Da ću stavit suđe u mašinu, to-jest, takozvanu suđericu (‘ko se samo toga sjetio!), valjda su svi pojeli sve što su naumili i imali, skoro će ponoć, tako da ujutro sve bude onako uredno… za skuhat kavu, sjedit i slušat radio u mraku i malo meditirat u miru, a eto ti ga , dođe ovaj maliveliki da se ide tuširat da ide van… ja ću pop….. a niš… što ću, idem pisat da mu ne smetam dok se on istušira i sve to što već treba po kući. Sad će mi potrošit svu toplu vodu i napravit saunu. (jel’ i vas muče gljivice po zidovima?)

Puca me adrenalin već evo drugi dan. A što, pitate se vi? Prava klimakteruša! A, nije (samo) to. Stavio me moj tehnička podrška na fejs pa se svako tol’ko malo tamo pogubim. U stvari, nije mene nego taj moj kako se zove blog. Mudrac! Naš’o rješenje. Ja ne bi’ na fejs, mislim ja osobno, a on stavio paprenjak. A valjda sam prezahtjevna pa da si olakša. Zna on s kim ima posla. A i valjda je mislio da neću tol’ko trošit njegovu tehniku (i vrijeme na toj tehnici). Ono, ma nek se ona malo zabavi, samo da je mir u kući… I još kaže da trebam skupljat nekakve lajkove, ma što to značilo. I što će onda bit ne znam (objasnio je on to meni, al’ ja zaboravila). I ne znam dal’ da tamo pišem il’ da normalno pišem k’o sad. (ma ja ću ovdje pa nek on to sutra rješava) Da li se moram svakom zahvalit kad me pohvali na tom fejsu? A joj, ne znam ja kako će to završit, a nije ni počelo. A lipo sam mu rekla da nisam ja za to i da je to meni sve zbrčkano i da mi je dobro ovako u b(r)logu. A i ono, počneš kuvat pa baciš oko na komp i… ode kapula k vragu! Sve ispočetka. A i slabije se pegla uz laptop. Ne ide nikako. Bolje je uz radio. Malo sam staromodna (ili?). Da malo!

Eto, mogla sam riješit suđe dok sam ovo pisala, al’ krenulo me opet u ovo gluho doba noći. To vam dođe umjesto pletenja. Postala sam prava kućanica. Cijeli dan ih ganjam usisivačem po kući. Njurgam. Idem za njima. Govorim što treba. Da je zima vani. Da pada kiša. Da se skinu. Da se stave. Da idu. Da ne idu. Da se pokriju. Da ovo. Da ono. Kamo idu. Kamo ne idu. Što da odnesu. Što da donesu. E, da. Nikli su mi neki dan narcisi na balkonu. Spremila sam ljetos lukovice (od narcisa koje sam dobila prošle godine od dragih prijatelja), stavila ih u zemlju na balkonu tamo negdje u siječnju ove godine i pokrila, i naravno već malo i zaboravila, a oni digli sami poklopac. A, eto proljeća! Napokon. Fora. A da se ja počnem bavit vrtlarstvom? Ko zna što će još bit od mene.

Evo, spremio se maliveliki i – u život. (i rek’o je da ne pišem slučajno o njemu. Ma ne, neću slučajno.) Namiris’o sebe i cijeli kvart. E, mladosti, lijepa li si!

Kažu da će biti još snijega, a evo skoro je kraj ožujka. Danas je bio baš neki sivi dan. Otišli opet neki ljudi. Odjednom. Nema ih. Generacija – tu negdje. Što im je, kud su navalili? Zašto tako? Kako? I čemu onda sve to? I zar je sve to važno? I što je sve to važno?

Plink!

klikni i komentiraj

Oooo… kako lijepo jutro. Nema do bure. Sunce. U, kad bi se moglo malo skočit do Medveje, Lovranske drage, ne bi bilo loše. Ma, vidi se sve do preko Učke… „Va Labine by night, svoju moulu ja ne morem naoć…“ Moj support se već obrijao. Al’ ja sam mu zauzela laptop pa će se morat strpit koju minuticu. A i utakmica je večeras. A i danas ćemo dobiti auto pa da bude spreman. Jest da sam kupone poslala na svoje ime, ali… e kad smo već kod toga…

Registrirala se ja tako na sve neke silne tražilice i stranice da me „dilaju“ za posao i tako… šalju oni meni redovito oglase koji bi mi mogli biti zanimljivi, a sve kao prema uvjetima koje sam im ja zadala. I … dobijem ja na mail neki dan još jedan oglas, sve pet. Firma ima fora ime, a… sigurno se bave zdravim životom, traže znanje ovog, stručna sprema onog, jezik… o.k. … sve pet, mislim si ja…a kad ono sitnim slovima…poželjno je i (pa ja sam sama po sebi poželjna, svašta!) poznavanje auto dijelova. ‘bem ti! Di su mene našli gađat auto dijelovima. To mi je neko namjestio – oglas pisan baš za mene.

Ma, čula sam ja za sve te kako se zovu auto dijelovi. Alnaser – ta riječ me uvijek fascinirala, onako zvuči francuski, a što je i gdje je… jako važno. Pa karike (to vam ne valja na onim starim golfovima što redovito dime po svim cestama, kako oni prođu te tehničke i eko testove samo nebo zna). Čula sam i za kiler. O, nisam to dugo povezivala s hladnjakom, više mi je zvučalo kao nešto za ubijanje nečega u autu. Sjećate se da su u to lijevali ostatke od kave kad bi bilo šuplje? Ili sam ja to nešto krivo spojila. A kuplung. U… a centralna brava, navigacija, pa radkape, profili… sve je to super. Al’ nekako ja najrađe još uvijek idem čvrsto po zemlji pa dokle dođem. Trzam se i na sam spomen vožnje. A onda kad sjednem u auto. Kao uživam u krajobrazima, je, je super je to. Baš je fora vozit i vozit se… promrsim kroz zube, ne moram ni reć da poplave od stiskanja. I lijepi su ti novi autići. I mora se to redovito održavati i pregledavati i mijenjati dijelove. E, kad ja dobijem auto na nagradnoj igri…. a valjda će neko ić’ sa mnom da ga izveze iz tog salona!

