K’o nova sam! Od neki dan. Da, počela sam raditi ovog ponedjeljka, mislim ono, radno vrijeme i to. Ne, ne više ovo po doma. Tehnički već preuzeo kuhaču! Znala sam ja da to s fejsanjem i lajkanjem ne može kod mene samo tako proć’. Taman sam se počela zanositi komunikacijom s vanjskim svijetom i prepuštati se svim svojim čulima silnim čudima virtualnog općenja kad eto ti … opet se moram uštekat. A što ćeš, ponuda i nije neka na tom našem tržištu rada, tu sam di sam, iskustvo, godine i sve to i što bude bit će. Račune moraš plaćat, a za to ti treba novac i to ti je sva filozofija. I nema se tu što pametovat. Ništa, morat’ ću vodit’ paralelni život, ionako smo svi mi više-manje podvojene ličnosti.
Uglavnom, sad sve ispočetka. „Poslin svega što je bilo“… osjećam se opet k’o mulica od dvadesetinešto (ne baš u pozitivnom smislu, da se razumijemo), trk, smješak, treptaj okicama, i tipkaj, tipkaj, knjiži, tipkaj, tipkaj, knjiži, tipkaj, tipkaj, knjiži, tipkaj, tipkaj, knjiži… e, da, život je pun iznenađenja, nikad ne znaš kad će te dočekat. A, i to proljeće, ‘oće li više ove godine. Dan je duži, tješim se. A drugi tjedan će opet biti noć u sedam ujutro jer opet će nam uzet’ taj sat da nam ga kao vrate tamo negdje u desetom mjesecu. Samo prigovaram! A ovo je bilo, unatoč i usprkos svemu, tako lijepo razdoblje. Svakome bih ga preporučila (naravno, idealno bi bilo uz pristojunu renticu) jer tek onda imate vremena biti napokon sami sa sobom i(ili) s kim god želite ako baš želite. A sve što je lijepo kratko traje, tako je to. Eto, ja se odrekla biroja pa vi vidite!
Bome sam se i nadavala intervjua. A kažu u ovim savjetima za traženje posla da je uspjeh kad te pozovu na razgovor, a još ako nakon testiranja uđeš u uži izbor…eeee…. Slike još nisam dijelila, al’ kako se malo odužilo to „besposličarenje“ (pa se čovjek malo i zabrine) počela sam razmišljati i o toj varijanti, al’ eto bolje za sve da do toga nije došlo. A i upoznala sam mnogo novog svijeta. I ugodnog i manje ugodnog. I priznajem, nisam ni znala da je tako živahno i raznoliko u ovom našem kraju…
E da, kad sam već kod tog, mislim našeg kraja. Došla sam do zaključka da je živjeti u Rijeci još uvijek jako lijepo i da ljudi ne vole odlaziti. Otkud sad to? Pa neki dan je u novinama izašla plahta s onim silnim nazovi kandidatima za članove europskog parlamenta i ja, ne budi lijena (ili je to opsesivnokompulzivni što već ono), išla vidjeti koliko ih je iz Rijeke. Ako sam dobro gledala, mislim da ih je baš iz Rijeke bilo svega 4-5, među njima jedan poznati doktor, ona gusarica i… ne sjećam se drugih. I, što biste vi drugo zaključili nego da se (gotovo) nikome baš ne ide iz te naše Rijeke u sve to ili ? Forza Fiume!