Šaltam ja tako po internetu, malo fado, malo sevdah, odo’ ja opet mislima daleko… a ono… zagrmi … skoro mi odletio ovaj laptop kako sam se trznula. Ubio bi me ovaj moj haker. Eno ga, čuje se, medo već spava. Cijeli dan ček’o tekmu i doček’o prekid. (a ja dočekala laptop, na miru!) Kol’ko je kiše palo ove dane, a večeras pogotovo. Dobro da nije otiš’o na Kantridu. Morala bi’ ga ić’ lovit mrežom da ga do’vatim s terena (il’ s bazena?). Fokica moja! Baca se po krevetu. Dupinić moj! Armada moja! Rokenrola!
Vani dere bura. Na krovu rokće onim antenama i ostacima raznih nazovi majstora. Sve lupka, tucka, a bogme malo se i trese. Kako su i najavili. A ja? Ja vam uvijek budem nekako uzbuđena kad je ovakvo vrijeme – nevrijeme. K’o da neka struja uđe u mene. K’o Conan. Jest da mi dva dana prije vrti u nogama, al’ onda kad nagrne buretina… pa ovako kiša tuče sa svih strana. I nabija po prozorima i zavrće. E da je sad opalit jednu šetnjicu. Ma, idem malo na balkon vidit što ima… Uuuuu… Nema tog fitnesa ni masaže koji te može tako dobro strest i protrest i išibat i izmasirat k’o kad te bura kišom išiba… neprocjenjivo! Opet sijeva. Sto mu gromova Ontaria, ne, ne, sto mu gromova… vukova Ontaria… ili, ma kako je ono bilo. Koji je to ono bio! Zagor, Veliki Blek, Stena… il’ su bili dabrovi Ontaria? A ‘bem ti. Sad ću ga probudit. Da prestane hrkat… i da se ne mučim. Ničeg se ne mogu sjetit od prve. Kako se to ono zove? Ma, ne mogu se ni toga sjetit. Idem okrenut na Radio sovu… i tamo malo rokaju… e, da… više pričaju u zadnje vrijeme… malo na Pulu… okej je.
Eto, još malo pa gotova nedjelja. Kad prije? Malo duže piješ kavicu ujutro, listaš novine. Pa treba nešto i kupit. Pa treba nešto i oprat. I skuhat. U zadnje vrijeme nedjeljom kuham uz „Oko svijeta u 60 minuta“, mislim da se tako zove. Priznat ću, ponekad tako dok to slušam, malo odlutam pa tako i ručak ode u nekom drugom smjeru. Pa ono što je trebalo biti lagana mediteranska kuhinja postano malo jače začinjeno, kako me već odnese ili, bolje rečeno, kamo me već odnese. Odlutam skroz, i prođe taj sat u trenu ako je izbor muzičkog urednika dobar. A rijetko nije dobar. World music. Velik je taj svijet, a i dobre je muzike na pretek. I u trenu iz Bosne odeš u Portugal. Pa Cuba. Pa malo u Francusku. Indija. Ne znaš što je bolje. Samo treba malo posegnuti i dobro posložiti. I to stvarno ne bi trebao biti neki problem. A toliko dobrih starih (i novih, da se razumijemo) stvari ima. I zato volim slušati radio. I zato se i užasavam ljudi koji rade kao takozvani muzički urednici, a godinama guraju i turaju istu muziku, istim redom, svaki ponedjeljak, svaki petak isto. Već znaš kad ga najave što će biti…. i onda, za dobro jutro. Malo sačekam, možda ću se prevariti ovaj put – pomislim – (događa se to prečesto na Radio Rijeci), i onda… okrećem stanicu. A što bi drugo – ne dam da mi pokvare jutro i dan… znam, znam, o ukusima ne vrijedi raspravljati…
A jutros su razgovarali na hrt2 s Julijanom Matanović. I nisam stigla poslušati cijelu emisiju. Probala sam naći na onom… opet se ne mogu sjetiti kako se to ono zove, ali nemaju od ove nedjelje. Možda bude naknadno na internetu… tako lijepo piše, mislim Julijana. Osvojila me na prvu još prije dosta godina. Svojom pričom i… Tako lijepim jezikom, pitko, k’o da se pustiš da te neka rijeka lagano nosi… tako te omađija i tamo si… baš tamo na tom mjestu, s tim ljudima… stvarno zna. Znam, znam, to joj je posao… ali ima mnogih kojim je to posao, ali ne znaju tako… i već čovjek zaboravi kako je lijep taj naš jezik (u što li ga pretvoriše zadnjih godina?!), a onda te tako neke Julijane i Jergovići prenu iz toga i uvjere da ima još… da se još uvijek misli mogu izreći na neki poseban način. I onda te lagano dirnu. I onda te danima to drži. I opet se potvrdi ona… jednostavni i tako normalni… a tako posebni. To je to!
I znate što još volim slušati? Kad sultan Sulejman (bez smijeha, molim!), mislim, ne on, sultan, nego glumac Halit Ergenc recitira. Koji glas, koje boje… ne znam turski, često niti ne čitam prijevod, ali mislim da bih ga mogla slušati satima… odoh ja opet u neke čudne vode…
A naslov ove moje, da li je presmjelo da je tako nazovem, priče… to vam je iz jedne sevdalinke. Drži me i to zadnje vrijeme (a što mene ne drži). Još sam gledala i onaj dokumentarac o sevdahu neki dan na tv pa me još više drži. A i inače sam laka na bluz, fado… ko će ga znat. Malo me to povuče…ili geni možda… ili je to da pobjegnem iz ove naše močvaruge od dnevnih i tjednih bolesnih vijesti?
…za i protiv. Slušam i čitam. I ne vjerujem. Ne vjerujem da se to događa ovdje i sada. I kako je to moguće?
I tko se to osjeća tako velikim i pozvanim da određuje tko će s kim živjeti i kako će živjeti i tko će koga voljeti… i što je slijedeće? Palit će knjige (ako već nisu), razbijati izloge (ako već nisu), a i tukli bi, jel’ da? (ako i to već nisu). Tanka je linija, zar ne?
„’đe će im duša?“ (ako je imaju?)
00:45