{"id":673,"date":"2014-10-11T09:43:46","date_gmt":"2014-10-11T07:43:46","guid":{"rendered":"http:\/\/tanjinpaprenjak.com\/?p=673"},"modified":"2014-10-11T09:43:46","modified_gmt":"2014-10-11T07:43:46","slug":"zaboravljam-grad-u-zrcalu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/tanjinpaprenjak.com\/index.php\/2014\/10\/11\/zaboravljam-grad-u-zrcalu\/","title":{"rendered":"Zaboravljam (Grad u zrcalu)"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Tu i tamo bih sjela i po\u010dela, ali valjda jo\u0161 nije bilo vrijeme da koju bacim na papir. Ili bi me ne\u0161to skrenulo (a sve me je lak\u0161e skrenut, a i odavno sam lagano \u201eskrenuta\u201c pa to i nije neki problem) ili bih ve\u0107 imala pri\u010du u glavi ispri\u010danu skoro do zadnjeg retka, ali ne bih sjela na vrijeme za ovo \u010dudo tehnike… i onda je na\u0111em negdje drugdje, mislim pri\u010du, ispri\u010danu gotovo isto onakvu kakva mi je bila u glavi i \u010demu se onda ponavljati. A sad se i onako mo\u017ee sve podijeliti, zar ne? \u00a0I nek mi onda neko ka\u017ee da nema neka tajna veza. A i \u010demu pri\u010dati neke ve\u0107 stotinu puta ispri\u010dane (i ispisane) pri\u010de. I pro\u017evakane toliko puta, a jo\u0161 uvijek neprobavljive da ih se ne mo\u017ee ni ispljunuti. A o tamo nekim individuama jednostavno ne \u017eelim vi\u0161e re\u0107i ni rije\u010di. Samo \u017eelim da nas ne bombardiraju njihovim slikama i \u017eelim samo da ne pu\u0161taju njihove glasove na radiju i \u017eelim da se te iste osobe posvete nekom \u201edobrovoljnom\u201c radu u dobrotvorne svrhe i da tu svoju zlo\u010destu energiju (a bogme i te silne milijune kuna) preusmjere u ne\u0161to dobro. Ili neka \u010dupaju korov izrastao uz sve na\u0161e ceste. Korov, koji kao da je izrastao i uz na\u0161e glave i kao da nas sve obavija dok spavamo. Trnoru\u017eice smo mi. Spavamo mi, zar ne? A Stranac, Proces i kukac iz Preobra\u017eaja su stigli i prije nego \u0161to smo se nadali. I godinama nas uvjeravaju da smo mi ba\u0161 to tra\u017eili. Pazi da ne bi?!? \u00a0Ili neka se barem, mislim na te osobetine, \u00a0bave vrtlarstvom ili tako ne\u010dim. I \u00a0neka nas ostave vi\u0161e na miru. Da, da, kako bi se onda prodavale novine i o \u010demu bi se onda raspredalo satima i danima i godinama… ili neka iz svog d\u017eepa pla\u0107aju sve te svoje potpise i referendume pa da vidi\u0161 koliko bi ih bilo. A bogme i oni golobradi \u0161to tiho prosvjeduju s transparentima u bolni\u010dkom krugu, a licemjerni, nazovi ravnatelji, nemaju hrabrosti raditi posao za koji su pla\u0107eni ve\u0107 nam pri\u010daju pri\u010de o demokraciji i slobodi izra\u017eavanja \u00a0(nisam mogla vjerovati kad sam to pro\u010ditala)… ti golobradi mladi\u0107i predvo\u0111eni jo\u0161 jednim golobradim mladi\u0107em i nekom, blago re\u010deno, \u010dudnom \u017eenom \u00a0su mogli radije oti\u0107i u neki dom za napu\u0161tenu i zaboravljenu djecu i provesti koji lijepi trenutak s tom djecom ili po\u010distiti neki park ili urediti neko dje\u010dje igrali\u0161te…. i da, gospodine ravnatelju, nered nije isto \u0161to i sloboda mi\u0161ljenja. A i ako se dobro sje\u0107am, a puno toga se sje\u0107am, u bolni\u010dki krug se prije smjelo u\u0107i samo ukoliko si radio tamo, ukoliko si morao na pregled ili biti u bolni\u010dkoj postelji, a ostali, samo u vrijeme posjeta! Valjda onda nije bilo slobode mi\u0161ljenja pa se nije ni mogla izra\u017eavati pod prozorima ginekologije. A i gospo\u0111a s plavom pund\u017eicom koja vikendom obilazi lijepu na\u0161u je – \u010dula ne\u0161to o balkonu HNK i \u0161to se po njemu vje\u0161a, zar ni to nije vidjela? A gdje ona uop\u0107e \u017eivi??? Kad je to samo \u010dula! Ba, ne\u0107u vi\u0161e o tome… Priznajem, mu\u010dila su me i pitanja tipa \u2013 \u010demu soliti drugima pamet, takvih ima i previ\u0161e, k’o da nekog briga!<\/p>\n

