e taj mir . I taj miris ki\u0161e i bure. Doma sam… Ha!… otkud ja ovdje. I \u0161to mi bi. Zar je mogu\u0107e da jedan dobri stari sladoled iz automata, onaj u dvije boje s onim spiralnim oblikom, napravi klik i natjera te da spakira\u0161 torbe nakon toliko godina…<\/p>\n
Sino\u0107 sam do\u0161la kasno. I jedva otklju\u010dala stara vrata. (A moglo se u taj kasni sat dogoditi i da ostanem pred vratima, pomislim, skoro sam krenula bez klju\u010deva.) Nitko od susjeda nije \u010dak ni provirio da vidi tko to bu\u010di u taj kasni sat. A tko zna i tko su sada susjedi. Neki drugi ljudi. Neki novi ljudi. Mo\u017eda. Njih ne priti\u0161\u0107u sje\u0107anja kad do\u0111u… Sva sam bila mokra. Bura je derala k’o luda. Al’ cijelim tijelom su mi prolazili neki vru\u0107i trnci. Koji dobar osje\u0107aj. Ima tamo u gradu na sjeveru i ki\u0161e i vjetra i zime. Al’ nikad krv ne struji u \u017eilama kao ovdje. Doma. Pau\u010dina mi se lijepila po mokrom licu u mraku. Al’ na\u0161la sam svi\u0107u, upalila radio i sjela za stari stol… ‘ko zna \u0161to je sa svjetlom… sutra \u0107u provjerit’ \u017earulju i osigura\u010d… i misli odo\u0161e same… vratile me godinama natrag. K’o onaj sladoled.<\/p>\n
Po cijele dane samo posao, posao. A onda petak. I vrijeme samo za sebe. \u0160to ti je \u017eivot. Na kraju ostane\u0161 sama. Jer si tako htjela. Ili mo\u017eda nisi htjela. Ali tako \u017eivot slo\u017ei svoju pri\u010du. I ti si glavni lik u njoj, ali kao da ni\u0161ta ne ovisi o tebi. Kao da te neka \u010dudna voda nosi godinama. I onda vidi\u0161 retro automat sa sladoledom. K’o u bunilu otr\u010di\u0161 doma (i pita\u0161 se putem \u2013 a gdje je to moje doma? Tamo i razmi\u0161ljam na nekom drugom jeziku, pomislim po ‘ko zna koji put.) i … mora\u0161 oti\u0107i iz grada, ba\u0161 sada, u taj kasni sat. Mora\u0161 se maknut’. Kakav je to vjetar u\u0161ao u tebe, pita\u0161 se. Neko drugo ja, neko ono tvoje staro ja te vu\u010de i tjera…<\/p>\n
I pro\u0161le su godine otkad si oti\u0161la… a ta dobra stara vremena su ostala pospremljena u staroj ku\u0107i. Pro\u0111u dani i godine da ni ne pomisli\u0161, a onda te ne\u0161to povu\u010de. Da, da, znam, nije ni ovdje vrijeme stalo. Jutro \u0107e pokazat’ kol’ko se toga promijenilo. I kao da se i kamenje promjeni. Al’ u zraku ostane ne\u0161to. U glavu se pospreme neki mirisi i neka toplina oko srca. I pro\u0111e onaj bijes mladosti. I onaj osje\u0107aj da te svi sputavaju. (Da, da… ne trebaju ti vi\u0161e drugi za to. Sad se sputava\u0161 sama!) I nekakav inat. I prekine\u0161 u tom ludovanju neke veze i pospremi\u0161 neke velike ljubavi u krive pretince. Neke nedovr\u0161ene pri\u010de. Mora\u0161 ih pospremiti da bi mogla dalje… A onda ih se sje\u0107a\u0161 sa sjetom. I laganim smije\u0161kom na licu. Kad odluta\u0161 mislima. A ljudi oko tebe pitaju: – a, gdje si? A ne mo\u017ee se to opisati. To mjesto gdje ode\u0161. I to vrijeme gdje ode\u0161. I ne mo\u017ee\u0161 vi\u0161e svima obja\u0161njavati i opisivati sva ta mjesta i ljude, a i dobro zna\u0161 da oni to ne bi mogli razumjeti. To sve, taj tvoj drugi film u kojem si nekad \u017eivjela i koji je toliko druga\u010diji od ovoga sada. I u koji se tu i tamo preseli\u0161. Ali samo u mislima. I priznaje\u0161 samoj sebi \u2013 \u0161to si starija – sve \u010de\u0161\u0107e ide\u0161 u taj neki svoj paralelni svijet…<\/p>\n
Godi\u0161njica mature. Koja ono? Trideseta, \u010detrdeseta… Ne mo\u017ee\u0161 se ni sjetiti. I ovaj put si dobila pozivnicu. Kao i toliko godina prije. I nijednom do sada nisi oti\u0161la. Nije bilo vremena. Ni volje. Ili je to bio samo strah da \u0107e\u0161 sresti neke ljude koji te znaju oduvijek. I kojima ne mo\u017ee\u0161 glumiti strogu \u201ebizi vomen\u201c jer znaju kakvo si klepetalo i sanjalica bila. I kako si ga voljela. I on je tebe volio. Ljubio ti je dlanove i pri\u010dao, pri\u010dao. A bio je dovoljan samo jedan tvoj izlet u veliki grad da on sve to zaboravi. Par dana, samo da se upi\u0161e\u0161 na fakultet i vra\u0107a\u0161 se. A on to nije htio. Ili je to bio samo strah od nepoznatog. I nekakvo glupo dokazivanje mu\u0161kosti s drugom. Oti\u0161la si s toliko bijesa u sebi, a poslije si zaboravila i za\u0161to si bila ljuta. I dan za danom. I nove ljubavi. I prava ljubav tvog \u017eivota. I djeca. Toliko toga… A evo te sada tu… za starim stolom. Sama. Ali ne onako sama kao u onoj gradskoj vrevi i gu\u017evi. Onako… tu si nekako lijepo sama. U staroj ku\u0107i. Nakon toliko godina… Ajde, di\u017ei se… dosta sje\u0107anja… govori\u0161 sama sebi. Otvara\u0161 sve prozore i pu\u0161ta\u0161 novi dan da u\u0111e. Kuha\u0161 kavu i… \u0161to bude bit \u0107e. Idem po novine i kruh, govori\u0161 si. Mo\u017eda koga i sretne\u0161. Mo\u017eda te neko i prepozna nakon svih tih godina. A mo\u017eda se i dobro zabavi\u0161. I napuni\u0161 baterije. Za neke nove dane bez sladoleda.<\/p>\n
5:17:14<\/p>\n
p.s. Aaa, jel’ bi mogla pisat ljubi\u0107e… ili barem chicklit?