Kod nas je već dva dana žalost. Manchester United (fucking) je izgubio. A i taj Modrić se baš sad naš’o raspucavat po golu. I ne prenose te utakmice na normalnoj TV pa moraš kopat po internetu. Pa tol’ko me sve to pogodilo i jednostavno nisam mogla doć’ sebi pa nisam mogla ni pisat jer kad nisi pri sebi ne možeš ništa, a kamoli pisat… mo’š mislit!
Koje jutro. Mrak. Joso se bedači na radiju. Dijeli ulaznice. Kišurina. Ljepljiva… Maglurina. Sve je mokro. Ne vidim ni nebodere. Čekam da počnu nadirat s mora. E, evo ih… penju se po onom kamenju na lukobranu na Mlaci. Preko rafinerije pa preko ceste. Evo ih u Čandekovoj. Prolaze i žutu kuću. Sa svih strana. (a? ‘ko to? Pa Johnny Depp i pirati s Kariba!) Evo ih, na terasi u ovom kafiću ispod naše zgrade, ne smeta im kiša, došli se ugrijat… na čaj. Nije još osam pa im ne daju ništa jače. Hi-hi! Fora…evo me nazad!
E da, dobila sam neki dan poštom čestitku za 8. mart! To ja tako zovem 8.mart = Dan žena. Osmi ožujak? – ? – bo? Od Oberšnela i SDP. Ma, ‘ko mu je ono napisao?! Grozno. Ne, ne prigovaram, samo iznosim svoje mišljenje. A ona ruža, “šema” za tabletić na križiće, valjda su kopirali neke krojeve iz … one Praktične žene, iz tamo negdje 1974. godine. A valjda imaju ciljanu skupinu – sredovječne žene, domaćice. A ‘bem ti pa i ja bih već bila u toj sredovječnoj ciljanoj skupini. Ma, bit će da je to ipak za one starije sredovječne. Ma nismo ovakve čestitke pisali ni mi u osnovnoj školi sedamdeset i neke. Garant! Malo oni lijepo “posudili” od Vesne Parun, malo Cesarića… pazi ovo “Vama, jer ste toplije i mekše…” Bljak! Ne mogu vjerovat’! Uuuu, sad bi se ovi iz Obijevog fun cluba obrušili na mene. Dobro, dobro, neću više o tome. Važna je dobra namjera i dobra volja (što bi Kekec rek’o – dobra volja je najbolja, to zapiši za uho, mile jere, kisle cmere…tralala!) A i tko im je dao moju adresu? A otkud im lova!?
Zadnjih godina se (opet) slavi Dan žena. Sad nam kao i Europa određuje postotak žena (kol’ko ono!) u strankama, u županiji, u vladi, ne znam gdje ono još… dajte, molim vas. Kvote, ma daj, manjine, većine. Sve se svelo na postotke. Zar ne bi trebalo biti da se biraju najbolji (a ne oni što se najbolje guraju). Jesam naivna, sredovječna, a još uvijek idealiziram. A i čemu bi se svi smijali već danima, “pipl”! Da, bilo bi smiješno da nije jadno. I…idu mi na živce te podjele na muške i ženske… i sve druge podjele tog tipa. Što oni misle da se mi ničega ne sjećamo pa su se oni kao za nešto izborili. Istina, k’o da se zadnjih godina, kotač života malo zavrtio unatrag. Pa nam opet daju neka prava koja su već postojala pa su se malo zaboravila pa nam ih daju kao nova…sva ta nazovi prava, sve se to tako lako pustilo. Smutili nas sve. Ne samo žene. Pretvorba. Demokracija. Svi samo sliježu ramenima, spuštaju pogled. Emancipacija? Priče, priče… žene u šoping centrima rade od jutra do mraka, svaki dan. Radno vrijeme, subota, nedjelja, praznik. Zar to postoji? Pekare od 0-24, non-stop. Kockarnice po starom gradu. Cijelu noć. Iz njih samo ujutro izlaze face krvavih očiju. Bakice s kolicima prije pet ujutro kopaju po smeću. U 21. stoljeću tamo neki bolesnici raspravljaju da li treba djeci zdravstveni odgoj u školama. Što je slijedeće? Možda bi trebalo odvojiti po razredima djevojčice od dječaka? Pa onda da djevojčice i ne moraju ići u školu? Pa da, što će im škole. Ionako sve trebaju biti doma, odgajati djecu. Pa žene su ionako tek strojevi za rađanje! Jel’? Pa onda bi se mogli malo sjetit’ da djeca ni ne moraju ići u školu. Pa da, zašto bi oni trebali išta znati. A i ‘ko ne može platiti ne mora se ni školovati. Pa da, ljudi, kad ništa ne znaju, lakše ih je “šišati”, slati u tuđe ratove, držati gladne, držati u strahu. U što sam ozbiljna jutros!
Moja draga baba je isto bila blogerica. Ma ne, nije pisala na kompu, imala je rokovnik i zapisivala je svoje misli i sjećanja i tako sve nešto. Za 8. mart se uvijek sjetim one njene iz dnevnika “jebeš osmi mart kad si sam!”…. djeca, unuci, sve se rasteplo po cijelom svijetu, ostaneš sam, duša mlada, al’ tijelo ne sluša, srce malo ‘oće malo neće, a vršnjaci i sve neki dragi ljudi otišli u “lijepa spominjanja” (što bi rek’o Mišo Cvijanović)… I sjećam se i da je i njoj i njenoj sestri taj 8. mart bio jako važan datum. I bio im je puno više od čestitke, bomboniere i karanfila. One su se borile za to i bile su jako ponosne na sve to, tu svoju borbu, “pa žene su u Jugi tek ‘45-te dobile pravo glasa i …da sva dica mogu ić’ u školu i da svima bude bolje…”(opet ideali?) i “žena mora imat uvik svoj dinarić”, tako mi je govorila. A kol’ko je tek ljudi prošlo kroz njenu kuću…
A oni? Jednom godišnje dijele rožice, ulaznice, šalju čestitke. A di smo mi svi skupa? (Drugarice, u neoliberalnom kapitalizmu!) Sve se svelo na dobar omot. Sjajni papir. Glavno da je dobro upakirano. I ne nema emancipiranih žena (što to uopće znači?) bez emancipiranih muškaraca. Bez emancipiranih ljudi! A nema emancipiranih ljudi dok svi skupa nemaju mogućnost izbora, dok nemaju uvjeta za normalan život, život bez stalnog straha za sutra.
Ljudi se moraju nadati boljem sutra, a ne se svakog jutra buditi i bojati se da ne bude još gore…
Drage moje, dragi moji, sretan vam svima Dan žena!
07. ožujka 2013., uoči Dana žena
E, kaže meni jedna stranka preko telefona jutros – gdje su ona zlatna vremena kad su nam se muževi pijani vraćali doma za 8. Mart! Eh..
Sretan dan žena, he he!
draga sretan ti Dan žena, ili kako ti to “voliš zvati” 8.mart! uživam u tvojim paprenjacima. pozdrav i logistici
Ma kao da si slikala riječima svitanje..eto.
Bili su dostupni komp i laptop – zamisli! Pa sam u miru dva puta pročitala..I da, jako mi se sviđa kako nailaze neboderi..pjesnički je.
E Tanja, britko, oštroumno i istinito!