Stvarno ima dobrih filmova! (Sad sam kao rekla nešto pametno!) Uhvatim se često kako razmišljam o jednom, mislim filmu. Davno sam ga gledala. (U ovim mojim pričama sve iz davnine, a što ćeš?… malo pivo!) I znam da je film bio kasno navečer i sjećam se da me danima hvatala jeza od same pomisli na priču. Ma, znate onaj stari film u kojem je ljudima zabranjeno čitati knjige i knjige se spaljuju? I sve je izgledalo onako futuristički. Da, i svi moraju samo gledati televiziju kako bi se informirali i nema druženja i međuljudskih odnosa. I svi su hladni. Ha – kao da je to vrijeme došlo i prije nego što je trebalo. Mislim da je film negdje iz 60-ih godina. Da, a postoji neka grupica ljudi koja uči knjige napamet da bi ih spasili… i sve se prenosi usmeno s generacije na generaciju, s čovjeka na čovjeka…o, moram naći kako se zove…
Evo me … Fahrenheit 451. A joj, žena gleda nešto na tankom ekranu… ne mogu vjerovati, ni toga nije bilo kad sam gledala taj film. Kažu da je knjiga po kojoj je napravljen film iz žanra (žanr – koja riječ!) znanstvene fantastike. A danas, možda bi bila znanstvena, ali fantastika stvarno više nije. I toliko toga se poklapa (ne mislim samo na paljenje knjiga). Da, to je jedan od filmova koji me „progoni“ već godinama. Ne smijem ga opet cijelog gledati. Past ću u bed, a nisam ni sada daleko… Jezivo istinito. Hm, možda je taj film onda davno djelovao na moju podsvjest na način da ne gledam previše televiziju. Znate onaj odsjaj iz onih starih televizora iz kojih i kad su bili ugašeni kao da vas netko gleda, ne baš iz njih, ali onako… preko njih. Povremeno bih ja (da li sam ja normalna?) imala taj filing (znam da se filing ne piše baš tako!), a onda nije postojao ni internet, a o skajpu da ne pričam. I pitam se da li ti pisci stvarno vide što će se dešavati u budućnosti ili se čovječanstvo samo trudi preslikati u stvarnost sve ono što su pisci nekad davno napisali. Ne, oni u stvari samo malo pametnije gledaju!
Hm… čitam sadržaj na wikipediji i ne mogu vjerovati o čemu je pisano, a što se danas dešava. Distopija! Čovjek kritizirao medije tamo negdje 50-tih u svojoj priči, a gdje smo sad toliko godina poslije. Stvarno, u njegovoj ne baš svijetloj (unatoč silnoj vatri) budućnosti. Informacije nam se serviraju perfidno odabrane, smeća u medijima nikad više, žutilo pršti na sve strane, sve sponzorirano i izrežirano. Govori se ono što ljudi žele čuti navučeni na manipulatorske trikove svih vrsta. Bace ješku, a onda se ljudi glođu. Skaču jedni na druge. Ne možeš ništa ni odgledati ni odslušati na tom internetu, a da u prizemlju slike ili neke nevine priče ne naletiš na neke bolesne komentare…homoksenobalkanosvefobne komentare, i… glupe reklame, silne navlakuše. Iste glupe priče gledate i slušate danima, ako ih se uopće može nazvati pričama, o nekim glupim ljudima (i ženama da se razumijemo, ne zaostaju nimalo za muškarcima) i stvarima, kojima nas zatrpavaju, i poveznicama i… dok pucneš prstima, pogledaš na sat. Prođu sati i dani, a osjećaj poslije… bljak! Kradljivci vremena! Imam li samo ja taj osjećaj kad vas navuku ili u stvari kad se navučemo sami ili nam oni naprave taj osjećaj da smo se navukli sami, a to je sve tako suptilno podlo smišljeno. Da, da, misliš da sve držiš pod kontrolom, a sve to izmakne kad tad… baš kao i ova moja priča.
Da, volim knjige. I jedan od boljih osjećaja mi je ono… kad uzmem knjigu u ruke, otvorim je… a ona onako, dobro miriši. Jeste li kad pomirisali knjigu! One stare knjige su češće imale neki bolji miris. Valjda je papir bio pravi prirodni. Pa još kad prođu kroz tisuću ruku i tko zna koliko je očiju prešlo pogledom preko njih. Onako, na skrivećke, u knjižnici, među policama. Uvijek sam voljela doći ranije dok još nema puno ljudi. Izaberem knjigu s police, otvorim je i „pošnjufam“. I onda mogu dalje. Zadnje korice, što piše, malo unutra da vidim kako je pisano. Da li priča teče ili je svedena na brdo nerazumljivih naklapanja proizašlih iz silne želje tamo nekog cijenjenog pisca da ostavi dojam na tko zna koga (a najčešće tek na samoga sebe). Da, i ljutim se na ljude koji pišu neke svoje nazovi misli po tuđim knjigama. Još ću lektiru i klince nekako i razumjeti, ali starci kad to rade. Uf. I onda, ajmo kod tete knjižnjičarke… to mi je još uvijek tako romantično zanimanje. I, srećom, tek su neke tete jako daleko od moje predodžbe o tom zanimanju.
A kad kupujem knjige? Ma skoro ista „procedura“. I, može knjiga biti toliko hvaljena, ali ako ne miriši dobro – nema šanse! A i za novine vrijedi isto, bez brige. Koliko sam časopisa prestala čitati samo zato jer ne mirišu dobro. A neki još uvijek imaju onaj miris, kako da vam ga objasnim, opišem. E, da. Imale smo (moje sestre i ja) kad smo bile male one slikovnice Maja na snijegu, Maja na moru, Maja ovo, Maja ono… uglavnom, miris tih slikovnica je bio… nezaboravno. Nevjerojatno. A i slike tako prođem, da ne kažem posnifam, onako samo malo izdaleka … Da, da. I jedina mjesta gdje se mogu zadržati u gradu, misleći pritom na šopingiranje, kojeg još uvijek smatram nužnim zlom i svodi se inače na ono – ima li što za mene, veličina, moj broj, – nećete probat?-, a-a, može, dajte vi da ja to platim i brzo… hvala i doviđenja, su oduvijek bile knjižare. Sjećate se one velike Mladosti, pa one knjižare s brdom knjiga na svim znanim i neznanim stranim jezicima, mislim da je bila tamo negdje pokraj apoteke na Korzu, pa Nolit, da li se tako zvao, na Žabici, u prizemlju Jadroagenta je isto bila neka knjižara i bilo je toliko onih džepnih izdanja koja sam si i ja sa svojim skromnim srednjoškolskim džeparcem mogla priuštiti. I taj miris papira i knjiga kad ulaziš u knjižare…
I da, više se ne kupuju knjige na metar, sve u istoj boji, od istog pisca, da paše u regal! A i regali su manji, a televizori sve veći. I stalno se priča kako danas ljudi ne čitaju. To – danas, vjerojatno traje otkad je čovjeka i knjiga. Sjetim se i starih i novih priča s roditeljskih sastanaka o (ne)potrebi lektire i čitanja! A kao da su se i knjižare vratile u naš grad. Priznat ćete, jedno vrijeme ih baš i nije bilo. A ne bi se moglo reći ni da u knjižnicama nema ljudi. I, to me baš veseli, ima puno mladih!
A tek onaj divan osjećaj kad uronite u dobru knjigu i …