{"id":527,"date":"2014-01-22T12:21:06","date_gmt":"2014-01-22T11:21:06","guid":{"rendered":"http:\/\/dragoslavpuvaca.com\/?p=527"},"modified":"2014-01-22T14:12:39","modified_gmt":"2014-01-22T13:12:39","slug":"a-onda","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/tanjinpaprenjak.com\/index.php\/2014\/01\/22\/a-onda\/","title":{"rendered":"A onda"},"content":{"rendered":"

\"legolas\"<\/a>Spomenuh u jednoj od svojih ovovremenih prvih pri\u010da (Priznajem, bilo je pri\u010da i u neka moja zelena vremena, ali ostado\u0161e u tim zelenim vremenima. Tako i treba biti.) vilenjake i svoju teoriju o njima (moja sister je ve\u0107 nekoliko puta poku\u0161avala po\u010deti o tome pri\u010du s velikim upitnikom u svojim toplim o\u010dima…) Ali ne mogoh tada o tome i… ne htjedoh dalje o tome…. tada. Odakle mi ta misao o vilenjacima? Mo\u017eda je suludo razmi\u0161ljati na taj na\u010din? Mo\u017eda o tome nije dobro pri\u010dati? Mo\u017eda sam previ\u0161e \u010ditala bajke kad sam bila mala? Ali, \u010ditala sam ja bajke i kad sam postala (recimo) odrasla. I uvijek, ali ba\u0161 uvijek sam na\u0161la ne\u0161to u njima. Imate li i vi onu veliku knjigu Najljep\u0161e bajke svijeta s onim tamnoplavozelenim dvorcem na koricama. Svoju sam dobila u jednom novogodi\u0161njem paketu pristiglom iz Pakraca jedne davne zime i da… to\u010dno se sje\u0107am gdje smo otvarale paket. I sva\u0161ta je ne\u0161to bilo u njemu, ali Bajke su ostale do danas. \u0160to re\u0107i na jednu Malu sirenu. Ne raspla\u010de li se \u010dovjek svaki put kad je pro\u010dita? Ili jedna Vasilisa premudra? Ili one iz Hiljadu i jedne no\u0107i? I kako napisati i ispri\u010dati svoju pri\u010du (da ne ka\u017eem teoriju o vilenjacima) u doba sivila koje je pritislo sve oko mene? \u00a0Vrijeme crnjaka i crnih kronika. I \u017eutila. I \u017eutih pri\u010da. Na stranicama svih novina. Novina, koje bi, barem neke, trebale ljude podu\u010davati boljem \u017eivotu i otkrivati nam dobre stvari i ej da, dobre ljude. Ima li takvih novina? Tra\u017eim ih ve\u0107 godinama. Novina u kojima se ne pri\u010da o dobrim ljudima jednom godi\u0161nje kad im se dodjeljuju nagrade pa se nalijepi slika s gradona\u010delnikom, predsjednikom, \u201evotevr\u201c, i napi\u0161e koji redak. A ako imaju malo sre\u0107e dobit \u0107e i koju karticu vi\u0161e. Ne, ne govorim i ne pi\u0161em ovo radi tih hrabrih, dobrih ljudi. Oni ne \u010dine dobro da bi bili u novinama. O njima i njihovim djelima treba pisati radi drugih. Radi djece. I radi odraslih koji bi trebali izvu\u0107i makar i onu najmanju mrvu dobrote koju su sakrili duboko u sebi. Da, sakrili, jer, stvarno nije vrijeme dobrih ljudi…jer, biti dobar, o ne, to se ne nosi u zadnje vrijeme.<\/p>\n

A onda, tamo negdje oko Nove godine… prona\u0161la me jedna Sta\u0161a Vukadinovi\u0107… a na nju me uputio jedan Miroslav Anti\u0107 (od tamo gore, koji vidi sve). I ka\u017ee Sta\u0161a: – Verujem u vilenjake u ljudskim obli\u010djima.<\/i> Tako. Kratko i jasno. \u010cekaj malo, pomislih tada. To se meni samo \u010dini da to pi\u0161e. Jer, priznajem, malo vam ja pobrkam san i javu kad se ufuram u dobru pri\u010du. I odem sa Sta\u0161ine stranice. Pa se opet vratim. Da, stvarno tako pi\u0161e tamo. Dakle, ipak nisam sama.<\/p>\n

A kad sam ja po\u010dela o tome tako? Duga i davna pri\u010da. Jo\u0161 neispri\u010dana. I, ne\u0107ete vjerovati… prvi put mi je palo na pamet kad sam gledala rukomet. I kad je jedno na\u0161e krilo letjelo kao no\u0161eno onim prahom vile Zvon\u010dice iz Petra Pana. I gledala sam tako njegove o\u010di kako se smiju… da li bi to moglo biti, svako toliko bih se upitala. Da li tako izgledaju vilenjaci? A za\u0161to ne? I slu\u010dajan susret na raskr\u0161\u0107u dok pratim dijete prije pet ujutro na izlet u Gardaland. I lagani pozdrav sirenom iz auta i smje\u0161ak iz mraka za dobro jutro… za dobar dan….<\/p>\n

A onda… i jedan pjesnik. Uz \u010dije sam stihove rasla i odrasla. A za koje se i dan danas moram naoru\u017eati brdom maramica. Jer, suze teku same. Zajedno sa \u00a0slikama koje izlaze iz tih pjesama. Kao s nekog starog projektora. \u010cujem i laganu \u0161kripu koluta koji se okre\u0107e… Slu\u0161am ih (i gledam) rijetko… Bilo je godina (onih ratnih) kad sam dr\u017eala njegove kazete i cd-e u ruci. Moje zlato ih je nabavljalo sa svih strana svijeta na sve mogu\u0107e na\u010dine. I nije bilo interneta i \u201eskidanja\u201c. Uzela bih ih u ruke, ali nisam mogla pustiti te slike da teku. Mislim da bi mi srce puklo i da bi se izlila sva \u017eu\u010d nakupljena svih tih godina u meni. I ta neka gor\u010dina. Taj jad bespomo\u0107nosti. I taj osje\u0107aj nepravde. Ali neka, neka im bude. A onda je prije par ljeta moj dragi Tome, kojeg je vihor \u017eivota odnio daleko na sjever, ni ne slute\u0107i \u0161to krijem u sebi, spomenuo \u0110oleta i kako me se sjeti kad ga slu\u0161a… e, kad se otvorilo i krenulo po povratku u Rijeku… kad su krenule sve te \u0110oletove pri\u010de puniti na\u0161u ku\u0107u slikama i … kad se prosuo taj zlatni prah iz Miholjskog leta zrakom…<\/p>\n

A onda… zar ne izgleda malo i jedan Jergovi\u0107 tako… nadam se da se ne\u0107e uvrijediti ako ovo ikad slu\u010dajno do\u0111e do njega. Ali kako neko mo\u017ee tako pisati i pisati i odakle mu sve te pri\u010de. Kao da su se sve te misli stolje\u0107ima skupljale u njegovoj glavi. Kako je sve to stigao prikupiti i onda sve to preto\u010diti u rije\u010di da bi i pred svima nama ta rijeka potekla. Nekad spokojno. Nekad puna brzaca. Ne, nema drugog obja\u0161njenja. Mora tu biti neka \u010darolija.<\/p>\n

Pa onda… o, ima ih jo\u0161. Sre\u0107om, ima ih puno. Jo\u0161 uvijek… a sigurno i vi imate neke svoje… mislim vilenjake. Jo\u0161 jedan lijepi pozdrav svima i naravno… njima!<\/p>\n

22:19:27