Evo. Kiša pada. Za pravo – pada. Gulaš se krčka. Kruh se peče. Prava seoska idila na sedmom katu skoro nebodera. Operacija dlakave dokoljenke uspješno izvršena. Jest da to više nisu dokoljenke već više natkoljenke, svaki put sve veća kvadratura. Nema smisla sutra ući dlakavo u nove radne pobjede. Nazovimo to tako. Ma što mislili o tome. Praznici prolaze. Tri kralja dojahaše i što nam doniješe? Kaže astrolog da se možemo nadati boljem. Barem sam ja tako čula sinoć u onoj emisiji na Radio Rijeci. Kasno sam se sjetila prijeći s televizije na radio. Tek malo prije deset. Uglavnom, bit će dobro. Naravno, kao i uvijek. Ooooo. Prepade me ova sprava za kruh. Tri piska da se ubaci još nešto u smjesu. Joj, gulaš. Shitt… evo me nazad. Dobro je sve prošlo. Dolila sam malo vina. Sve pet.

Eto. Prohujala i ta 2015. Brže se mijenjaju te godine od verzija windowsa i offica. A stalno se mijenjaju. Da li i vas to nervira? Izdešavalo se svega. Pred sam kraj je bilo dosta napeto, al’ idemo dalje. Zanimljiva godina. Puna iznenađenja. Jeste li primijetili da su ove godine svi više manje na ovim javnim medijima zaželjeli da nam 2016. bude bolja od ove prije. Već mi je to pomalo išlo na živce. Da nam bude bolja od ove! Moš’ mislit’! Eto, vladari se još dogovaraju što će i kako će. Bilo je drž’ ne daj. Povuci – potegni – repu – ne iščupaše! Pa doš’o jedan pa oš’o drugi. Pa doš’o drugi. Pa oš’o prvi. E, da. U dvije riječi bi se to sve skupa dalo opisati sa – mlohava čuna, da posudim onu slavnu od Hladnog piva. Vladari su nam svi redom mlađi od mene, ali starost im izvire iz svih pora. Od frizure do suhog pogleda, o odijelima da i ne govorim. Ni u jednog, ni u jedne – nema tu one iskre u oku. Šteta. A tako bi nam svima moglo biti lijepo. Al’ ‘ko su oni / one nama?! Bit će nama lijepo i s njima i bez njih!

Evo na radiju Lionel Richie. Hello. Nenadmašna. Ne može mi Adela nikako pod kožu. Ma koliko se trudili svi ovi s radija. Koja mašinerija mora biti iza nje. Svaka čast ženi, ali nešto mi nedostaje u cijeloj toj priči. Ili možda ima previše svega, previše šminke pa čovjek stekne dojam da je prijetvorna. Nije me se takla. Čak me pomalo iznervira kad kaže helou. A, ni prva ni zadnja koju svi hvale, a ja nikako da skužim u čemu je fora. A što ćete. Kad sam nakrivo nasađena. Ili napravo? Više malo na li’vo. A i čemu se zamarat’. Kad ne ide – ne ide. A i kaže Keith da nam se uvijek najviše sviđa muzika koju smo slušali u mladosti. Dobro, dobro – rekao je on to drugim riječima… hi hi…

Malo sam promijenila frizuru. Kad je frizerka već krenula s onim – što ćemo? Kao inače? Skroz kratko? – A ne, ovaj put me ošišajte na dugo – ispalim ja. Mislim da žena nije mogla vjerovati što čuje. Čak sam imala dojam da je napokon odahnula. Ne znam zašto se frizerke brinu toliko oko toga da li se nekome vide uši ili ih treba pokriti. Moje su sve veće, a kažu da rastu cijeli život. Uuuu, di će im biti kraj! Ni Mirko mi neće bit’ ravan. Ček’ malo…. idem provjerit gulaš. Sve pet. Aaaa… imate direktan prijenos (opet) iz moje kuhinje.

Eto. Pekla sam ove dane i kolače. Uzela  čet’ri slobodna dana. Pa ne znam što bi prije. A toliko toga bih htjela skuhati, obići, speći, napraviti, pogledati, pročitati – utrpati u tih par dana. S godinama sam se malo i opametila. Čišćenje sam stavila na dno liste prioriteta. Pa cijela godina je pred nama. Bit će čišćenja. I preko glave. Najvažnije je malo sve pročistiti u glavi. I onda sve sjedne kako treba. Pričati, družiti se, šetati. Gledati kroz prozor kako pada snijeg. Dva jutra čak za redom. Tako taj snijeg donese neki poseban …. ne znam kako da to nazovem… osjećaj duše.

Eto, uspjela sam pogledati i par filmova da ne zaspem. I kud ćeš ljepše nego u kišno poslije podne gledati reprizu reprize Moderne obitelji. Pod toplom dekicom. A lampice i balotice svjetlucaju. Ili Jane Fonda u spaljenom filmu radnja kojeg se dešava tamo negdje u Woodstocku, nekih trideset godina nakon Woodstocka. Film kojeg se ne najavljuje danima unaprijed, nema takvih filmova naglašenih niti u rasporedu programa, ali to su oni koji se sami od sebe stvore na ekranu dok pipkate po daljinskima (priznajem, to s daljinskima je posebna priča u mom slučaju, sve više daljinskih, a sve manje dobrih filmova na tv) i raspolože vas. Ili onaj neku veče, neka moderna verzija Olivera Twista. I baš dobro odabran. Da unese malo čarolije u ove dane u godini.

Učka u oblacima. Naziru se ostaci snijega po padinama. Vjerojatno je to sad već led. Cres se niti ne nazire. Al’ se pamte palačinke s medom od prije par godina početkom ljeta. U dobrom društvu, na lijepom mjestu. Neprocjenjivo!

Toliko je dobrih ljudi oko nas. Toliko dobrih knjiga još čeka. Tražila sam Huckleberryja Finna  od Bekima Sejranovića. Al’ prije da pročitam prvu. A evo već sam na drugoj. Za neke knjige se dugo spremam. Oklijevam. Ne znam zašto to radim? Obilazim oko njih kao mačka oko vruće kaše. I onda mi baš dođu kad zatreba. Za odlutavanja. Na javi. Il’ u snu.

„Muzika je svuda oko nas. Samo treba slušati“… moram naći kako se onaj film zove o onom dječaku…

Sve najbolje i u ovoj novoj! Puno zdravlja i veselja! Dobrih mirisa i dobrih ljudi!

6/1/2016 1:54:58 PM