Svaki put najprije moram stavit’ ve\u0107a slova da vidim \u0161to pi\u0161em. Pro\u0111e mi pola sata. (ma ne pro\u0111e, to se tako ka\u017ee!) Ve\u0107 skoro i odustanem, al’ ne da mi vrag mira. I svaka vra\u017eja tipkovnica je kao ista, mo’\u0161 mislit. Barem za milimetar pomaknu slova. A na onoj \u201egejmerskoj\u201c ne znam uklju\u010diti ni brojeve. A o ovim na\u0161im slovima \u010d-ovima i \u0107-ovima i \u0161-ovima da i ne govorim… Sva se iskrivim od tra\u017eenja… a i te nao\u010dale…<\/p>\n
Ne da mi se palit svjetlo… Pijem kavu, slu\u0161am radio… Mislila sam da ne\u0107u na ovu spravu. Da ne gnjavim vi\u0161e ljude s tim svojim pri\u010dama, uvijek isto…. Al’ kad su na Radio Istri krenuli s ovim senti\u0161ima… mislim da su to kasne 80-e , rane 90-e, mo\u017eda. Ma \u0161to mo\u017eda, sigurno 80-e. Stalno govorimo da su te osamdesete bile grozne… u glazbi, u modi, ali evo… opet se vra\u0107aju. A i kad se sve zbroji i nisu bile tako lo\u0161e. A i nije to bilo tako davno. Hi \u2013 hi, pitajte klince! (U stvari, kad uzmem u obzir da se kod nas jo\u0161 bave – i tro\u0161e!!! \u2013 dragocjenonamvrijemeinovce – \u010detrdesetima, neke jo\u0161 brine Tile, a mora mu se bez obzira na sve priznati da je bio svjetska faca, a i lijepo je onaj Hla\u010da napisao u novinama, i trgovi, a o ovim raznoraznim udbinama koje nas vra\u0107aju petstotina godina unatrag da i ne govorim… trebalo bi se nekako isklju\u010dit iz svega toga… dnevnike sam prestala gledati, al’ jo\u0161 imam glupu (?) naviku da \u010ditam novine i tu i tamo poslu\u0161am vijesti…) A poslije, mislim tih osamdesetih, da se vratim i ja malo, je trebalo biti sve tako lijepo. I trebalo je biti sve tako lako. A i da smo onda znali \u0161to \u0107e biti poslije mo\u017eda bi bile jo\u0161 bolje… te na\u0161e osamdesete… ipak, mo\u017eda je bolje da onda nismo znali \u0161to \u0107e biti… a \u0161to bi bilo? Poslije osamdesetih do\u0111u devedesete i prestanu se svirat neke pjesme, a po\u010dnu se pu\u0161tat neke druge… tako to, zar ne? A mogu ja se..ckat i rano ujutro. Oooo, jo\u0161 kako!<\/p>\n
Neki klinci se sva\u0111aju ispred zgrade. Malo vina, pive \u0161to se jo\u0161 isparavaju od duge no\u0107i, rano jutro, u stvari jo\u0161 je mrak, i eto ti razloga za raspravu. Ve\u0107 me malo nerviraju. A ba\u0161 je bilo lijepo tiho. Jo\u0161 ih dr\u017ei nogomet od neki dan. ‘o\u0107e se igrat na Kantridi… ne\u0107e se igrat na Kantridi… Ajmo Armada, na spavanje, dosta je bilo… Uuuu, i pre\u0161li su na cure… sad bi moglo svega bit’. A jo\u0161 im pubertet cvili u glasnicama. Bit \u0107e da i biometeorolo\u0161ka prognoza nije neka \u010dim vode te neke glupe razgovore u pet ujutro. A i sutra po\u010dinje \u0161kola. (Opet su ovi tupani po medijima po\u010deli o zdravstvenom odgoju… drkad\u017eije… oprostite na izrazu… ali mislim da je to ba\u0161 prava rije\u010d za takvo pona\u0161anje. I nek se vrate tamo odakle su do\u0161li i prestanu nam solit pamet kako smo \u017eivjeli u mraku sve te godine prije nego su se oni vratili i do\u0161li nas prosvjetliti!) I svaki put se mislim \u2013 koji se to tupan sjetio da \u0161kola po\u010dne prvi ponedjeljak u devetom mjesecu? Ba\u0161 su im mogli ostaviti jo\u0161 koji dan. Djeci, a bome i nama…<\/p>\n
Jo\u0161 jedno ljeto prolazi. \u010cini mi se da ga zapravo nije ni bilo. Da, da, bilo je vru\u0107e i turisti i gu\u017eve na cesti i sve to. Malo mora. Malo dru\u017eenja u le\u017eernijem tonu. Tu i tamo neka dobra knjiga. Al’ kao da zadnjih godina pro\u0111e kraj mene, k’o da sam bila negdje drugdje sve to vrijeme. Kao da to nisam bila ja. Malo sam se po\u010dela isklju\u010divat’. Uklju\u010di \u2013 isklju\u010di. Valjda i to do\u0111e s godinama. Zavrti\u0161 neki svoj film. K’o u nekom brzom vlaku, a sve ovo okolo su neke usputne stanice. Ne stigne\u0161 vi\u0161e ni pro\u010ditati kako se koje mjesto zove. I ne sje\u0107a\u0161 se gdje si bio, \u0161to si radio, ajmo dalje, br\u017ee i br\u017ee. Daj ovo, daj ono… treba iskoristit svaki trenutak… mora\u0161 ovo mora\u0161 ono… a kad \u0107emo malo stat? Iza\u0107’ na nekoj stanici pa malo u\u017eivat. Malo \u017eivit \u017eivot. (Evo ga – taxi stig’o. Sad \u0107e ekipa na spavanje…AJMO RIJEKA, OLE OLE OLE….) Opet ti\u0161ina. Kako lijepo.<\/p>\n