Ajd’ moram ić’!

klikni i komentiraj

Stvarno ima dobrih filmova! (Sad sam kao rekla nešto pametno!) Uhvatim se često kako razmišljam o jednom, mislim filmu. Davno sam ga gledala. (U ovim mojim pričama sve iz davnine, a što ćeš?… malo pivo!) I znam da je film bio kasno navečer i sjećam se da me danima hvatala jeza od same pomisli na priču. Ma, znate onaj stari film u kojem je ljudima zabranjeno čitati knjige i knjige se spaljuju? I sve je izgledalo onako futuristički. Da, i svi moraju samo gledati televiziju kako bi se informirali i nema druženja i međuljudskih odnosa. I svi su hladni. Ha – kao da je to vrijeme došlo i prije nego što je trebalo. Mislim da je film negdje iz 60-ih godina. Da, a postoji neka grupica ljudi koja uči knjige napamet da bi ih spasili… i sve se prenosi usmeno s generacije na generaciju, s čovjeka na čovjeka…o, moram naći kako se zove…

Evo me … Fahrenheit 451. A joj, žena gleda nešto na tankom ekranu… ne mogu vjerovati, ni toga nije bilo kad sam gledala taj film. Kažu da je knjiga po kojoj je napravljen film iz žanra (žanr – koja riječ!) znanstvene fantastike. A danas, možda bi bila znanstvena, ali fantastika stvarno više nije. I toliko toga se poklapa (ne mislim samo na paljenje knjiga). Da, to je jedan od filmova koji me „progoni“ već godinama. Ne smijem ga opet cijelog gledati. Past ću u bed, a nisam ni sada daleko… Jezivo istinito. Hm, možda je taj film onda davno djelovao na moju podsvjest na način da ne gledam previše televiziju. Znate onaj odsjaj iz onih starih televizora iz kojih i kad su bili ugašeni kao da vas netko gleda, ne baš iz njih, ali onako… preko njih. Povremeno bih ja (da li sam ja normalna?) imala taj filing (znam da se filing ne piše baš tako!), a onda nije postojao ni internet, a o skajpu da ne pričam. I pitam se da li ti pisci stvarno vide što će se dešavati u budućnosti ili se čovječanstvo samo trudi preslikati u stvarnost sve ono što su pisci nekad davno napisali. Ne, oni u stvari samo malo pametnije gledaju!

Hm… čitam sadržaj na wikipediji i ne mogu vjerovati o čemu je pisano, a što se danas dešava. Distopija! Čovjek kritizirao medije tamo negdje 50-tih u svojoj priči, a gdje smo sad toliko godina poslije. Stvarno, u njegovoj ne baš svijetloj (unatoč silnoj vatri) budućnosti. Informacije nam se serviraju perfidno odabrane, smeća u medijima nikad više, žutilo pršti na sve strane, sve sponzorirano i izrežirano. Govori se ono što ljudi žele čuti navučeni na manipulatorske trikove svih vrsta. Bace ješku, a onda se ljudi glođu. Skaču jedni na druge. Ne možeš ništa ni odgledati ni odslušati na tom internetu, a da u prizemlju slike ili neke nevine priče ne naletiš na neke bolesne komentare…homoksenobalkanosvefobne komentare, i… glupe reklame, silne navlakuše. Iste glupe priče gledate i slušate danima, ako ih se uopće može nazvati pričama, o nekim glupim ljudima (i ženama da se razumijemo, ne zaostaju nimalo za muškarcima) i stvarima, kojima nas zatrpavaju, i poveznicama i… dok pucneš prstima, pogledaš na sat. Prođu sati i dani, a osjećaj poslije… bljak! Kradljivci vremena! Imam li samo ja taj osjećaj kad vas navuku ili u stvari kad se navučemo sami ili nam oni naprave taj osjećaj da smo se navukli sami, a to je sve tako suptilno podlo smišljeno. Da, da, misliš da sve držiš pod kontrolom, a sve to izmakne kad tad… baš kao i ova moja priča.

Da, volim knjige. I jedan od boljih osjećaja mi je ono… kad uzmem knjigu u ruke, otvorim je… a ona onako, dobro miriši. Jeste li kad pomirisali knjigu! One stare knjige su češće imale neki bolji miris. Valjda je papir bio pravi prirodni. Pa još kad prođu kroz tisuću ruku i tko zna koliko je očiju prešlo pogledom preko njih. Onako, na skrivećke, u knjižnici, među policama. Uvijek sam voljela doći ranije dok još nema puno ljudi. Izaberem knjigu s police, otvorim je i „pošnjufam“. I onda mogu dalje. Zadnje korice, što piše, malo unutra da vidim kako je pisano. Da li priča teče ili je svedena na brdo nerazumljivih naklapanja proizašlih iz silne želje tamo nekog cijenjenog pisca da ostavi dojam na tko zna koga (a najčešće tek na samoga sebe). Da, i ljutim se na ljude koji pišu neke svoje nazovi misli po tuđim knjigama. Još ću lektiru i klince nekako i razumjeti, ali starci kad to rade. Uf. I onda, ajmo kod tete knjižnjičarke… to mi je još uvijek tako romantično zanimanje. I, srećom, tek su neke tete jako daleko od moje predodžbe o tom zanimanju.

