Moj prijatelj Š. je trebao slaviti osamnaesti rođendan.
A nije. Zato jer je Tile baš onda morao umrijeti.

Moj prijatelj Š. umjesto pozdrava mi poliže naočale.
To mi radi već trideset godina. I ne ljutim se.

Moj prijatelj Š. počinje plesati
kad svi već umorno odlaze i
konobar čeka da zatvori vrata i ugasi svjetla.

Moj prijatelj Š. se smije, a kad se smije
stavi ruku na usta.

Moj prijatelj Š. je iskren do boli.

Moj prijatelj Š. mi kaže da je nesretan.
A ja vičem na njega i kažem mu da to ne smije
niti pomisliti, a kamoli izreći.

Moj prijatelj Š. ima srce veliko kao svemir.
I znam da je još uvijek tu.

Moj prijatelj Š. mi nedostaje.
Jako.

19.2.2018. 0:43:09

komentara (4)

Čini li se i vama da vas stalno požuruju? U kolovozu i augustu gori nebo, gori asfalt, a razni Maxovi i Mare i svi ostali pune izloge kaputima i sivim bezbojama. U marketima su police već nakrcane bundevama. Što za jelo, što za ukras. Tjedan ne dođe ni do pola, ono – sad će utorak, večer, čekaju se utakmice, a oni već navaljuju s prognozama za vikend. ‘Oće kiša na sjevernom, neće kiša na jugu. Pa padaju temperature! Ubiše nas ovo ljeto ti padovi temperatura. Evo, nisam se skinula iz debele maje i dugih gaća od lipnja do rujna kol’ko su te njihove temperature padale! Sa 42 na 38. Već smo se davno pretvorili u Engleze. Samo se priča o vremenu i šeta kučiće i mačiće. A tek početak škole. A joj! Žele nam život pretvoriti u najave i crnjake. Al’ ne damo se. Dolazi, barem meni, jedno od najljepših doba u godini. Bablje ljeto. Miholjsko leto. Indian summer. Vatrometi boja! Vrijeme za punjenje baterija.

Jutra su predivna. Bonace. More kao ulje. Jučer se ujutro čula i prava brodska sirena. Koji je to bio događaj! Češći su vatrometi na Rujevici od brodskih sirena. Trebalo bi i te sirene nekako snimiti i zaštiti. Jer, kako ćemo inače to opisati klincima. Imam još par dana godišnjeg. Da, da – tek sad! Dani i sati za čitanje, za razmišljanje, za malo druženja. Tržnica puna boja i mirisa. Crvena paprika miriši i čeka da bude pečena. Možda nešto i pospremim po kući. Ako stignem. A ako i ne stignem – duga je jesen pred nama, bit će vremena i za to.

Posrećilo se i par dana u rodnom gradu. Tetkin kolač s pekmezom od smokava. Neprocjenjivo! Šetnja. Uh! Ideš cestom iznad Škvera. A pod parapetom je cijeli Mediteran, pravi park prirode. Murva, smilje, šipak, kadulja, vrisak, trava iva, kaktus, ružmarin. Između kampera se šepuri tamaris. (Na tabli za apartmane i lavanda! A iz kamena se žuti petrovac, i motar ga neki zovu. Malo mora. Nikad dosta. Malo bure na Nehaju. Ne znaš što prije pomirisat. Ne znaš kamo prije pogledat. Prema brdima. Prema gradu. Prema moru. U nebo puno sunca. Treba sve te boje i mirise udahnuti i nekako ih pospremiti i sačuvati u glavi za dalje!

A eto, opet sam doma! U kuhinji se suši par grančica lovora i ružmarina koje je majka ubrala prije puta. U dragoj šalici, koja je doputovala iz Bloomingville-a u studentskom koferu jednog vikenda i koja stoji na polici i zove na „coffee break i tell your story“ spremljena šaka vriska. Promiješam ga svako toliko rukom. Da zrak i prsti zamirišu na djetinjstvo i mladost i život. Na balkonu velika vaza – poklon kojeg se može nazvati i cijelim vrtom! Jelenin aranžman. Nema čega nema. Bosiljak se zelenilom i cvijetom penje prema nebu i suncu. I kako ga dašak vjetra zanjiše svojim mirisom doluta u sobu. Vlasac se raščupano šepuri sa strane. Bijeli cvjetići paprike prosuti po zelenilu, a od samog pogleda na crvenilo vatrenih papričica neki izgore. I onda još mala zelena rajčica u sredini za hlađenje!

I eto, ima i par slika na face-u. Neki dragi ljudi su bili nakon dugo vremena na istim mjestima. Nismo bili na istom mjestu u isto vrijeme. Bit će prilike!!!

Bilo je to još jedno odlutavanje. Od vijesti na radiju i hrvatskog nogometa pa preko Urugvaja koji je osvajao svjetska prvenstva (koliko ono puta?) … I sjetim se rečenice koju sam davno negdje pročitala, najvjerojatnije u nekom magazinu o lijepom življenju. Ako dobro pamtim, riječi su to brazilskog arhitekte, mislim Weinfelda, a ide ovako nekako –
„Luksuzni su oni prostori, koji izazivaju dubok uzdah i zatečenost te potiču kako misli, tako i emocije.“¹

E pa, dragi moji, uživajte u luksuzu!