Ne, nije ovo bio samo neki kurtoazni uvod, ili tek isprika, \u00a0dok smislim \u0161to \u0107u, jer, \u00a0nakon nekoliko dobronamjernih \u201ebockanja\u201c \u2013 \u0161to te nema?!, po\u010delo je i prigovaranje bez zadr\u0161ke (jer ja, pravi pametnjakovi\u0107, o svemu mogu re\u0107i koju ili barem \u201epoklopiti\u201c svaku).<\/p>\n

Htjela sam re\u0107i pokoju i o Rolling Stone \u2013 u, za kojeg sam se ve\u0107 tamo u mladosti bila pomirila da nikad ne\u0107emo do\u010dekati izdanje na na\u0161em jeziku. Do 80 i neke je jo\u0161 i postojala neka nada, a onda je bila ona faza, jebiga \u2013 mo\u017eda bude u nekom drugom \u017eivotuJ\u00a0 A onda, \u00a0evo, tko je rekao da se \u010duda ne doga\u0111aju!!??? (a mi jo\u0161 uvijek vjerujemo u \u010duda, zar ne?). Ve\u0107 treba i tra\u017eiti mjesto na polici jer, to se sprema, i u starim brojevima se uvijek na\u0111e ne\u0161to \u0161to je promaklo, a treba biti pro\u010ditano. \u00a0Ne, nije tu stvar u (na\u0161em) jeziku. Stvar je \u00a0u (na\u0161im) pri\u010dama. Koje su morale i trebaju biti ispri\u010dane. I koje su u svima nama \u010dekale da budu ispri\u010dane i zapisane. Jer, nitko ne mo\u017ee razumjeti te na\u0161e pri\u010de osim nas samih i nitko nam ne mo\u017ee uzeti ta na\u0161a zajedni\u010dka sje\u0107anja bez obzira na te granice \u00a0nacrtane u nekim bolesnim vremenima koja nikako da se zaborave i da pro\u0111u. (A kad smo bili mali rekli su nam da \u0107e sve \u0161to boli pro\u0107i, samo se malo treba strpiti!). I opet su neki svojim komentarima potvrdili svoje neznanje i predrasude i nepoznavanje pravog stanja stvari. Jer poznavati Bijelo dugme i Gorana Bregovi\u0107a, draga Ivana Kindl i draga Marina Tom\u010di\u0107, ve\u0107 je pomalo i stvar op\u0107e kulture, a ne samo pri\u010de o pastirskom roku (kako ih je etiketirao jedan kriti\u010dar, kako to samo kriti\u010dari \u2013 \u010desto i po partijskom zadatku, znaju, a onda povijest tek poka\u017ee da li su stvarno bili u pravu). I prvi pravi rock koncert kojeg pamtim da sam vidjela na televiziji, tada jo\u0161 crno bijeloj, tamo 70 i neke,\u00a0 je bio onaj kod Hajdu\u010dke \u010desme i bilo bi lijepo da netko tko se smatra toliko \u201eurbanim\u201c nau\u010di i koju o Sanjao sam no\u0107as da te nemam prije nego zacvrku\u0107e o tome \u0161to je urbano! Uh, htjela sam i o tome ljetos, ali nekako sam se suzdr\u017eala, a sad me podsjetilo k’o kola\u010di\u0107 iz Combray-a. I ovo je samo sa\u017eetak svih misli koje su me obuzele u jedno (ki\u0161no, treba li uop\u0107e to dodati) ovoljetno jutro. A Brega izgleda nikad bolje na onim slikama. A i \u010demu tro\u0161iti rije\u010di na nerokenrole, ne mogu oni to razumjeti.<\/p>\n