A kad kupujem knjige? Ma skoro ista „procedura“. I, može knjiga biti toliko hvaljena, ali ako ne miriši dobro – nema šanse! A i za novine vrijedi isto, bez brige. Koliko sam časopisa prestala čitati samo zato jer ne mirišu dobro. A neki još uvijek imaju onaj miris, kako da vam ga objasnim, opišem. E, da. Imale smo (moje sestre i ja) kad smo bile male one slikovnice Maja na snijegu, Maja na moru, Maja ovo, Maja ono… uglavnom, miris tih slikovnica je bio… nezaboravno. Nevjerojatno. A i slike tako prođem, da ne kažem posnifam, onako samo malo izdaleka … Da, da. I jedina mjesta gdje se mogu zadržati u gradu, misleći pritom na šopingiranje, kojeg još uvijek smatram nužnim zlom i svodi se inače na ono – ima li što za mene, veličina, moj broj, – nećete probat?-, a-a, može, dajte vi da ja to platim i brzo… hvala i doviđenja, su oduvijek bile knjižare. Sjećate se one velike Mladosti, pa one knjižare s brdom knjiga na svim znanim i neznanim stranim jezicima, mislim da je bila tamo negdje pokraj apoteke na Korzu, pa Nolit, da li se tako zvao, na Žabici, u prizemlju Jadroagenta je isto bila neka knjižara i bilo je toliko onih džepnih izdanja koja sam si i ja sa svojim skromnim srednjoškolskim džeparcem mogla priuštiti. I taj miris papira i knjiga kad ulaziš u knjižare…

I da, više se ne kupuju knjige na metar, sve u istoj boji, od istog pisca, da paše u regal! A i regali su manji, a televizori sve veći. I stalno se priča kako danas ljudi ne čitaju. To – danas, vjerojatno traje otkad je čovjeka i knjiga. Sjetim se i starih i novih priča s roditeljskih sastanaka o (ne)potrebi lektire i čitanja! A kao da su se i knjižare vratile u naš grad. Priznat ćete, jedno vrijeme ih baš i nije bilo. A ne bi se moglo reći ni da u knjižnicama nema ljudi. I, to me baš veseli, ima puno mladih!

A tek onaj divan osjećaj kad uronite u dobru knjigu i …

komentara (7)

Hoću li o tome ili neću? Nedjelja, Patrik i sve to…Ma, moram. Drži me još otkad se Milanović ˝vadio“ na onu ženu iz računovodstva da je imala infarkt ili zahvat kad su zakasnili s predajom godišnjeg. Nisam uspjela skužiti iz njihovih izjava ni što bi` ženi niti kada, da li dva tjedna ili dva mjeseca prije roka, nije ni važno, ali kao on nije ništa znao. Pazi, molim te, nije znao da treba predati GODIŠNJI izvještaj, a ona, tj. račun o’vodja se (eto greške!) razboli u krivo vrijeme, a htjela je napraviti sve uredno pa nije stigla u petak nego je predala tek u ponedjeljak, ispalio on i preživio. I on će onda primjerom pokazati kako se treba ponašati! Upsić! I još se „hvale˝ kako im u računovodstvu rade samo dvije-tri osobe. Pa da, ne smije žena biti ni bolesna nego kad je dobar termin. Trebala je biti bolesna nakon što preda izvještaj. Ali avaj! Onda bi trebalo napraviti plaće, pa predati plaće i sve one izvještaje uz plaće. A onda? A jok! Onda treba napraviti izvještaje za prošli mjesec i predati ih kojekuda. A možda treba dobiti i kakav kreditić? A treba i te statistike predati (napokon ukinuše te tromjesečne!) jer statistika je jako važna stvar jer – moramo u Europu. A trebalo bi malo platiti i račune. A što, a koliko… rokovi, rokovi, prolaze dani, mjesečnice, tromjesečnice, godišnjice… (Zar sam i od njih mogla očekivati nešto drugo, a tako sam to željela pa su me valjda zato još više razočarali.) Ponašaju se isto kao i većina vlasnika tzv. trgovačkih društava (i robovlasnika). Bila sam u tim račun o’vodstvenim vodama (da li ću opet biti – tko zna) i ovo je prvi put nakon valjda dvadeset godina da ću prva tri, a možda i četiri mjeseca u godini provesti donekle mirno (ako tu i tamo zaboravim događaje iz prošlih vremena što se stvarno jako trudim, al’ dođu sami, dal’ bi to mogao biti lagani ptsp?). I opet se potvrđuje ona – nije svako zlo za zlo. A račun o’ vođe? Oni, ili da budemo precizniji, uglavnom su to one, su svuda čini se tek nužno zlo i teret i samo trošak i ničemu ne služe i nitko ih ne sluša, i stalno nešto pitaju i zapitkuju i traže račune i ugovore i potvrde i stalno im se nešto treba objašnjavati i stalno nešto kontroliraju i stalno ti njihovi rokovi….prvi je peti je petnaesti je i dvadeseti i trideseti i tridesetprvi. (Jeste li predali GFI da možete u miru farbati jaja?)

Ljudi vole čuti samo lijepe stvari. Ubijte glasnika i riješen problem! A brojevi su nemilosrdni. I stvarnost izgubi onu ružičastu koprenu kojom je pokrivaju svojim pričama i onaj sjaj se izgubi u brojevima. A sve se tako lijepo posloži. I to knjigovodstvo, to je sve tako savršeno zamišljeno, ali (opet greška!) govori istinu. A istinu danas zboriti – a to se baš ne nosi danas! Nosi se…

A počela sam slučajno (da li?) s tim računovodstvom. Pametni ljudi bježe od toga, a oni koji to rade? Duga je to priča. Čudan je taj svijet, usisa vas kao neki vrtlog i ne možete se izvući, a nekad možda i ne želite, svjesno ili podsvjesno. I imate onaj lagano bolesni nagon u sebi da sve stvari moraju biti uredno posložene, svaki papirić na mjestu, sve u ravnoteži, nema veze dobitak, gubitak, ali sve je uredno posloženo, sve kockice. Niti jedna ne iskače. E da.

Poodavno sam imala neku ideju, koju, pogađate, nisam nikad realizirala, da ću ja pisati dnevnik mladog računovođe. Ah, da, tako se to trebalo zvati, i planirala sam to slati gospodinu Brkaniću (sve knjigovođe i računovođe i poneki iz neke druge priče pod ovim našim nebom će znati o kome pričam) jer u ono vrijeme nisu još postojali blogovi i kolumne, a o fejsovima i lajkovima da i ne govorim. I da, onda sam se još divila ljudima iz rrif-a kako pišu baš o temama koje baš taj mjesec baš nas zanimaju. Ah, kako sam bila mlada i naivna. Valjda je trebalo malo izaći iz tog vrtloga da bih počela… pisati! I disati. A volim ja raditi s brojevima, moram priznati. Ostalo mi to još iz škole. Ma, čovjek se rodi s tim. Ta razmišljanja o brojevima. Da se razumijemo, ne pričam o novcu, kunama i kako se to sve ne zove, ne kažem da to danas nije važno, ali to je nešto drugo, to su ljudi izmislili. I sve to može nestati u tren. Tamo negdje nešto krivo zakucka ili zapucka i sve se to raspadne. Tržišta, burze, banke, kamate, zlato, sve je to tako krhko i tanano napuhano i tobože. Ali taj svijet brojeva, zavrti vam se od svega toga!