6/9/2017 10:01:25 AM

¹nisam uspjela naći na internetu da provjerim i potvrdim, ne zamjerite, pouzdajem se ovaj put samo u svoje vijuge!

E da, to provjeravanje, jel’ to možda neki poremećaj? Il’ ima samo veze s godinama 🙂 Bome, mene to drži već skoro dobrih pedeset! Al’ kaže Helen Mirren da su sedamdesete prokleto fenomenalne! Ajmo dalje…

klikni i komentiraj

Gledala sam prošlo ljeto na TV-u neku simpa seriju – „Nikolaj og Julie“. U nekom čudnom popodnevnom vikend terminu. I baš su bili simpa. Gledam seriju. I znate kako to onda ide… Pa malo istražuj Dansku, malo istražuj Kopenhagen. Polarni dan.  Pa polarna noć u seriji. Pa tako istražuj malo dalje. Pa  pogledala ja onako usput i neki filmić o hygge. Još prije prošlog ljeta. Tamo neki curetak ide po Danskoj i objašnjava svima nama što bi to bilo hygge. Ide po kućama. Po hotelima. Po ulicama i dvorištima. I sve je bilo pet dok nije došla u neku pivnicu ili nešto slično. A kad tamo stoji na šanku neka boca. Nabijena u vjevericu. Ne znam da li je, mislim vjeverica,  bila preparirana ili je bila imitacija, ali… Prisjeo mi hygge za sva vremena već krajem prošlog ljeta, a onda na jesen… navališe hyggati sa svih strana. Što ti je globalizacija!

Preživjeli smo zimu. I preživjeli smo hygge. Nema stranice na kojoj se nije pisalo o tome. Nema novina koje nisu o tome. Pa sam mislila da je to samo kod nas. A kad ono i Casa prepuna hygge. Pa sve i svuda po bijelom svijetu i internetu  prepuno hygge. Ne možeš se obraniti.

Preživjeli smo i proljeće. Kao da ga i nije bilo. Jedva da nas je dotaklo.

A onda… Dolaze one mjesečine u lipnju. Da, da… Sad bismo trebali slaviti i midsummer. To je valjda ljetna zamjena za hygge. Jer, kako bismo se mi znali zabaviti na svoj način. Scandinavian design. Svuda, uvijek i na sve načine. I pod svaku cijenu.

A mene more počinje zvati. I prije ekvinocija i prije midsummera. Zvijezde postaju sjajnije. Noći počinju drugačije mirisati. Noći koje zovu van i…. Biti negdje drugdje. Najteže su mi te noći ovdje gdje jesam. Fali mi – nešto. Fali mi – biti negdje drugdje. To je valjda ostalo još iz mladih dana… Kad su se brojali dani i sati kad ćemo se maknut iz ove gradske vreve. U neke druge mirise i boje.

Ah! Nekad bilo. I vjerojatno više i ne postoji. Ionako više ne postoje ona ista mjesta, ono isto kamenje, ona ista bura…

Gledam neke stare slike. Na kojima vidim neke ljude koji su ostali tamo negdje u djetinjstvu. Koji su ostali još uvijek djeca. Jer – kad nekog ne vidiš svakog dana, ostaje u mislima isti.  Tamo negdje u nekom drugom vremenu, na nekom starom mjestu.

A onda te nekakvi „fejsbuci“ vrate u stvarnost. Koga više nema? Gdje su oni kojih još ima?

Pa sam se sjetila Plesne haljine žutog maslačka. I sjetila sam se priče. I slika, ilustracija Danice Rusjan  – mislim da je to bila ona (a ne vidim tih slika na internetu). Pa sam se sjetila da je i Sunčana Škrinjarić bila u staroj sali i pričala s nama. Ili je to bila Anđelka Martić ? Možda i obje. Tko će to sada znati. I bio je mrak. Mi mali, a naše oči velike. I cijeli život pred nama. Pa se sjećam da smo poslije razgovora s književnicom, a bilo je to negdje u prvom osnovne,  tamo, u toj sali  – starom kinu, gledali… E sad, ne mogu se sjetiti da li je to bila predstava ili je bio crtić. Ali… Tako je bilo stvarno i tako je bilo lijepo. Toliko lijepo da pamtim još i danas Plesnu haljinu žutog maslačka – a prošlo je dobrih četrdeset i više godina.

A eto!

Jučer smo se između Ljeta na gradini i Jonathana na Crekvini odlučili za – kupanje na mjesečini. More. Burica. Pun mjesec. A bilo je malo i hladnjikavo. I baš dobro!

 

09/07/2017 7:23:55 PM

klikni i komentiraj

Još jedno sunčano jutro u nizu. Burica i bistrina. Tako je tome otkad je stigao kući svojoj stariji vanzemaljac. Jutro je počelo u društvu HR2 negdje oko šest. Oni baš onako rokerski. Stonesi, Thunder… A ja odgovaram mikserom. Praskam padelama u bistro praskozorje. Nastavljam ono što sam sinoć započela. Ne bih li ispunila još jednu želju. Koja nije muzička, btw. Već čisto materijalna, u obliku razno raznih slastica koje moji vanzemaljci ubacuju u džuboks zvan majko, a može …!

Dok ne promjene muziku na radiju. A i treba sve stići. Standardno nabijam presing sama sebi. Nadam se da ću negdje do podne ispuniti normu. I da će sve proći bez nervoze. Još ne znam planove ukućana za večeras. Ali se još uvijek nadam da ćemo se i mi starci ugurati barem u koju minuticu tih planova.