A u Rolling Stone \u2013 u, da nastavim, \u00a0najprije tra\u017eim \u0161to \u0107e u svojoj kolumni re\u0107i Ivana (ovaj put Simi\u0107 Bodro\u017ei\u0107, da ne bi bilo zabune). Da li je to zato \u0161to ka\u017ee to\u010dno ono \u0161to i sama mislim , a onda se ne moram ni truditi misliti, a kamoli re\u0107i drugima koju o istom. I jo\u0161 jednom Ivana potvr\u0111uje onu da godine nisu va\u017ene i razum ne poznaje neku naknadnu pamet, ili je ima\u0161 ili je nema\u0161. I opet \u00a0postoji ono neko zadovoljstvo u \u010dekanju neke nove lijepe rije\u010di. Pa makar i samo jednom u mjesecu. Jer, godinama nije bilo tog slatkog \u010dekanja i nikako nisam uspijevala na\u0107i neke novine u kojima \u0107e se pri\u010dati neke pri\u010de koje jedva \u010dekam. \u00a0A potvr\u0111uje se i ona da granice u stvari ne postoje (osim ako ih sami sebi ne ispi\u0161emo u glavi i dozvolimo da nam ih drugi ispisuju). I neke dobre stvari vas jednostavno dozovu same i odjednom se dese. Jer kako druga\u010dije objasniti da malo prije \u010detiri upali\u0161 radio i onda \u0110ole pro\u0161apu\u0107e svoju \u2013 Zaboravljam… i ka\u017ee ba\u0161 ono \u0161to ste sami u to gluho doba mislili.. da, da, mislim da se onaj kafi\u0107 na Lungo mare zvao Door, nadam se da sam se napokon sjetila… Jest da su ve\u0107 pro\u0161la tri dana od \u0161etnje po mjese\u010dini s dvije dobre, da ne ka\u017eem ponajbolje, prijateljice. I da, nije vi\u0161e tamo taj kafi\u0107, sad ima neko novo smije\u0161no ime. Koje, naravno, nisam zapamtila. I da, bilo je zatvoreno. Kao i mnoga mjesta kojih se sje\u0107amo, ali po\u010de\u0161\u0107e im se ni imena ne mo\u017eemo sjetiti.\u00a0 Pisala je Ivana jednom i o tome kako su se \u201ena skrive\u0107ke\u201c slu\u0161ale neke stvari na kazetama koje su stizale raznim putevima do nas. (jer, da pojasnimo neupu\u0107enima, nisu se prodavale u trgovinama i nisu se mogle \u010duti na radiju u vrijeme dok su glumice prepjevavale Lili Marlen). \u00a0I nek sada oni sjedokosi pri\u010daju pri\u010de nekom drugom da se moglo slobodno misliti (hm, misliti se moglo, ali da li se i smjelo, i da li se i sada smije, izre\u0107i ono \u0161to \u010dovjek stvarno misli). A postoje neke istine koje uvijek ostaju pre\u0161u\u0107ene, ali uvijek su tu, negdje u zraku, i obavijaju nas poput… nastojim na\u0107i pravu rije\u010d kojom bih to opisala … spleen … mo\u017eda, da, da, mo\u017ee se prevesti s puno, i previ\u0161e rije\u010di, ali to bi bilo to (sje\u0107ate se Spleen Pariza iz lektire!)…. neke stvari se ne zaboravljaju, a ni oprostiti se ne mogu. Al’ (? Opet upitnik?) nisu nam mogli uzeti neka draga \u0161tiva i neke drage note. A i do\u0161la je neka nova mladost. Mladost koja razumije te iste stihove i \u017eivi ih kao \u0161to smo ih i mi tada \u017eivjeli. Uz koje smo se smijali, uz koje smo se ljubili i plakali. Uz koje smo skakali i pjevali i vjerovali da svijet je jedno samo treba pru\u017eiti ruke… Podsjetila nas je Ivana i na Mirka Kova\u010da. I njegov Grad u zrcalu. I rekla ono (opet!) \u0161to i sama mislim. Jer, kad sam prije par godina uzela u Svijetu knjige tu njegovu knjigu u ruke, a odmah sam znala da \u0107u je ponijeti sa sobom i jedva do\u010dekala da budem u svoja \u010detiri zida i otputujem me\u0111u korice Grada, danima (a bogme i o godinama se tu radi) poslije sam se pitala zar nitko ni rije\u010di o Mirku Kova\u010du i Gradu ne\u0107e nigdje izre\u0107i niti napisati. I, pogledavaju\u0107i tu i tamo na Grad u zrcalu, uredno slo\u017een me\u0111u ostalim naslovima, sam ve\u0107 skoro samu sebe uvjerila da sam ja mo\u017eda previ\u0161e sentimentalno vezana uz pri\u010de o tim kamenim krajevima i kamenim ljudima, a da se to druge ba\u0161 i nije toliko dojmilo, a valjda nam ga zato i nisu spominjali. Tek nedavno su se po\u010dele nizati slike i pri\u010de u novinama (pa gdje ste do sad bili?) i vijesti. I, kako je ve\u0107 lijepo re\u010deno \u2013 Hrvatska jo\u0161 valjda nije bila spremna na to (kako to lijepo zvu\u010di!). Jo\u0161 jedna pre\u0161u\u0107ena istina.<\/p>\n