Zato volim jutra. I taj neki mir. (opet ja) I kao da vrijeme ide sporije u ovo doba dana. I svaka minuta traje du\u017ee. Dok ne svane… i ne po\u010dnu vijesti na radiju. Pada mi na pamet ona \u201ehajde, bo\u017ee, budi drug pa okreni jedan krug, unazad planetu…\u201c e, kad bi moglo… \u0160est je sati…Moram okrenuti stanicu. Pre\u0161li su na \u201edoma\u0107icu\u201c, pravu istrijansku. \u0160ok \u2013 \u0161ok. Ne smiju mi to radit ovako naglo… a na Radio Rijeci… sala\u0161i na sjeveru Ba\u010dke… ajmo na HRT 2… uh… Ajde, bit \u0107e i to dobro… kad nema bolje. \u201eNajvi\u0161e oblaka o\u010dekuje se prema kraju dana… a u nastavku programa…\u201c<\/p>\n
Pi\u0161em, pi\u0161em, a ni\u0161ta pametno nisam rekla (pomislim ja, a vjerojatno i vi koji \u010ditate, ako jo\u0161 \u010ditate)… Previ\u0161e razmi\u0161ljam u zadnje vrijeme. Valjda. Treba se u’vatit posla. Nema druge. To razmi\u0161ljanje valjda isto dolazi s godinama. A kad razmi\u0161lja\u0161 previ\u0161e – onda i brine\u0161 previ\u0161e. I vrti\u0161 neke glupe filmove. E kad bi se moglo da ne misli\u0161. Kako \u0107e\u0161 ovo. Kako \u0107e\u0161 ono. \u0160to \u0107e bit’ s ovim. \u0160to \u0107e bit’ s onim. Pa \u0107u ovo. Pa \u0107u ono. Pucne\u0161 prstima. A dan pro\u0161’o. Samo tako. Kad bi \u010dovjek htio da traje du\u017ee \u2013 pro\u0111e za tren. A i stvarno je istina ono \u0161to su nam govorili kad smo bili mla\u0111i \u2013 \u0161to si stariji godine br\u017ee prolaze. K’o da neko lista stranice sve br\u017ee. Ponekad kao da ih vjetar okre\u0107e. \u010cekaj, alooooo! Stani malo! Ja bih barem slike pogledala, pro\u010ditala naslove u toj knjizi, ako ve\u0107 ne stignem sitna slova. Stalno mora\u0161 radit ne\u0161to \u0161to ti drugi ka\u017eu. Ili mi to samo mislimo da nam ka\u017eu. Pa kao u nekom transu idemo kroz \u017eivot. I krademo neke dragocjene trenutke samo za sebe. Opet ja i kriza srednjih godina… Idem skuhat jo\u0161 mala kave. Evo ga i Jura…<\/p>\n
\u201ene znam kad i ne znam gdje… vjeruj mi du\u0161o, srest \u0107emo se… u svijetu tajni mi nismo sami… u tvome oku je dragi kamen… a ja sam samo snovi\u0111enje… koje ti ka\u017ee … raduj se…\u201c<\/p>\n
Ma ba\u0161 su bile dobre te 80- te!<\/p>\n
06:30:18<\/p>\n
Vijesti na drugom… Evo Ameri po\u010dinju jo\u0161 jedan rat! Ili ne? Do devetog rujna \u0107e sa\u010dekati (a \u0161to to?)… Sirija… \u0160ire i tamo demokraciju. Danas se to tako zove…<\/p>\n
\u201eTwo, one two three four…<\/b><\/p>\n
Everybody’s talkin’ ’bout ministers, sinisters<\/b>
\nBanisters and canisters, bishops and fishops<\/b>
\nRabbis and pop eyes, bye bye, bye byes<\/b><\/p>\n
All we are saying, is give peace a chance<\/b>
\nAll we are saying, is give peace a chance<\/b><\/p>\n
Let me tell you now<\/b>
\nEverybody’s talking about, revolution<\/b>
\nEvolution, masturbation, flagellation<\/b>
\nRegulation, integrations, meditations<\/b>
\nUnited Nations, congratulations<\/b><\/p>\n
All we are saying is give peace a chance<\/b>
\nAll we are saying is give peace a chance<\/b><\/p>\n
All we are saying is give peace a chance<\/b>
\nAll we are saying is give peace a chance<\/b>
\nAll we are saying is give peace a chance<\/b>
\n…<\/p>\n
(Read more:\u00a0John Lennon – Give Peace A Chance Lyrics)<\/b><\/p>\n