Op, op! Treba do pećnice. Inače će od moje mikserotvorine ostati ugarak.

O, bit će da dugo nisam pisala. Znate po čemu to znam. Ne mogu naći word na desktopu (veleumno prevedenom kao radna površina). Shit. Opet neka lijeva verzija worda. Stvarno me nije bilo mjesecima. O formatiranju da i ne govorim. Prošli put je to bilo oblikovanje. Na ovoj verziji ne nalazim niti oblikovanje. A ništa, ja ću pisat pa ćemo poslije tražit’. Jer u ovim godinama treba sve zapisivati. Okreneš se izvadit kolač iz pećnice i… Zaboraviš što je pisac tija reć. Što ću sad, majke ti ! Prsti idu dalje sami. Jel’ se to ono zove tok svijesti i kolačić madlen. A joj , kad smo to čitali.

Danas je Silvestrovo, zadnji dan u godini. Nekada davno je to bio Dan dječje radosti. Priznajem, prilično rano sam skužila da Djeda Mraza glume neki drugi ljudi. Ali to me nije smetalo niti kao malu (Jer… već onda sam skužila da je Djed Mraz u DIP-u bio mamin kolega s posla, a inače tata jednog našeg vršnjaka. Ispod brade od one prave pamučne vate, ne tom prijatelju vršnjaku u osnovnoj školi, nego njegovom tati, to jest Djedu Mrazu, je virila crna brada, crna da ne može biti crnja , ne znam kako se to sada zove, možda isto vata…da pojasnim mlađima, u ono vrijeme nije bilo shopping centara i svi su se rekviziti uglavnom radili ručno, kao i za maškare, uostalom… mnogo mašte i truda), a volim Djeda Mraza i u ovim pedesetima, možda i više nego kad sam bila mlađa.  . I nije bilo shopping kraljica i sličnih sss…tvari. I već onda sam skužila kako stoje stvari. I da je jako važno gdje ti rade mama i tata. Bilo je dosta usporediti poklone. Mamin Djed Mraz je donosio male vrećice pune slatkiša, najbolji dio su bile žvake – cigarete. Naravno, to bi sve planulo u jednom danu. Bez obzira na upozorenja u stilu – ne gutajte žvake, zalipit će vam se za želudac! Spremite nešto za drugi dan! A ne – sve je moralo biti riješeno odmah i sada. Tu i tamo bi jutra počela šišanjem i u suzama. Jer žvaka u kosi se počešljati ne može. A bogme ni bez čupanja ne ide. A tek kad ti to radi starija sestra. A onda, što drugo nego – šišanje, bolje rečeno gađanje škarama. I krokodilske suze. Tatin Djed Mraz je uglavnom slao poklone po nekim posrednicima u civilu. I bili su veći i s igračkama i knjigama. I počesto su dolazili u zadnji čas. Kad bi naše strpljenje već bilo pri kraju. Telefoni na baterije, društvene igre, medvjedi, bezbroj knjiga iz Biblioteke vjeverica. I što je ostalo… Mirisi kolača u glavi. Uspomene. Prskalice. Brojne anegdote. Pečenje zubaca kapitalaca na ploči drvene peći u kuhinji. Usred zime! One prave zime, kad smo stavljali kape na glavu kad bi išli spavat’. I svaki put se pitam da li se nečega sjećamo stvarno ili samo zato jer postoje fotografije. Uglavnom male i crno bijele, s onim nazubljenim rubićem.

Aaaa, kad je to bilo….. Miris šmrike. Miris sarme. Francuska. Ne muzika, salata naravno. I bezbroj čestitki koje su  pristizale sa svih strana svijeta  i u kojima su gosti željeli „frohe Weihnacht und ein glückliches Neues Jahr“ i već  javljali babi i didu da stižu na ljeto tada i tada, opet i opet. I tako godinama. I tetka koja je danima pisala čestitke svima njima. I staklene kuglice. Koje su danima pucale ma koliko nam govorili da se ne smiju stisnuti. A baš sam morala znati od čega su i da li ima što u njima. Uuuu… Sjećam se da sam tako jednom morala probati i onaj dlakavi kaktus u babinom hodniku. Bez obzira na sva upozorenja! Ne moram ni reći koliko je suza proliveno nakon tog iskustva. Jer, lako je izvaditi bodlje. Ali one dlakave, male. I nitko me nikada nije mogao uvjeriti da su kaktusi lijepi. Pričajte vi to nekom drugom.

E da… I sve se češće sjetim kako je did govorio da se „danas dica rađaju pametna“, a bilo je to pred kojih četrdeset – pedeset. Što bi se onda reklo za ove nove klince. Dobro je ako razumijete, u one rijetke trenutke kad nas udostoje svoje prisutnosti i obraćanja, što govore. Ali ovo sinoć, to me …. Ne znam kako da nazovem taj osjećaj.