I da, kad sam ve\u0107 krenula sa sje\u0107anjima… Htjela sam pisati i o Live Aid \u2013u \u00a0i o tamo\u00a0 osamdeset i nekoj, a \u010dujem da je Vava ve\u0107 ispri\u010dao pri\u010du o tome. Nisam je jo\u0161 stigla pro\u010ditati.<\/p>\n

I htjela sam ljetos, ali kako valjda nije ni bilo ljeta, ili se to tek meni \u010dini jer nisam ni osjetla miris mora i zvjezdane ljetne no\u0107i, napisati i pismo Bajagi (ni njega se godinama nije moglo \u010duti na radiju, osim na tamo nekim slobodnim radio stanicama preko U\u010dke). Za\u0161to njemu?!!! Pa evo, svirao \u010dovjek u Opatiji ovog ljeta sa svojom ekipom nakon podosta vremena. Da li mu se netko ikad ispri\u010dao za onaj zadnji predratni koncert na Slatini, da li je to bila 1989. ili\u00a0 su to bile ve\u0107 devedesete, ne pamtim to\u010dno. Znam da je bilo ljeto. Ljeto kad se Bajagu \u00a0ga\u0111alo bocama i ostalim sli\u010dnim stvarima (sre\u0107om nije bilo sjedalica). I \u010dovjek je si\u0161ao s pozornice, a \u0161to drugo i da napravi? A \u010demu i biti gost tamo gdje nisi dobrodo\u0161ao. A bilo nas je tako sram, ali nismo u\u010dinili ni\u0161ta. Ili smo u\u010dinili samim tim \u0161to smo \u0161utjeli i oti\u0161li pokunjeni i u nevjerici \u2013 zar je mogu\u0107e da se to de\u0161ava tu kod nas, u jednoj Opatiji?, \u00a0i pustili budale da rade to \u0161to ina\u010de rade (pijane? Zar je malo alkohola uvijek opravdanje za ne\u0161to tako?) Ili ona \u2013 Pusti ih (i oprosti im?!?!!???) ne znaju \u0161to \u010dine!, nisu oni odavde, to su tamo neki od tamo negdje itakodaljeitomesli\u010dno. \u00a0I sada, nakon toliko godina, kad prizovem \u00a0ta neka sje\u0107anja priznajem samoj sebi da je rat, u stvari, po\u010deo tamo i tada na Slatini, ali mi naivci nismo onda niti pomi\u0161ljali da \u0107e se tako ne\u0161to ikad (nama) desiti. \u00a0A i lijepo je \u017eivjeti (ponekad) u neznanju, zar ne?<\/p>\n