A jeste li gledali Iskupljenje u Shawshanku (eng. The Shawshank Redemption)?

komentiraj (1)

Ova naša vaga ne valja – definitivno! A ni s ovim praškom za robu nije nešto u redu. K vragu! Sva roba mi se smanjila. A i koji je danas dan? A i…. čekaj malo, koja je ovo godina? A koliko ja ono imam godina? Opet mi ne štima račun. Sve nekako jutros ima više nego što treba. Sve nešto čudno. (samo je muzika na Radio sovi jutros kako treba!) O – o, da se nismo malo previše opustili ove zime! A i zima se malo odužila. E, knjigica, papica, kolačić, malo slano, znate kako to ide. A sve je to samo stvar izbora!

Pravo izbora? Izbori. Izabrati pravu stvar. Zar vam se ne čini da su stalno neki izbori? Biraju lokalno, biraju državno, za Europu, biraju papu (nekako su ovaj put to brzo obavili ili se to samo meni čini?). Sve direktno, ekskluzivno, sve napeto (mo’ š si mislit, „ko stara lastika“, sva sam se uzbudila), nisam mogla dočekat’ rezultate. Kao svi mi tu nešto izabiremo, odlučujemo. Baš sad, prvi put u povijesti, nikad više za ovo, nikad opet za ono.

Evo, uzmimo za primjer – pravo na izbor toaletnog papira. Ostvarili smo napokon i to pravo. Na svakoj bolje opskrbljenoj polici svake iole opskrbljene trgovine imate barem deset vrsta. Pa ti biraj! Mekši, tvrđi, 2-slojni, 3-slojni, na sličice na tisak, na perforirane ukrase, na žuto, na roza, na lavandu, na breskvu, bez mirisa, pa listić u roli ovoliki, listić onoliki pa toliko listića… Ako se zanesete možete provesti cijeli dan samo birajući toalet papir. A tek kad počnete uspoređivati i analizirati cijene… I – što izaberete, vi bi obični čisto bijeli, treba paziti, bakterije, ženska flora i fauna i tako to i …ili ga nema ili je najskuplji (a možda to i nije bijeli, možda je smeđi, ali su ga izbjelili?). I tako… uzmete 3- slojni, cijena o.k. , 18,99 kn, super ste prošli, i cijeli dan sretni, i svaki put u kupaonici veselje. A onda dođete za dva dana u istu trgovinu, na istu policu i taj isti papir – 12,99 kn. Pa ti biraj! A gdje to i kako sve to završi? Mislim da znate i sami.

Kao da je prije sve nekako bilo lakše. (kad kažem prije – to je ono, barem dvadeset godina prije) Imali smo dvije vrste – na tvrde klizave listiće (ne u roli, dragi moji mladi čitaoci, bukvalno – listići!), vjerujem da se velika većina vas koji čitate ovo sjeća toga. Onako – tvrdi papir, boja onih dlakavih škartoca, ludilo, i – one roze, tu i tamo prozirne, ali mekane (za ono doba mekane, i to treba isto uzeti u obzir) i naravno skuplje. (‘ko zna da li još postoji takav toalet papir?) Onda smo krenuli u Trst po one fine rolice. Koja je to sreća bila. Ne mogu se sjetiti da bi nas nešto drugo toliko obradovalo kao taj fini papir u to vrijeme. Koji ajpodi, ajfoni… Nevjerojatno neusporedivo! Pa su došle rolice i kod nas na police pa došle i nove police i super i hiper i centri i sve to sada i kod nas tu imamo. Samo se mi malo pogubili svi po putu! A tek oni fini sapuni iz Trsta, a joj, bilo ih je po cijeloj kući, po svim ormarima, danima, mjesecima…

Ma, sve je to u glavi, stalno nam to govore i pišu! Samo treba izabrati pravu stvar!… E, da… stati na vagu – ili ne!

komentara (3)

Kod nas je već dva dana žalost. Manchester United (fucking) je izgubio. A i taj Modrić se baš sad naš’o raspucavat po golu. I ne prenose te utakmice na normalnoj TV pa moraš kopat po internetu. Pa tol’ko me sve to pogodilo i jednostavno nisam mogla doć’ sebi pa nisam mogla ni pisat jer kad nisi pri sebi ne možeš ništa, a kamoli pisat… mo’š mislit!

Koje jutro. Mrak. Joso se bedači na radiju. Dijeli ulaznice. Kišurina. Ljepljiva… Maglurina. Sve je mokro. Ne vidim ni nebodere. Čekam da počnu nadirat s mora. E, evo ih… penju se po onom kamenju na lukobranu na Mlaci. Preko rafinerije pa preko ceste. Evo ih u Čandekovoj. Prolaze i žutu kuću. Sa svih strana. (a? ‘ko to? Pa Johnny Depp i pirati s Kariba!) Evo ih, na terasi u ovom kafiću ispod naše zgrade, ne smeta im kiša, došli se ugrijat… na čaj. Nije još osam pa im ne daju ništa jače. Hi-hi! Fora…evo me nazad!

E da, dobila sam neki dan poštom čestitku za 8. mart! To ja tako zovem 8.mart = Dan žena. Osmi ožujak? – ? – bo? Od Oberšnela i SDP. Ma, ‘ko mu je ono napisao?! Grozno. Ne, ne prigovaram, samo iznosim svoje mišljenje. A ona ruža, “šema” za tabletić na križiće, valjda su kopirali neke krojeve iz … one Praktične žene, iz tamo negdje 1974. godine. A valjda imaju ciljanu skupinu – sredovječne žene, domaćice. A ‘bem ti pa i ja bih već bila u toj sredovječnoj ciljanoj skupini. Ma, bit će da je to ipak za one starije sredovječne. Ma nismo ovakve čestitke pisali ni mi u osnovnoj školi sedamdeset i neke. Garant! Malo oni lijepo “posudili” od Vesne Parun, malo Cesarića… pazi ovo “Vama, jer ste toplije i mekše…” Bljak! Ne mogu vjerovat’! Uuuu, sad bi se ovi iz Obijevog fun cluba obrušili na mene. Dobro, dobro, neću više o tome. Važna je dobra namjera i dobra volja (što bi Kekec rek’o – dobra volja je najbolja, to zapiši za uho, mile jere, kisle cmere…tralala!) A i tko im je dao moju adresu? A otkud im lova!?