Miksam ja, znojim se, pokušavam odgonetnuti da li su to napadi vrućine izazvani valungom (k’o da je izašlo iz Gospodara prstenova direktno, valung, ha! ponavljajte u sebi, valung, valung, valung) ili dolaze iz pećnice, a mlađi vanzemaljac drži svoj mobitel  („ali, mama, nije to mobitel, to je  Smartnešto…“ ) na zvučniku. (da, da nama su zvučnici u kuhinji. Jer, ako je dobra muzika bit će dobri i kolači, a bogme i sve drugo… To je odavno moja karma i zen) i onda dolazi k meni s tom svojom spravom i pušta mi tu istu muziku i stavlja mi je pred cvikere, a ja jednom rukom miksam bjelanjke, a drugom na šparetu topim putar i čokoladu na pari, a trećim okom mjerim da li će ovo u pećnici izgoriti… A u glavi, i na mom licu veeeeliki upitnik! – kako to radiš? – pa, to ti je jedan program, šta ne znaš? I onda ja brže bolje, skoro sam pregačom potegla i pokupila sve zdjele i padele u sobu, od uzbuđenja, trkom u sobu, prenijeti oduševljenje svojoj mrvici i boljoj polovici – ma daj, nemoguće, nemoj me zezat! A stariji vanzemaljac onako, s visoka, ne samo radi svojih metar i nešto puno, sa stolice, skrene pogled s „radne površine“ i – pa da, što vi to niste znali?!? Po tko zna koji put čujemo nas dvoje tu rečenicu. E da. A mislili smo da smo informirani i načitani!

„Što na nebu sja visoko ….. U krilo mu zvijezda pada…!!!! Aaaaaaa … Mjesec je il’ sivi  soko … Aaaaaaaaa“

Aaaaaaajmo dalje! Sve najbolje u 2017!!!

31.12.2016. 9:29:28

klikni i komentiraj

Srdačan pozdrav iz sunčane Rijeke! Znate kako se ono nekad pisalo na razglednice.

Negdje na početku utakmice sam promrmljala da su oni , mislim Islanđani, pozvali i vilenjake na tekmu. Recite vi što hoćete, ali mislim da ih je bio tamo poveliki broj. Dobro, dobro, opet ja brijem na te neke fore, ali … ne mora se sve ni vidjeti. Pa ne mogu baš ni kamere, koliko god moderne bile, snimiti sve što se vidi, to jest ne vidi. A možda je sve to od ovog sunca u mojoj glavi. Udara i zimi i ljeti. Huuuuuuuuu….

Šit! Kipi mi krumpir. A , jeb… ne moš’ ni dvi riči napisat na miru. Što sam ono tila reć, tj. htjela. Izgubila sam nit. Da, da, sad svi pričaju i pišu o Islandu… nisam ni znala da imaju slovo Đ. Otkrivaju Island mnogi zadnjih godina, neki fotografijama, neki pričama u novinama i emisijama… Pa tamo nekim putovanjima i utakmicama na koje se ide u malim avionima.

Na radiju Nina zatvara sva vrata i prozore … za njima. Najbolje da ja zatvorim taj radio. Samo će me iznervirat. Ionako će opet vijesti. Stalno vijesti. A uvijek isto. Dosadni su i ovi naši i njihovi. Samo se bave sami sobom. I slabo su učili povijest. Ništa nisu naučili!  Sjedi, jedan. Eto ti škole. Eto ti znanja. I želje za znanjem! I reformama. Pa da, najbolje se držati one – ne talasaj! A rek’o je i Šuvar prije nego je otiš’o tamo negdje gore – čekam vas u socijalizmu!

U, vruće je. Jako. Srećom, škola je završila. Nek’ djeca uživaju. Studenti će se još malo znojiti. Nema muke bez nauke! Eto, čitam i za taj Otok mladosti… bit će i dalje otok, ali neke druge mladosti. Ne naše. Taman posla. Ali plaćat će ta elita boravišnu pristojbu. Pedesetak godina – pa ti vidi.  A eto. Odličan ugovor. Deal, na pedeset godina. S kim? Znate li vi koliko je to!? Puuuuuuno, jako puno. Duuuugo , jako dugo.  Pitam se – a što je na Badiji sada. Osim mora?

A, nogomet?! Malo se sve skupa stišalo nakon subote. U kafiću ispod zgrade su ostali samo najvjerniji. Pratim ih s visine, tj. balkona. Gazda dig’o tendu. Kao – valjda da imaju zraka dok se gleda tekma. I baš neki dan pomislim – vidi ih, u mraku –  ljudi krijesnice! Sad je i vrijeme krijesnica. I sutra, gledam na fb-u , Tome , like-ao neku fotku s krijesnicama jučer. I da nema nešto?! Ma daaaajte, molim vas.

A trebalo bi i isključit šparet! Ode ručak…. nema veze, ima još paprike!

28/06/2016 3:27:59 PM

klikni i komentiraj

Evo. Kiša pada. Za pravo – pada. Gulaš se krčka. Kruh se peče. Prava seoska idila na sedmom katu skoro nebodera. Operacija dlakave dokoljenke uspješno izvršena. Jest da to više nisu dokoljenke već više natkoljenke, svaki put sve veća kvadratura. Nema smisla sutra ući dlakavo u nove radne pobjede. Nazovimo to tako. Ma što mislili o tome. Praznici prolaze. Tri kralja dojahaše i što nam doniješe? Kaže astrolog da se možemo nadati boljem. Barem sam ja tako čula sinoć u onoj emisiji na Radio Rijeci. Kasno sam se sjetila prijeći s televizije na radio. Tek malo prije deset. Uglavnom, bit će dobro. Naravno, kao i uvijek. Ooooo. Prepade me ova sprava za kruh. Tri piska da se ubaci još nešto u smjesu. Joj, gulaš. Shitt… evo me nazad. Dobro je sve prošlo. Dolila sam malo vina. Sve pet.

