Volim svoje mjesto za stolom u kuhinji. Leđa mi grije peć, a pogled puca po Kvarneru. Nebo nad našom zgradom je jutros još čisto i bistro, ali malo po malo ga preuzimaju oblaci. Sa svih strana se dižu u krug. Učka je pod novim snijegom. Na moru lagana burica. E, a kad se naslonim. .. onda se između dva dimnjaka susjedne zgrade vidi i malo Velebita. Pa onda malo provirim i vidim hoće li se Sunce provući pod Krčkim mostom i doći i do nas ili…ili se valjaju crni teški oblaci preko brda… baš tako je jutros. Nema veze. Evo, stigao i zadnji dan siječnja  (ili januara). Kažu da je to najduži mjesec u godini. Ne znam, meni je proletio. Kao i mnogi do sada. Fali mi zraka. U svakom pogledu. Nema veze.

Pod borom me ovih blagdana dočekala i jedna knjiga. Držala sam prvo izdanje na našem jeziku zadnjih godina u nekoliko navrata u rukama i već kretala prema blagajni u knjižari. Naslov mi je bio super. Naslovnica fora (nije još bila ova filmska). Ali kad bih mrvicu provirila među korice… samo malo, da udahnem tek na tren kako ide priča (ali nikad knjigu ne otvorim previše da ne nestane te čarolije prvog čitanja dobre knjige)…  Njemačka… pa rat. Drugi… I onda bih je vraćala na policu. S mišlju… ne neću, život je i bez toga naporan ili… ma nije to za godišnji. E, ali kad me dočekala umotana u ukrasni papir s lijepim željama ispisanim rukom na prvoj stranici… nije bilo druge nego pobrisati zamišljenu prašinu s korica i uroniti u priču.  Dobru. Tešku i crnu. Crnu kao oblaci koji se nadviju nad ljudima u crna ratna vremena. Ali i punu svjetla. Jer , uvijek ima ljudi. A priča se ponavlja. Godinama.  Knjigu sam pročitala, u jednom dahu, što se ono kaže. Uvukla mi se priča par puta i u snove. Ušuljale se neke slike. Teške.

Slike i priče kojih ima i danas. I tako se isprepletu priče iz novinskih stupaca s današnjim datumom sa slikama iz netom pročitane knjige. Priče i slike o dječaku koji je zadnji izašao iz Auschwitza prije sedamdeset godina i koji je znao da se „u kasnijem životu ništa lošije od toga više neće dogoditi“²⁾.  I… evo… i tračak sunca je napokon provirio do nas. Sonnenschein³⁾.

Sve je u životu povezano. Sve ima veze!

……..subota, 31. siječnja 2015.

I da, jednostavno imam potrebu objasniti o čemu se radi:

¹⁾Kradljivica knjiga, je knjiga, posebna, naslov izvornika je „The Book Thief“, autor Markus Zusak, 2005 ; prema knjizi je snimljen i film. Ne znam da li ću ga pogledati. Ne volim kad se u Americi snimaju filmovi o onome što se dešavalo u Evropi (danas Europi). Sve bude nekako šajni patetično. Možda bih se ovog puta prevarila, ne znam.

²⁾Čovjek koji je zadnji napustio Auschwitz 1945. godine je gospodin Oleg Mandić, Opatijac. Tada jedanestogodišnjak.

³⁾„Sonnenschein“ je naslov knjige autorice Daše Drndić, naše sugrađanke. Knjiga je prevedena na engleski i talijanski kao „Trieste“ . Priča o sudbinama ljudi (malih, kako volimo reći) onih ratnih godina. Sudbinama koje su isprepletene i s pričama naših predaka. I koje ne smijemo zaboraviti. I ne smiju se ponoviti.

klikni i komentiraj

Čitam tako jutros naslovnu Novog lista. I kako sve više naših žena ide po donacije u Dansku. I već zamišljam nove plave,duge kose, rukometaše u reprezentaciji za nekih dvadesetak godina… male Vikinge koji pričaju hrvatski … a kad ono kažu iz banke (sperme, samo da pripomenem, da ne bi bilo zabune) da se uglavnom traže tamnoputi muškarci, inteligentni, testirani donatori itd…. a zašto idu u Dansku? Zato jer kod nas toga nema. A ne mogu im taj slatki paketić s uputama i dobrim željama niti dostaviti poštom u Hrvatsku. Jer… u Hrvatsku ne dostavljaju. Aaaaa, taj podatak me baš i nije iznenadio! Počešće se moja mladunčad ljuti kad traži nešto da bi naručili preko interneta pa nađu baš ono što im treba, a onda ne mogu naći lijepu našu na popisu zemalja u koje se pošiljka šalje. Daleko je nama Danska. A bogme i mi smo njima još dalje i sve dalje, dalje, dalje, dalje…. al’ nema veze. U Sloveniju, Češku pa i Dansku. Nije teško kad se nešto stvarno želi.

Prvo poluvrijeme, gubimo od Brazilaca. A sve je trebalo biti tako lako i jednostavno.

Prošli blagdani, tko se toga više sjeća. Gledam danas rok trajanja na nekom soku. I čudim se… jebote pa ovo traje do 06.2015. kako jedan sok može trajati toliko godina. Di je to još… Heeeelou, pa ovo je već 2015. godina. Nemoguće. Gledam novine. A bome je. A nekidan je bila 2001. Saberi se malo, ženo. Nije ti ovo onaj film sa svizcem. Iako… k’o da se sve to već dešavalo. Jutro. Rokovi. Veče. Ponedjeljak petak nedjelja. Ponedjeljak petak nedjelja. Već je opet ponedjeljak.

Prošli i izbori. Naši. Prošlo i puno dugokosih barbika u plavim kabanicama po našim ekranima tih dana. Navijačice u stožerima. Klonirane. Jedna ljepša od druge. Frizure gotovo iste. Šminka gotovo ista. Obrve počupkane na isti način. I pjevaju i mašu ručicama ushićene… pitam se da li su samo dio scenografije kao one hostese kraj finih limuzina na sajmovima. Ili, ima li tu i nešto više? Ali, samo su najljepše u prvom redu. Još jedan izbor ljepote.

„Snijeg će proći, sve će proći, moja draga…“  previše se već toga izdogađalo u ovih dvadeset i pet dana. Dovoljno i za jednu cijelu godinu.

Danas burica, malo oblačno, nedjelja, svaki put se čini kraće traje. Malo šetnje uz more. Na Kantridi labudovi. Osam labudova. Sedam bijelih i jedan kao da je sjedio negdje na dimnjaku. Možda su doletjeli baš iz Danske. Iz one Andersenove priče. I, samo malo, onako u prolazu, na par dana, da pogledaju što ima na Kantridi. Da vide stadion, malo da prosuše perje i ugriju se na zubatom suncu.

Al’ je snijeg al’ su labudovi!

Malo lakše se diše. Čet’ri nula u prve čet’ri minute drugog poluvremena. Drž’te se! Mi se držimo za stol. Uf… još dvadeset i tri minute… ko će to preživit. Duvnjaaaak goool. 26: 24! Idemo na reklamu… ufff, napokon gotovo. Petarde i vatromet!

I svećenik na otoku i njegova djeca (na prvom programu)!

Veseli i zdravi bili!

25.1.2015. 20:36

klikni i komentiraj