Zadnjih godina se (opet) slavi Dan žena. Sad nam kao i Europa određuje postotak žena (kol’ko ono!) u strankama, u županiji, u vladi, ne znam gdje ono još… dajte, molim vas. Kvote, ma daj, manjine, većine. Sve se svelo na postotke. Zar ne bi trebalo biti da se biraju najbolji (a ne oni što se najbolje guraju). Jesam naivna, sredovječna, a još uvijek idealiziram. A i čemu bi se svi smijali već danima, “pipl”! Da, bilo bi smiješno da nije jadno. I…idu mi na živce te podjele na muške i ženske… i sve druge podjele tog tipa. Što oni misle da se mi ničega ne sjećamo pa su se oni kao za nešto izborili. Istina, k’o da se zadnjih godina, kotač života malo zavrtio unatrag. Pa nam opet daju neka prava koja su već postojala pa su se malo zaboravila pa nam ih daju kao nova…sva ta nazovi prava, sve se to tako lako pustilo. Smutili nas sve. Ne samo žene. Pretvorba. Demokracija. Svi samo sliježu ramenima, spuštaju pogled. Emancipacija? Priče, priče… žene u šoping centrima rade od jutra do mraka, svaki dan. Radno vrijeme, subota, nedjelja, praznik. Zar to postoji? Pekare od 0-24, non-stop. Kockarnice po starom gradu. Cijelu noć. Iz njih samo ujutro izlaze face krvavih očiju. Bakice s kolicima prije pet ujutro kopaju po smeću. U 21. stoljeću tamo neki bolesnici raspravljaju da li treba djeci zdravstveni odgoj u školama. Što je slijedeće? Možda bi trebalo odvojiti po razredima djevojčice od dječaka? Pa onda da djevojčice i ne moraju ići u školu? Pa da, što će im škole. Ionako sve trebaju biti doma, odgajati djecu. Pa žene su ionako tek strojevi za rađanje! Jel’? Pa onda bi se mogli malo sjetit’ da djeca ni ne moraju ići u školu. Pa da, zašto bi oni trebali išta znati. A i ‘ko ne može platiti ne mora se ni školovati. Pa da, ljudi, kad ništa ne znaju, lakše ih je “šišati”, slati u tuđe ratove, držati gladne, držati u strahu. U što sam ozbiljna jutros!

Moja draga baba je isto bila blogerica. Ma ne, nije pisala na kompu, imala je rokovnik i zapisivala je svoje misli i sjećanja i tako sve nešto. Za 8. mart se uvijek sjetim one njene iz dnevnika “jebeš osmi mart kad si sam!”…. djeca, unuci, sve se rasteplo po cijelom svijetu, ostaneš sam, duša mlada, al’ tijelo ne sluša, srce malo ‘oće malo neće, a vršnjaci i sve neki dragi ljudi otišli u “lijepa spominjanja” (što bi rek’o Mišo Cvijanović)… I sjećam se i da je i njoj i njenoj sestri taj 8. mart bio jako važan datum. I bio im je puno više od čestitke, bomboniere i karanfila. One su se borile za to i bile su jako ponosne na sve to, tu svoju borbu, “pa žene su u Jugi tek ‘45-te dobile pravo glasa i …da sva dica mogu ić’ u školu i da svima bude bolje…”(opet ideali?) i “žena mora imat uvik svoj dinarić”, tako mi je govorila. A kol’ko je tek ljudi prošlo kroz njenu kuću…

A oni? Jednom godišnje dijele rožice, ulaznice, šalju čestitke. A di smo mi svi skupa? (Drugarice, u neoliberalnom kapitalizmu!) Sve se svelo na dobar omot. Sjajni papir. Glavno da je dobro upakirano. I ne nema emancipiranih žena (što to uopće znači?) bez emancipiranih muškaraca. Bez emancipiranih ljudi! A nema emancipiranih ljudi dok svi skupa nemaju mogućnost izbora, dok nemaju uvjeta za normalan život, život bez stalnog straha za sutra.

Ljudi se moraju nadati boljem sutra, a ne se svakog jutra buditi i bojati se da ne bude još gore…

Drage moje, dragi moji, sretan vam svima Dan žena!

07. ožujka 2013., uoči Dana žena

 

komentara (6)

Evo, uzela sam neke papire iz neke stare bilježnice, tu i tamo nekakvi grafovi funkcija (da li se to još uvijek tako zove?), svi kompovi su zauzeti, a ja da ne zaboravim što sam htjela reći. (Pa ću poslije prepisati u Wordu, mislim si). Čudno je to, olovka sama ide. Da sam počela pet minuta kasnije vjerojatno bi sve krenulo u nekom sasvim drugom smjeru. Sudbina, horoskop, ‘ko će ga znati. E, da, kaže meni horoskop prošli tjedan: – U poslu stabilno. Hi – hi , znači ništa. Glavno da je stabilno. Ma, nemaju oni pojma.

Čudan je taj naš mozak. Počneš jedno, završiš na desetom. Stalno neke analize, simpoziji, seminari. Pa ta depresija, kažu da je ima više nego prehlade. Pa lijekovi pa psihologija pa rijeka psihologije… A ništa se (ono stvarno bitno) nije promijenilo već tisućljećima. Malo ono materijalno, odjeća, auti, tehnika, ali ono u samim ljudima se vrti u krug. Nekad malo unatrag, nekad malo i zašteka, neko se snađe, neko baš i ne. Sve je to u glavi! Uf, što sam danas pametna!