Eto. Prohujala i ta 2015. Brže se mijenjaju te godine od verzija windowsa i offica. A stalno se mijenjaju. Da li i vas to nervira? Izdešavalo se svega. Pred sam kraj je bilo dosta napeto, al’ idemo dalje. Zanimljiva godina. Puna iznenađenja. Jeste li primijetili da su ove godine svi više manje na ovim javnim medijima zaželjeli da nam 2016. bude bolja od ove prije. Već mi je to pomalo išlo na živce. Da nam bude bolja od ove! Moš’ mislit’! Eto, vladari se još dogovaraju što će i kako će. Bilo je drž’ ne daj. Povuci – potegni – repu – ne iščupaše! Pa doš’o jedan pa oš’o drugi. Pa doš’o drugi. Pa oš’o prvi. E, da. U dvije riječi bi se to sve skupa dalo opisati sa – mlohava čuna, da posudim onu slavnu od Hladnog piva. Vladari su nam svi redom mlađi od mene, ali starost im izvire iz svih pora. Od frizure do suhog pogleda, o odijelima da i ne govorim. Ni u jednog, ni u jedne – nema tu one iskre u oku. Šteta. A tako bi nam svima moglo biti lijepo. Al’ ‘ko su oni / one nama?! Bit će nama lijepo i s njima i bez njih!

Evo na radiju Lionel Richie. Hello. Nenadmašna. Ne može mi Adela nikako pod kožu. Ma koliko se trudili svi ovi s radija. Koja mašinerija mora biti iza nje. Svaka čast ženi, ali nešto mi nedostaje u cijeloj toj priči. Ili možda ima previše svega, previše šminke pa čovjek stekne dojam da je prijetvorna. Nije me se takla. Čak me pomalo iznervira kad kaže helou. A, ni prva ni zadnja koju svi hvale, a ja nikako da skužim u čemu je fora. A što ćete. Kad sam nakrivo nasađena. Ili napravo? Više malo na li’vo. A i čemu se zamarat’. Kad ne ide – ne ide. A i kaže Keith da nam se uvijek najviše sviđa muzika koju smo slušali u mladosti. Dobro, dobro – rekao je on to drugim riječima… hi hi…

Malo sam promijenila frizuru. Kad je frizerka već krenula s onim – što ćemo? Kao inače? Skroz kratko? – A ne, ovaj put me ošišajte na dugo – ispalim ja. Mislim da žena nije mogla vjerovati što čuje. Čak sam imala dojam da je napokon odahnula. Ne znam zašto se frizerke brinu toliko oko toga da li se nekome vide uši ili ih treba pokriti. Moje su sve veće, a kažu da rastu cijeli život. Uuuu, di će im biti kraj! Ni Mirko mi neće bit’ ravan. Ček’ malo…. idem provjerit gulaš. Sve pet. Aaaa… imate direktan prijenos (opet) iz moje kuhinje.

Eto. Pekla sam ove dane i kolače. Uzela  čet’ri slobodna dana. Pa ne znam što bi prije. A toliko toga bih htjela skuhati, obići, speći, napraviti, pogledati, pročitati – utrpati u tih par dana. S godinama sam se malo i opametila. Čišćenje sam stavila na dno liste prioriteta. Pa cijela godina je pred nama. Bit će čišćenja. I preko glave. Najvažnije je malo sve pročistiti u glavi. I onda sve sjedne kako treba. Pričati, družiti se, šetati. Gledati kroz prozor kako pada snijeg. Dva jutra čak za redom. Tako taj snijeg donese neki poseban …. ne znam kako da to nazovem… osjećaj duše.

Eto, uspjela sam pogledati i par filmova da ne zaspem. I kud ćeš ljepše nego u kišno poslije podne gledati reprizu reprize Moderne obitelji. Pod toplom dekicom. A lampice i balotice svjetlucaju. Ili Jane Fonda u spaljenom filmu radnja kojeg se dešava tamo negdje u Woodstocku, nekih trideset godina nakon Woodstocka. Film kojeg se ne najavljuje danima unaprijed, nema takvih filmova naglašenih niti u rasporedu programa, ali to su oni koji se sami od sebe stvore na ekranu dok pipkate po daljinskima (priznajem, to s daljinskima je posebna priča u mom slučaju, sve više daljinskih, a sve manje dobrih filmova na tv) i raspolože vas. Ili onaj neku veče, neka moderna verzija Olivera Twista. I baš dobro odabran. Da unese malo čarolije u ove dane u godini.

Učka u oblacima. Naziru se ostaci snijega po padinama. Vjerojatno je to sad već led. Cres se niti ne nazire. Al’ se pamte palačinke s medom od prije par godina početkom ljeta. U dobrom društvu, na lijepom mjestu. Neprocjenjivo!

Toliko je dobrih ljudi oko nas. Toliko dobrih knjiga još čeka. Tražila sam Huckleberryja Finna  od Bekima Sejranovića. Al’ prije da pročitam prvu. A evo već sam na drugoj. Za neke knjige se dugo spremam. Oklijevam. Ne znam zašto to radim? Obilazim oko njih kao mačka oko vruće kaše. I onda mi baš dođu kad zatreba. Za odlutavanja. Na javi. Il’ u snu.