Uf, sa\u010dekajte, moram skuhati jo\u0161 jednu d\u017eezvu kave… malo me ponijelo. Sve sam popila, ne znam ni sama kad sam sve popila, a pita me jo\u0161, kave i pri\u010de, naravno. A i urednik na radiju je jutros jako dobar. U stvari, jo\u0161 je no\u0107… kad sam ve\u0107 kod muzike i kave… htjedoh re\u0107i koju i o Amiri Medunjanin. Napokon je stigla i u Rijeku. I ne, nije me iznenadila (mo\u017eda malo s Ako zna\u0161 bilo \u0161to, jer i Azre i \u0160tuli\u0107a se \u010desto sjetim i nikako da do\u0111e neki novi pjesnik njegovog kalibra). Jest da su me moji de\u010dki, poznavaju\u0107i me, danima podsje\u0107ali da kupim (i ponesem) dovoljno maramica jer znaju da kod mene pote\u010de samo od sebe (A i \u2013 Volim grad koji te\u010de!). Znala sam \u0161to pjeva, kako pjeva, kako pri\u010da i … kako di\u0161e i prije nego \u0161to je iza\u0161la na pozornicu HKD-a. I znala sam da \u0107e nam svima biti lijepo (i publici i muzi\u010darima i hvala \u0161to ste svratili i do\u0111ite nam opet!). Pamtim Amirinu sliku jo\u0161 tamo iz… \u00a0negdje 2003., a mo\u017eda i prije,\u00a0 sa \u201eA secret gate\u201c (op.a. Mostar sevdah reunion), i, \u00a0moram priznati, \u00a0toliko godina poslije, \u00a0trebalo \u00a0mi je podosta vremena \u00a0da pove\u017eem tu sliku iz knji\u017eice uz CD (gdje mi je samo pamet bila?) s Amirom, ali kad Amira Muju i djogu po mejdanu povede (ili u prijevodu \u2013 Mujo leads his white horse around the city square) to se ne zaboravlja. A internet, sre\u0107om, odgovori na na\u0161a pitanja i kada ih ve\u0107 zaboravimo. \u010cesto i zna \u0161to se pitamo i prije nas samih. \u00a0I smetao mi je onaj intervju iza\u0161ao u Novom listu uo\u010di koncerta (a \u0161to si ga uop\u0107e \u010ditala? Da li sam ja zlopamtilo, mo\u017eda?). Intervju kojeg je odradio netko tko ne zna ni\u0161ta (da li se varam? Ili sam kao prava sredovje\u010dna o\u0161trokond\u017ea previ\u0161e kriti\u010dki nastrojena pa mislim da bi se i novinarima moralo svi\u0111ati ono \u0161to se i meni svi\u0111a i kad ve\u0107 pi\u0161u o tome da to rade nadahnuto? Ili to odra\u0111uju samo po zadatku?) o sevdahu, o bluesu, o Amiri, o pjesmi o ljubavi i \u017eivotu. Kad se u par naoko laganih stihova ispri\u010da cijeli jedan \u017eivot. A imam negdje i spremljene stranice istrgnute iz Novog lista iz prolje\u0107a, mislim 2013. godine, uo\u010di Jazz festivala u Rovinju (da li normalni ljudi spremaju takve stvari ili to rade samo pubertetlije? U stvari, do\u0111e mu na isto. Pa i ja sam i sada u nekoj vrsti puberteta, zar ne?). \u00a0Pa da, pro\u0161la su vremena kad se za jedan pravi razgovor pomno pripremalo, i kada se najavljivalo (da li?) da nam dolaze dragi gosti, gdje ja to \u017eivim, k’o da sam pala s neke druge planete…<\/p>\n

A, evo i razdanilo se! Dobro jutro !<\/p>\n

\u201eSunce, hvala ti<\/em>
\n sto si iza\u0161lo za mene<\/em>
\n sunce, obe\u0107ajem<\/em>
\n misli su mi pozitivne…<\/em>\u201c<\/p>\n

Rijeka, 11.10.2014. 7:56:09<\/p>\n

(i… samo da podsjetim one koji su mo\u017eda \u00a0zaboravili , \u0110ole i njegova… iz naslova)<\/p>\n

Jutro me zati\u010de samog<\/em>
\n kao \u0161koljku u pesku<\/em>
\n svu no\u0107 su senke\u00a0<\/em>
\n na zidu skicirale fresku<\/em><\/p>\n

Trazio sam jedan stih<\/em>
\n skoro da ga osetih<\/em>
\n al’ mi je iz ruku nestao<\/em>
\n protura se novi dan<\/em>
\n al’ taj trik je providan<\/em>
\n samo da bi pro\u0161li prestao<\/em><\/p>\n

Jutro me zati\u010de\u00a0<\/em>
\n u pravom haosu tema<\/em>
\n u mojim strofama\u00a0<\/em>
\n lagani raspad sistema<\/em>
\n al’ u tajnim vezama<\/em>
\n s’ nekim davnim brezama<\/em><\/p>\n

Ponovo se pesma primi\u010de<\/em>
\n zasad nema imena<\/em>
\n samo bluza svilena<\/em>
\n kako mi iz ruku izmi\u010de<\/em><\/p>\n

Ref.<\/em>
\n Zaboravljam imena, samo lica ostaju<\/em>
\n u prolazu ljude otkrivam kroz \u0161ifre<\/em>
\n dovraga, sve mi to govori da starim<\/em>
\n zaboravljam dosadne cifre<\/em><\/p>\n

Zaboravljam adrese\u00a0<\/em>
\n malih bircuza uz put<\/em>
\n i curice, sto su uvek dobre bile<\/em>
\n neke bistrine se nepovratno mute<\/em>
\n ali nikad dodir svile<\/em><\/p>\n

Jutro me zati\u010de\u00a0<\/em>
\n opet u smi\u0161ljanju bekstva<\/em>
\n \u010dim malo usporim<\/em>
\n stignu me davna prokletstva<\/em><\/p>\n

To su samo momenti<\/em>
\n lo\u0161im vetrom doneti<\/em>
\n to su samo male ve\u010dnosti<\/em>
\n to su samo godine<\/em>
\n kad se \u010dovek otkine<\/em>
\n kao od one gorke te\u010dnosti<\/em>