I tako sam ja počela (opet) pisati. Kaže moja tehnička podrška da možda malo previše pišem. Da će mi nestat inspiracije. Eeeeee! Kad bi’ ja stavljala na papir, post, kako se to već zove, sve što mi se skuplja u ovoj mojoj velikoj glavi. Bolje ne! Tu i tamo treba samo malo pustit’ da izađe, da tikva ne pukne. A treba i pustiti mjesta za nove stvari. A ima stvarno jako dobrih stvari!

A … paprenjak? Ne, neću vam prepisivati recepte. Nije da ih nemam po starim i novim kuharicama. I na internetu ih imate mali milijun. Odlučila sam da mi se tako zove blog, to mi je prvo palo na pamet, još prije Nove godine, a onda kad sam vidjela koliko paprenjaka ima skoro sam odustala (i od imena i od bloga). Palo je meni još puno naziva na pamet, al’ nijedan mi nije bio tako dobar i jak. A i ta igra slova na hrvatskom jeziku papren + jak = paprenjak. I svi mi imamo tako (barem se nadam) neke svoje kolačiće za svaki dan. Pa reko’, zašto moraju biti samo oni jestivi. Može se “drobit” i na papir, a opet da je slatko i fino, a tu i tamo da pecne.

Sjećate se onog Proustovog kolačića koji se topi u ustima i… priča krene. Pri samom spomenu paprenjaka sjetim se svih tih toplih mirisa, toplog okusa i boja i, iako ih obično vežemo za zimu, sjetim se i ljeta. Čekali smo mi tako jednom u Zadru trajekt za Preko. (koje ludo ime za mjesto!) I kupila sam u nekoj običnoj pekari običnu vrećicu, bolje rečeno vreću paprenjaka. Usred ljeta,ali… Zamirisalo mi na daljinu. Ah taj moj nos! Sve je izgledalo obično i bilo mi je sve sumnjivo jeftino. Tolika vrećica, ‘ko zna što je u njoj!

Po Rijeci su se već onda, negdje 2000-tih počeli prodavati oni finoretroupakiranisvezicomistarinskimslovimapomoždadesetakkeksića po nekoj ludoj cijeni. Pa ručni rad pa imaju priču (a danas moraš imat priču ako misliš nešto prodat) pa kvaliteta namirnica pa hrvatski original pa suvenir pa registrirani, sve treba registrirat, treba zauzet tržište (da ne kažem zapišat teren) pa zagrebački pa slavonski pa hvarski pa … pa ide papar pa ne ide papar…i Šenoa i Hektorović i med i orasi i cimet i klinčići i oraščić i šafran i kardamom i ginger…Priznajem, laka sam na sve njih! (a nisam baš laka žena) Predivni su! I stvarno ih treba čuvati i cijeniti (ali ne baš u bescjenje). I možda bi me stvarno i uvjerili da je to baš nešto samo naše, ali dragi ljudi, ima ih i u Mađarskoj i Poljskoj i Turskoj i Njemačkoj i Švedskoj i… Postoje i muzeji paprenjaka. I, naravno, baš su njihovi najbolji! I opet se ponavlja ona …”princip je isti, sve su ostalo nijanse”!

Ma… ipak, stvarno najdraži su mi oni koje peče PIPPI LÅNGSTRUMP

(a imate i njezin recept na netu, njemački, a mislim i da ima na našem, i ima i Pipi na svim jezicima kao i pepparkakor, Pfefferkuchen, pernik…jer dobre stvari ne poznaju granice) …eee, kad smo mi gledali Pipi Dugu Čarapu…

komentara (5)

Kaže meni moja sis neki dan (o zar i ona to čita?!)da su sve priče napisane na neparan datum… ?… Vidi, stvarno! Nisam ni išla za tim, valjda se slučajno poklopilo. U stvari, uvijek sam nekako više voljela neparne brojeve. (Što pričaš, kako se brojevi mogu voljeti?!?) Čudno, zar ne? Jeste li kad razmišljali o tome?… Nema veze. (Alo, Tanja, vrati se, opet skrećeš u neke svoje!) Uglavnom, evo jedna i na parni datum. Mislim da je danas drugi. Naravno, ako je završim danas.

Evo proljeća. Još se vidi snijeg na Učki, skoro do mora, ali osjeti se u zraku proljeće. Učka mi je jutros k’o sa one slike. (Fuji, jel’to ta? Moram provjerit poslije na internetu.) Vjerojatno koju tisuću metara niže, al’ baš me jutros podsjeća na tu sliku. Vedro, spojeno plavo more i čisto nebo, a u daljini Učka. I sve onako plavičasto. U izmaglici. Vidi, i Mjesec. (Jel’ se to piše velikim slovom?) K’o da nije pravo. O, bože, kako lijepo jutro!

A zašto Frodo? Pa Šemso (mislim na glumca Enisa Bešlagića, u jednoj seriji je bio Šemso) me jučer u razgovoru za Novi list sjetio opet na priču o Prstenovoj družini. Kaže on da sebe svrstava u kategoriju koju naziva Frodovom skupinom. “Jest da nas je malo, ali to je ta kategorija,” kaže on. Ma, Šemso, ima te družine i više, samo su tihi, – prišapnem ja njemu, onako u sebi. Ma, zna on to, vidim mu u pogledu.

Ne vole njega djeca bez veze. Znaju oni. Sjećam se jednog našeg davnog godišnjeg, negdje 2006., možda 2007., nisam više ni ja sigurna, možda i prije. Krenuli mi na jug. A joj, kad je to bilo. Uglavnom, došli mi onda i do Neuma, i one granice i prolazimo mi tih par minuta kroz BIH, a djeca oduševljena. – Jesmo mi sad u Bosni! – A-ha, da to je Bosna i Hercegovina. – A, mama, jel’ tu Šemso živi? E, a ‘oćemo mi njega onda vidit? – A što smo već otišli iz Bosne? Možda će on biti tu kad se budemo vraćali?

Ne, nismo ga sreli. U Dubrovniku smo vidjeli neke “važne” naše face. Mislim da je bio negdje 15. kolovoz. Sve creme de la creme, al’ ‘ko mari kad nema Šemse. U povratku, oduševljeni svi Dubrovnikom, ipak smo stali malo i u Neumu. Market na granici. I kupili DVD sa Šemsom, nek’ se nađe. ‘oće dijete Šemsu pa da imamo za doma.