„Muzika je svuda oko nas. Samo treba slušati“… moram naći kako se onaj film zove o onom dječaku…

Sve najbolje i u ovoj novoj! Puno zdravlja i veselja! Dobrih mirisa i dobrih ljudi!

6/1/2016 1:54:58 PM

klikni i komentiraj

Upalila sam svijeću. Još jednu. I vozim dalje u nekom svom svemiru. Dalje i dalje. Bura se danas napokon digla i donijela hladni miris. I onaj čisti zrak. Dosta je bilo ovog ustajalog i ljepljivog u svemu. U zraku, u ljudima. Jučer sam hodala po lišću. Ne može se ni uskovitlati i poletjeti kol’ko se lijepi. Ne šuška pod nogama. A tako mi je trebalo to šuškanje i šuštanje da mi bar malo začini ovaj tmurni i sivi tjedan. Stalno neka trka s vremenom, a jedva čekaš da sve prođe. Tako neki glupi raspored stvari u životu. Čemu. Zašto su nam sve tako posložili. I još nam pričaju one priče kako na sve možeš utjecati. Samo treba misliti pozitivno. I treba se samo trgnuti. Mo’š mislit! Trgaju nas drugi. K’o grožđe, i bacaju u košare. Ma nisu više ni košare. Sad grožđe ide u nekakve plastične kace. Sve je postalo plastika.

„ Poneli nas vetrovi ko maslačke
jedni su leteli lako, drugi padali
i curice su postale prve mačke
a loši djaci odjednom svetom vladali…“

Danas je već bolje. Valjda od bure do bure dođem sebi. A danas i snijeg tu i tamo. Imali smo oko podne direktan prijenos pahulja iz dežele na ekranu. Evo, i Đole sad svira na laptopu samo za mene. Drži me još. A već su prošla dva tjedna, ne…. tri tjedna od koncerta. U stvari, mislim da me drži od kad znam za sebe. Ne mogu si pomoći.

„Jedan D-moll me razvali
neki bi to prosto tugom nazvali
nije to, šta je tuga
za D-moll“

I taj paralelni svijet. A kako drugačije preživjeti. Sve te stvari kojima nas pritišće svijet. Trudim se ne gledati dnevnike i vijesti. Tko to može više gledati. Traju satima i satima. Poslušam ponekad kratko na radiju. Pročitam sutra u novinama. Kad me pritisne previše, okrenem stranicu, ili stanicu. Ajmo dalje. Zaronim u neke druge slike, u neke druge priče, u neke druge zvukove. A priče… ostaju u glavi. Ne daju se na svjetlo papira. A što i da se stavlja nešto na bijelo. Koga briga!

Škripi mi u lijevom kuku. Ma, i u desnom. Al’ u lijevom malo više. Valjda se vlaga malo previše uhvatila ovih dana. Nikako da nabavim dobar WD 40. Da malo podmažem. Ako se to uopće još može. U, jebote… Prepade me mašina. Zaboravila sam da sam je uključila. To vam je moj vremenski stroj. Zove on – vrati se, mala, spusti se malo, malo si previsoko otišla. Tres!

Evo, malo sam prošetala i virtualnim svijetom. Odspavala sam najprije večeras uz Mentalista sat, a možda i dva. Sad sam k’o nova pa reko’ da malo vidim što ima… „… falš i patetično…“ to je ta njihova stvarnost. Portali. Žutilo, žutilo, žutilo. Pa zaliju sve crnim, tu i tamo. Po potrebi. Ovisi o kome se radi. Jer, ne boli isto čovjeka tamo negdje na istoku, i tamo u staroj „kulturnoj“ Europi. Ne broji se isto. A, kao i sve. Nema se što dodati. Bila sam baciti smeće. Samo da malo pomirišim buru.

Volim subote. Onda se mogu praviti da sam negdje drugdje. Došla i prošla. Još jedna…

„Za sve je kriv Toma Sojer
takve knjige ne bi smele da postoje
to je bilo iskušenje
on je tako dobro terao po svom…”

22.11.2015. 0:46:55

komentiraj (1)

Malo je vruće. Laptop stenje. Ili je to frižider. Nisam sigurna. Trebalo bi nešto spremit za ručak. Nema veze. Još ću malo. Ne da mi se još. Baš je lijepo biti doma radnim danom. O, zašto samo danas! I razmišljati o nekim bezveznim stvarima (ma, zapravo, i nisu baš bezvezne) za koje inače nemaš vremena.

Kao … što me se u zadnje vrijeme dojmilo. Pa, jučer onaj film o mladom bubnjaru…i o tamo nekoj vrhunskoj muzičkoj školi. O dosezanju vrhunaca . Whiplash. Već me dugo nije netko iznervirao kao onaj profesor iz filma. Ili to dijete koje izgara u želji za dostizanjem vrhunaca. I gubi zdravlje. I ludu mladu glavu. I nema savršenstva bez rada. Rad, rad, vježba, vježba. E, muzičari.

