{"id":362,"date":"2013-09-26T04:56:58","date_gmt":"2013-09-26T02:56:58","guid":{"rendered":"http:\/\/dragoslavpuvaca.com\/?p=362"},"modified":"2014-02-01T16:30:04","modified_gmt":"2014-02-01T15:30:04","slug":"jesen-u-mom-gradu-3","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/tanjinpaprenjak.com\/index.php\/2013\/09\/26\/jesen-u-mom-gradu-3\/","title":{"rendered":"Jesen u mom gradu"},"content":{"rendered":"

\"jesen\"<\/a>Kupila sam ju\u010der kilo \u010de\u0161njaka. Doma\u0107eg. Malo za kuhat, malo za ukras, a malo vi\u0161e protiv uroka. Nikad se ne zna. Neka magla se ju\u010der spustila pa ako potraje… nek se na\u0111e. A i mjesec nekako \u010dudno viri ispod oblaka. Zadnja \u010detvrt. (Ka\u017eu da onda prevladava umor – kod mene je onda po\u010de\u0161\u0107e zadnja \u010detvrt! – i ravnodu\u0161nost i da je to najbolje vrijeme za detoksikaciju. Negativne energije tijekom ove mijene izbiju na povr\u0161inu pa ih je lak\u0161e otpustiti, tako ka\u017eu.) A i \u010duju se neki mamurni glasovi. Mumljaju dolje ispod marketa. A moj medo hr\u010de. \u010cini mi se nekad da \u0107e usisat cijelu zgradu. K’o na setu za neki film. Horror. Ili onaj crti\u0107 s onim vukom kad otpu\u0161e tri pra\u0161\u010di\u0107a… Pa ti spavaj. Bem ti… e da. Di sam ono stala? A-ha, \u010de\u0161njak. Doma\u0107i. Tvrd i miri\u0161e na crvenu zemlju. I na jesen. \u0160kola je po\u010dela. Cvje\u0107arice ve\u0107 sla\u017eu bundeve. Kako lijepo. Jesen u mom gradu… dal’ se jo\u0161 pi\u0161e o tome?<\/p>\n

E da, vozim se ja neki dan sedmicom doma s posla. Sunce. Pravo bablje ljeto. Prvi dan stavila \u010darape. Jutro malo zafri\u0161kalo. Mislila sam da \u0107u puknut od vru\u0107ine poslije. Uglavnom, u\u0161la ja u bus. Onaj novi. One glupe plave boje bez boje. Uop\u0107e mi ta boja ne pa\u0161e na Rijeku. Znam da je puno toga stvar navike, ali ova boja mi je tako anemi\u010dna. Kao da su stigli iz isto\u010dnog bloka (mislim ti autobusi), iz neke godine, tamo sedamdeset i neke prije padanja \u017eeljezne zavjese. Sivilo totalno. E da, u\u0161la ja u taj bus i sjednem iza u onaj separe s \u010detiti sjedala. Tapacirung. Dva naprijed, dva nazad, dva malo gore, dva malo dolje. Onako k’o da se vozi\u0161 u kupeu u vlaku. Da se skupi ekipa, vozi, pri\u010da, i baci partiju karata. I ve\u0107 se ja u\u017eivila i odlutala ‘ko zna gdje… upadnu dvije cure na slijede\u0107oj stanici. Sjednu u moj kupe. Svaka svoju spravu i vrte prstima. Jedna malo manju, cca pet puta petnaest, a druga malo ve\u0107u. I vrte to vrte. To ono na ta\u010d. Ne znam kako se to zove. Ono k’o mobitel, i je mobitel, al’ i sve ono drugo. U ti\u0161ini. Mo\u017eda pri\u010daju jedna s drugom, ali preko mre\u017ee. Samo \u010dujem: – Hm… a-ha. I \u017eva\u010du, onako, ima\u0161 filing da \u0107e progutat cijeli mobitel ili to ne\u0161to kakoseve\u0107zove. Na slijede\u0107oj, mislim stanici, u\u0111e neki de\u010dko. Moja slobodna procjena… apsolvent ili tek zavr\u0161io. Neki tehni\u010dki faks. Zgodan crn. A njih dvije niti da kraji\u010dkom oka zirnu. Al’ vadi de\u010dko iz torbe neku plo\u010du. Onako \u2013 veli\u010dine onih plo\u010dica \u0161to su na\u0161i stari pri\u010dali da su nosili u \u0161kolu. A s njih je visila krpica i kreda. E ba\u0161 te veli\u010dine. E, onda su bacile pogled prema njemu. Zakolutale o\u010dima i… nastavile brisat prste o one spravice. A s njegove plo\u010dice isto ne\u0161to visi. Ali ne krpica i kreda. Neke \u017eice. I zabije on te svoje \u017eice u u\u0161i, prevrne ne\u0161to s te plo\u010dice i po\u010dne i on brisati prste po toj svojoj plo\u010dici. I pri\u010da li ga pri\u010da… ne\u0161to poslom… daje nekakve upute k’o zna kome. Onda za\u0161uti i dalje prstima po tome… e.. idu cure van… i preska\u010du ga. Samo \u0161to ga ne pregaze. A on ni\u0161ta. Bleji u tu svoju plo\u010du.<\/p>\n

E, kakva su to vremena do\u0161la. Ni’ko s nikim. A kakav dan, ba\u0161 za dru\u017eenje… S gadgetima!<\/p>\n

04:56:18