A joj, kad se sjetim kako smo otišli na taj put. Onako iznenada. U petak smo mislili da nećemo nigdje putovati to ljeto. Ima se, nema se, što će biti, što neće biti. U subotu popodne se dijete uhvatilo interneta. Klek? Gdje je to? Vidi fora. A blizu je i Dubrovnik. Smještaj o.k. Bonaca. Ima mjesta? Zovi brzo. Akontacija, subota, nedjelja, nije problem, internet bankarstvo, uplata, dogovoreno, riješeno. I evo nas druge subote na toplom jugu. Mali crveni punto, mi, dvoje djece, dva bicikla, hrpa velikih ručnika za more i hrpa stvari koje će možda trebati. (Naravno, kako to uvijek biva, nisu trebale.) E da, morali smo uzeti i gitaru. Neće mali na godišnji bez gitare. Ili on i gitara ili ne ide. Ajde, može i gitara. A pas? A ne, psa nemamo. Ma, snašli bi se mi i njim… I put pod noge, tj. gume. Baš je bilo super. I danas kad pričamo o tome (znam da su mnogi od vas čuli tu priču već sto puta) valjamo se od smjeha. E da, dogovor je bio da krećemo oko šest ujutro. Sve spremno za put. A onda… oko pola noći smo se svi probudili. Nismo mogli spavati i što ćemo, oko jedan po noći mi krenuli, ‘ko će još i jutro čekat!…

A joj! Toliko se toga dogodilo od onda. Sve se čini tako daleko. Možda je to bio i zadnji naš baš onako bezbrižni godišnji.

I što Enis kaže: “Vrijednosti su se promijenile totalno, ali mi smo krivci jer na to pristajemo.” Imagine …

komentara (2)

Evo, nema nikog doma. Grickam baškot, onaj tvrdi naravno. Ovih zadnjih par dana mi je stvarno bilo živahno. Društveni život mi je poslije “outanja” naglo oživio, ne znam da li ću ja to preživjeti. Navikla se frajerica na mir. Nema talasanja. Sve po tvom. Pa, nije da ja ne bih mogla tako stalno…

Jučer sam bila u Bakru. Pokušavam se sjetiti kad sam bila zadnji put u Bakru. Mislim, kad sam bila zadnji put u Bakru prije ovog jučer. Ovog jučer se još uvijek sjećam, barem ja tako mislim. Uf, sad sam ga malo zakomplicirala. Grkhhhgh … zaletio mi se komadić, e ne treba jesti i pričati, pardon, pisati u isto vrijeme. U j…te, zamrvila sam mu tastaturu… puh, puh , ma neće on ni skužit’ dok mi ne počne prebacivat’ priču na blog, post, ne znam kako se to zove. Ja samo uguglam tanjinpaprenjak i čitam ono što sam pisala prije. Fora, k’o da nisam to ja napisala. A i vidi se na svakom kompu. A jes’ malo glupa ova Tanja, mislite si vi. Ne znam, mene te stvari još uvijek oduševljavaju. Znam, to je sve sad kao normalno. E, što ljudi svašta smisle. Pa i taj radio svira sam od sebe. Tako ne’ko sjedi u nekoj kabinici ‘ko zna gdje, a ti slušaš što on priča, pušta. Evo ga, ovaj moj se vratio. -E, evo predao sam prijavu, koja gužva. – Pa jesam ti rekla, tako je uvijek zadnje dane. -Ja bi iš’o na baz…- Čekaj da sejvam. -Mogu pročitat?… – Nije još gotovo…

Ode on…a di sam ga sejvala,‘‘bem ti? A, evo ga. Da nastavim. Di sam ja ono stala? E da, u Bakru. Mislim da sam zadnji put bila u Bakru na maškarama. Ovi mlađi ljudi se ni ne sjećaju da su u Bakru bile maškare. A ja se jedva sjećam da smo išli ikad na maškare. Bila je velika, onda relativno nova sala. I nikad nije bila baš velika gužva. Zato što je bila velika sala ili zato što nije bilo puno ljudi?! Znale su tamo bit’ i maturalne zabave. Što je sad tamo? Nemam pojma. Uglavnom, bila ja jučer u Bakru, došla, bio je još dan, razgovor, posao, ovo, ono, došla noć, mrak, i Bakar ni vidila nisam. A moglo se prošetat malo i po noći. Vjerujte mi, poslije dva razgovora za posao u jednom danu nije vam više ni do čega. Malo me i bura propuhala u Zoni industriale. Brinula sam malo o frizuri negdje do jedan popodne, al’ kad sam gore izašla iz auta bilo mi je nakon tri sekunde svejedno kakav ću “umjetnički” dojam ostaviti na možebitnog budućeg poslodavca. Prvog, a bogme i drugog. A evo, barem imam baškote na špažiću, onako po starinski. (Ne, ne močim ih u vino, bez brige).

U stvari, taj Bakar je uvijek nekako usput, treba se samo spustiti malo s ceste, nema više ni koksare… a u zadnje vrijeme su česta i neka događanja u njihovoj knjižnici, pa taj Nikola Petković, gosti i tako to. Htjela sam ja o tome pisati i u ponedjeljak… a onda se poklopio i taj Bakar jučer, a vidiš, ima nešto. Ne poznajem čovjeka, mislim gospodina Nikolu osobno, al’ eto, tu i tamo ga malo pratim po medijima, književnici, profesori i to. I došlo mi je tako, u prolazu, da mu se i obratim, već par puta. Otvorim usta da ću reći dobar dan (i vama tako dođe, jel’ da, kad sretnete nekog slavnog i javnog), a onda se opet (na vrijeme?) malo zaustavim. – Jesi ti normalna, pa mislit će čovjek da ko zna što, a opet mi vrag ne da mira, mislim si ja svaki put… ipak je on… a onda sam mislila pisat u Novi list…. ja se tu ras…pisala, a možda ni ne znate o čemu se radi. Uglavnom, taj gospodin vam (između ostalog) piše i Harterije (nisam sigurna za naglasak, ja sam “ozdola” pa sve zvuči malo drukčije, možda malo književni previše), to vam bude na stranicama “kultura”, mislim ponedjeljkom, u novinama. Znam da velika većina preskače te stranice. Puno njih i onaj Mediteran (tjedni kulturni prilog) samo frkne i niti ne pogleda. Pa kako sam ja malo “navučena” na te stvari od malih nogu, kao i na puno stvari koje u današnje doba (a prije?) baš i nisu normalne. Znate ono, kad o nečemu pričate, o nečemu što baš i nije dio neke nazovi normalne svakodnevice, jer ‘ko još čita knjige i novine, a kamoli te stranice o kulturi i… sugovornik vas kao sluša i onda vam se obrati samo onim pogledom bez riječi – a-ha, a jadna, nije ona baš…