Pa onda, neki dan –  Okajanje („Atonement“, 2007). Slučajno okrenem program, a ono film. Pravi. Koja priča. Opet, koja muzika. Pa ta djeca u ratu. Slike kaosa. Rat. Antiratni. Pravi. Upozoravajući. Da li su ga gledale i gledali i da li će ga ikad pogledati one i oni koji žele povesti opet mladiće u tamo neke vojske??? Trebali bi ga pogledati. I nadam se da će razumjeti poruku.

A ono, što me razveselilo. Mislim, od onih događaja iz vanjskog svijeta. Da su se Saško i Inge vratili u našu zonu. Ne toliko radi kuhinje nego zato jer su moje zlato toliko obradovali…Da.

I ono kad sam jesenas gledala Šlepšou sa Jonathanom. Čula sam za njih i prije. Istina, dugo sam mislila da ime ima veze s onim galebom iz poznate priče. A kad ono – jabuka! Dobra im je! Tu i tamo sam i nešto pročitala o njima. Čula na radiju. Istina, prerijetko. O.k. tako je kako je. Na Radio Rijeci se valjda boje otići u fonoteku i „okrenuti ploču“. Ali, kad sam vidjela u Šlepšou-u (mislim da je to bilo negdje u jedanaestom mjesecu lani) prvi put (tek!) spot  za Maggie i one…. cipelice. Kao bombon. Crvene. Prave lollipop  shoes. Aaaaaa. …AND I SAID MAGGIE, THINGS ARE FINALLY MOVING ON, YEAH THEY ‘RE FINALLY MOVING ON…
…AND I SAID MAGGIE, SO SAD, MAGGIE MY DEAR…MAGGIE…SAID:
IT’S TIME TO STOP ALL THIS PAIN
PLEASE TRY TO MAKE ME EXPLAIN…

Vjerujem da je svako od nas barem jednom imao te neke cipelice kao bombon. Za ples, za odlutavanje u neki svoj svijet, za maštanje. Neki ih možda još čuvaju u nekom svom kutku iako su postale već broj – dva premalene jer eto, htjeli ne htjeli noga naraste. Iako su nam rekli da više ne rastemo. A to neko dijete je ipak još ostalo u nama. (da, da rekao je to jučer i A. Sidran, ne čini se to samo meni). Samo spava. Mislim na to dijete u nama. Jer uvijek je nešto drugo važno. Neko drugi je važan. U sebi smo mi još uvijek one djevojčice i dječaci tamo negdje iz osnovne škole. Jedino se oklop mijenja kroz godine. Prilagođava se. Najviše drugima.

Tu i tamo izađe to dijete. Pa ga opet sputamo i spremimo na spavanje. Jer… život je ozbiljan. Obaveze. Obaveze. Obaveze. Odgovornost. Drugi nam ga uvijek kroje. Ostaju nam tek rijetki ukradeni trenuci. I cipelice kao bombon. Da poletimo. Da zaplešemo. Makar samo u mislima. Tu i tamo.

A opet… ta silna mladost  još čeka te neke svoje cipelice.  Da ih obuju i zaplešu i polete u neke… samo svoje snove!

Monday, June 29, 2015, 2:29 p.m.

 

*** Cipelice kao bombon (The lollipop shoes), roman Joanne Harris. Autorica čarobne „Čokolade“, „Pet četvrtina naranče“, „Otimača plaže“.

*** Jonathan, stvarno iznenađenje i radost na riječkom muzičkom i ne samo muzičkom nebu. Ali, tko sam ja da pišem o njima (samo jedna sredovječna mama koja se trudi pratiti život izvan zidova) . kad oni sami o sebi kažu…

…Jonathan is a band of five close friends from Rijeka, Croatia whose paths crossed in 2011. Their music is maybe best described as dark-lens optimism – there is an honest undertone of pain and angst in almost all of the tracks – which allows for a punky vibe – and a surge of energy and hope which leaves you blindsided.

P.S. Evo, dečko, imaš i priču za prije ručka. Izdrži još malo… sad će i ručak 🙂

klikni i komentiraj

Grije već. Vedro. Na moru lagana burica. Još jedno lijepo jutro. Još malo pa će i Sunce. I zadnji izdanak naše obitelji je napokon došao i pošao. Na spavanje. Ne mogu naći na radiju niti jednu stanicu s lijepom muzikom. Što im je svima?!! Odbrojavam zadnje sate lanjskog godišnjeg. Nervoza raste. Iako se trudim biti totalno cool. A onda tek počne frcat i frktat iz mene. Pokušavam se sjetiti kad sam prije ovog bila na go i niti uz najveće napinjanje vijuga mi ne uspjeva. Puno više od cijele godine. Skoro dvije. Bit će da sam zato i izbezumljena cijelo vrijeme. Od one – ne znam što bih prije do neke izmaglice i ne da mi se ništa faze. Prošlog ljeta se baš i ne sjećam. Provedeno je pod klimom pred kompom. Kažu da je padala kiša gotovo cijelo ljeto. More sam gledala uglavnom samo iz daljine kroz prozor.

Uh, Sunce je već izašlo. Dok sam ja gledala u Mjesec. Zadnja četvrt. Kažu da onda prevladava umor i ravnodušnost. Bit će da je kod mene onda u zadnje vrijeme zadnja četvrt počešće. I kažu da je to najbolje vrijeme za detoksikaciju i da negativne energije tijekom ove mijene izbiju na površinu pa ih je lakše otpustiti. Uh, tko će to sve otpustiti iz mene. I tko će mene opustit. Uglavnom, lista je bila povelika. Nisam je još niti stavila na papir, a nakon par dana sam je već suzila na ono bitno. Ta, nisam na radnoj akciji. A – neće ni posa uteć! A onda sam sve i pobrisala s liste. A i zapravo ništa od svega toga nije ni važno.

