Ova naša vaga ne valja – definitivno! A ni s ovim praškom za robu nije nešto u redu. K vragu! Sva roba mi se smanjila. A i koji je danas dan? A i…. čekaj malo, koja je ovo godina? A koliko ja ono imam godina? Opet mi ne štima račun. Sve nekako jutros ima više nego što treba. Sve nešto čudno. (samo je muzika na Radio sovi jutros kako treba!) O – o, da se nismo malo previše opustili ove zime! A i zima se malo odužila. E, knjigica, papica, kolačić, malo slano, znate kako to ide. A sve je to samo stvar izbora!
Pravo izbora? Izbori. Izabrati pravu stvar. Zar vam se ne čini da su stalno neki izbori? Biraju lokalno, biraju državno, za Europu, biraju papu (nekako su ovaj put to brzo obavili ili se to samo meni čini?). Sve direktno, ekskluzivno, sve napeto (mo’ š si mislit, „ko stara lastika“, sva sam se uzbudila), nisam mogla dočekat’ rezultate. Kao svi mi tu nešto izabiremo, odlučujemo. Baš sad, prvi put u povijesti, nikad više za ovo, nikad opet za ono.
Evo, uzmimo za primjer – pravo na izbor toaletnog papira. Ostvarili smo napokon i to pravo. Na svakoj bolje opskrbljenoj polici svake iole opskrbljene trgovine imate barem deset vrsta. Pa ti biraj! Mekši, tvrđi, 2-slojni, 3-slojni, na sličice na tisak, na perforirane ukrase, na žuto, na roza, na lavandu, na breskvu, bez mirisa, pa listić u roli ovoliki, listić onoliki pa toliko listića… Ako se zanesete možete provesti cijeli dan samo birajući toalet papir. A tek kad počnete uspoređivati i analizirati cijene… I – što izaberete, vi bi obični čisto bijeli, treba paziti, bakterije, ženska flora i fauna i tako to i …ili ga nema ili je najskuplji (a možda to i nije bijeli, možda je smeđi, ali su ga izbjelili?). I tako… uzmete 3- slojni, cijena o.k. , 18,99 kn, super ste prošli, i cijeli dan sretni, i svaki put u kupaonici veselje. A onda dođete za dva dana u istu trgovinu, na istu policu i taj isti papir – 12,99 kn. Pa ti biraj! A gdje to i kako sve to završi? Mislim da znate i sami.
Kao da je prije sve nekako bilo lakše. (kad kažem prije – to je ono, barem dvadeset godina prije) Imali smo dvije vrste – na tvrde klizave listiće (ne u roli, dragi moji mladi čitaoci, bukvalno – listići!), vjerujem da se velika većina vas koji čitate ovo sjeća toga. Onako – tvrdi papir, boja onih dlakavih škartoca, ludilo, i – one roze, tu i tamo prozirne, ali mekane (za ono doba mekane, i to treba isto uzeti u obzir) i naravno skuplje. (‘ko zna da li još postoji takav toalet papir?) Onda smo krenuli u Trst po one fine rolice. Koja je to sreća bila. Ne mogu se sjetiti da bi nas nešto drugo toliko obradovalo kao taj fini papir u to vrijeme. Koji ajpodi, ajfoni… Nevjerojatno neusporedivo! Pa su došle rolice i kod nas na police pa došle i nove police i super i hiper i centri i sve to sada i kod nas tu imamo. Samo se mi malo pogubili svi po putu! A tek oni fini sapuni iz Trsta, a joj, bilo ih je po cijeloj kući, po svim ormarima, danima, mjesecima…
Ma, sve je to u glavi, stalno nam to govore i pišu! Samo treba izabrati pravu stvar!… E, da… stati na vagu – ili ne!