I… evo, napokon sam skupila malo hrabrosti (nema veze, možda ni ovo ni’ko neće vidjeti, a meni će biti lakše, zato se i pišu svi ti dnevnici, zar ne) i… da napokon kažem nešto o tome, tim Harterijama. Ovako ja to čitam… Počnem čitat (pa moraš počet, kako ćeš drukčije nego počet!) i dođem do kraja. Onda opet pročitam, recimo prvi odlomak, onda bacim novine. Ma daj, što se mučiš s tim! E nećeš, pa nisam ja baš toliko nenačitana, baš ću još jednom, da vidim ja što taj Petković hoće reći, mislim, što piše. I kakva je uopće ta knjiga, zbirka ili nešto treće o čemu piše. A možda ja ne razumijem taj jezik. Onda počnem izvlačit’ one njegove duge rečenice i čitam ih opet (kad sam sama nekad i na glas: ” Uvjerljivi egzibicionizam tijela u tekstu polučuje tijelo teksta koje, poput vodiča s ključem za sve male bitne tajne, sustavno otključava vrata vremena koje je tijelo oblikovalo i zasada ga dovelo u točku sjećanja, refleksije.”)… ovo je bila jedna od lakših ovaj ponedjeljak, mislim rečenica, valjda sam to dobro prepisala…I pogubim se od velikog početnog slova do točke, ali ono, totalno. (Bez brige, nije to moje trenutno stanje. Radila sam ja to i prije, dok sam bila zaposlena, tako da to i nije neka promjena.) Možda bih trebala prije pročitati tu knjigu o kojoj piše. Možda ja nisam shvatila smisao tih Harterija. Možda se to i ne piše za ove obične ljude. A kako da pročitam tu knjigu kad me i ovo toliko namučilo. A kao, pročitala sam ja dosta knjiga, i neke nazovi teže pisce. Nadam se da se gospodin Petković neće naljutiti ako ovo uopće dođe ikada do njega. Nisam stručnjak, ali nisam baš ni nepismena, ali čitati to bude baš muka živa. A možda on isto misli da to ni’ko ne čita. A možda on to piše za studente pa se malo i naslađuje mučeći ih. Da… to me podsjeća na prikaze (ne one o kojima pjeva Edo majka, drugi je naglasak). Mislim da smo mi takve “sastave” u ono mračno doba tako zvali. Da, to bi bio najbliži izraz, prikaz, jel’? Da, da. Čitali bismo lektiru i onda bi od nas neki nadobudni i knjigom zaneseni nastavnici i profesori, nastojeći nas uvući u čaroban svijet knjige (priznajem, pustila sam da me navuku, a mnogi se nisu nikada dali, ima tu nešto i genetike) tražili da, eto tako pišemo i razmišljamo i povezujemo prošlost i sadašnjost i svoje razmišljanje i njihovo (mislim na pisce, a ‘ko u stvari zna što su oni mislili, to sam se uvijek pitala) i tako bismo mi onda slagali neka svoja razmišljanja o pročitanome, ubacili bi malo citata…o, kako se to sada čini lijepo… je tebi… neki su se bome i mučili. A eto, onda vam ostane i ta lagana ovisnost da pratite te neke stvari i čitate Harterije. A ‘ko mi je kriv, kad se ne mogu skinut’. E, a zašto više nema Đir po Korzu, kako se ono zove, u novinama?!…

A jesam malo udavila danas! Ne znam jel’ to pun mjesec ili nešto tako. A sve je počelo s …”bakarski baškot”. Hi-hi!

komentara (3)

I što je bilo dalje? Što nisi još ništa dalje napisala?
Bez brige, nisam još počela raditi, mislim ono, posao, radno vrijeme i to. Javit ću, bez brige.
Samo par razgovora prošli tjedan. Sve neki mladi me intervjuiraju.
– A, …vi ste 69. godište?
– (Jok!, mislim si ja.)
– Ma , neeeee…66. samo se dobro držim!
E, imam ideju. Stavit ću štand na Korzu i dijeliti svoj CV. Možda upali, to svi rade.
Humanitarci, životinje, karneval, stranke, referendumi. Što ‘oće ovi s referendumima?! Što su prespavali zadnjih dvadesetak godina. Poništenje privatizacije, ‘oće-neće u Europu. Helou!
Di ste bili do sad?

E.
Sinoć, snijeg… Skoro cijelu noć sam k’o psić trčala s jednog prozora na drugi.
– E! Snijeg, vidi!
– Pada snijeg!
– Što je tebi?
– Vidi, još pada!

Bila bi’ ja još sinoć pisala nešto. E. Bi ja, al’ nemo’š do kompa. Ne daju. Sad, kad me krenulo – il’ su na kompu, il’ ga gase i spremaju, pa je prazna baterija, pa daj nemoj moj. Dođe mi priča i ….dok se dogovorim… ode!

Zvono! Evo ga, ovaj moj Snjegović stiže. Otiš’o zorom. On, rukavice i škavacera.
– 16 cm, kaže. Misli na snijeg (naravno!). Mjerili su on i susjed na autu.
– Ajde, idemo na placu. Prošla su već 3-4 auta. Moramo na placu… kumbasice!
A uzet ćemo malo i slanin’ce. Večeras dolazi ekipa!
Ajde…

E, da… ono kad kažu da neka žena vozi u suprotnom smjeru na zaobilaznici… bez brige … to vam sigurno nisam ja (hi-hi!).

23/02/2013

klikni i komentiraj