Svašta se i izdogađalo u ovom jednom okretu Zemlje oko Sunca. Mladi izdanci naše obitelji rješavaju neke bitne stvari u životu. Planovi i putevi uglavnom vode na zapad. Trudimo se ne prigovarati previše, biti podrška. Sve će biti dobro.

A ja? Gazim opasno u pola stoljeća. Sve brže i brže. Neki dan mi došla scena pred oči. Znate onu najavu s nekog našeg kanala. Djevojka trči, ono slowmotion i te stvari, dečku u zagrljaj i onda je on zavrti i vrti, vrti i … onda bude … znak te naše tv kuće. I zamišljam ja tako sebe kako trčim prema svom dečku. Najprije, tektonski poremećaji na Stradunu ili gdje bi to u spotu već bilo. A onda mu se bacam u zagrljaj. I onda se mi vrtimo, vrtimo… a pod naletom tog mog oduševljenja i slowmotiona i kilograma koje sam bogme dobro nakupila zadnjih godina… a bome, vrtimo se mi, vrtimo… na podu. Nisu stigli staviti ni onaj znak tv kuće… a ‘ko će nas dignut…. Pišem ja tako, pišem, a onda mi ovaj izađe iz worda, pa se šatdavna i apdejta. I moli me da ga ne gasim jer se on konfigurira. Ma, nemoj me! Di je sad to našo radit!? Opet mi je nervozu napravija u nogama. Najprije nije htio na internet. Pa sam onda išla pisat već kad sam sjela pred ekran. A sad ovo. U glavi mi kuha i bez njega. Eto, prekinuo me kad je bilo najljepše. Bem ti tehniku. Valjda ni komp nije moga izdržat pod mojim pritiskom. I težinom.

Evo ga opet i ovaj pas što laje i zavija svako jutro u 6 i pol. Bit će da je neka švicarska pasmina. Ne, ne, nije bernardinac, al je točan, nemoš vjerovat. Još jedan vrući dan pred nama.

Ajde… lijepu vam nedjelju želim!

Sunday, June 07, 2015, 6:38 a.m.

klikni i komentiraj

Otvorila sam malo prozor. Pomirisala mrak. I zvijezde. Baš vuče za malo prozujat po vani. Ja malo odrijemala  pa se to malo malo i odužilo.  Medo spava. Grmi u sobi. Da ga sad probudim da idemo prošetat? Al’ bi bilo – aaaaa, odi ti, šetaj, ‘kotbrani! Ostatak ekipe malo vani malo doma. Malo Radio sova. Lijepo su počeli, a onda okrenuli na zbor. Voda. Lopov Jack. Aranžman, ne znam tko je posložio te glasove. Nemojte, ljudi! Ni blizu. To je samo moje skromno mišljenje, nek’ se netko ne uvrijedi… Nisam to mogla ni odslušati do kraja. Držim se one … ako ti se ne sviđa – okreni stranicu, sorry … stanicu. Ajmo… ovaj daljinski je super stvar. Sjećate se kako su se prije na radiju tražile stanice. Pa ti pogodi frekvenciju. Ukv. Na kojem je ono broju na onoj crti… hr2, ništa, radio istra – odličan 5. Standardno dobra noćna muzika. A kazete. Pa čekanje i snimanje… a joj.

A… ništa od šetnje, vidim ja. Sad bi neki rekli – eee, da imaš psa sad bi…. promoliš nos kroz prozor i proradi zov prirode. Proljeće. Vraćam se s posla, a ono, ne baš dan, ali vidi se još. Amula procvjetala. I mendula. Ispod zgrade. I narcisi. Opet. Na balkonu. Burica. Jel to mene puca nostalgija il’ opet ove srednje godine?

Gledam i ovaj Crno bijeli svijet. Zašto ga nema i petkom?!? Barem ne bih prespavala veče. Da mi je znat koji specijalac slaže taj program i satnicu. Petkom valjda svi odlazimo poslije posla u toplice i vikendice  pa ne bi stigli pogledat nešto. Ili? Ma, ko ih…

Eto, postali i mi i naša mladost napokon nekakav vintage i retro i shaby chic. Dobre stare stvari. Roba, špreha, auti, drugovi, ima mesa nema mesa, ima struje, nema benzina, nnni, mjuza… Prpošno. Pomalo naivno. (da li smo takvi i sami bili?) Podsjeća na one nevine obiteljske serije, bolji život, malo kritike, ali sve lagano, bez crnjaka i patetike.

O svemu po malo. Baš onako – „ vreme iza nas, vreme ispred nas… neka lica nova, neka lica stara“. Sjeta. I suza u oku. Tu i tamo. I lagani smješak. Toliko muzike u svemu. Toliko duše. Mladost. E, da…

Sjeta.  Da nas sjeti.  Na događaje. Na ljude i pjesme i …. snove.

Na nas.

„ Kad živiš u snovima

sve laži te više bole

i lako se pada dole, duboko…“

 

Idoli odlaze. Hvala im.

14.3.2015. 3:02:06

klikni i komentiraj