Opet mi došlo da pišem. U stvari, dolazi mi stalno da pišem, ali ako odmah ne sjednem odeeeeee…. stavila sam naslov od tri metra i onda ga pobrisala nekoliko puta jer bi cijela ova priča mogla stati u taj naslov, a to stvarno nema smisla. Pogledala sam neki film sa Sandrom Bullock. Nasmijala me, opet, i rasplakala, opet, i ostavila me da razmišljam (a zašto želiš biti normalna?-, pametno kažu u jednoj sceni filma) Još jedna priča o onima koji se ne uklapaju u kalupe „normalnog“. Opet. I nisam se odmah digla kad je završio film. I uletiše neke kasne vijesti. (priznajem, trudim se ne gledati ih, samo me iznerviraju). Opet su zagrebali po učiteljima. Nema se za prijevoz ljudima. Pa da, što će njima prijevoz. Kako je krenulo, neće nam više trebati ni škole, a što će nam onda učitelji… Eto, i to bi bila jedna od mnogih stvari na koje se pametno mogao utrošiti onaj silni novac koji je otišao na ovaj glupi, da ne može biti gluplji, referendum. A o čemu bi se onda već pola godine pisalo i pričalo… e da, pameti nikad dosta.

Sjetila sam se nekog intervjua s jednim bivšim nogometašem (moj tehnički će sigurno znati kako se zove, ne mogu se sad sjetiti). Čovjek, još uvijek mlad, se okrenuo nakon nogometa knjigama… uglavnom, da skratim. Otprilike, rekao je on… u onom ljudskom smislu više vrijedi jedan sat liječnika i učitelja nego nogometaša… e da, još jedan od onih koji ima potrebu da popravlja svijet. Ivan Ergić, ‘ko će čekat jutro. Našla sam ga na internetu.(A i taj internet, sve nađeš, sjetiš se neke sitnice i ne moraš više danima razbijat glavu, lupkaš dok ne izlupkaš ono što tražiš, uz put, ili usput, naletiš na još sto stvari koje te odvuku tko zna gdje.) Sad sam izgubila nit i otišla u neke sasvim druge vode od onih o kojima sam namjeravala. I znam da je nogomet jako važna stvar, i jako mi se sviđa ovo što se dešava s Rijekom i sve tako, i nek se ne uvrijede svi oni ljudi koji pošteno zarađuju svoj nogometni kruh, i hvala Miškoviću i Keku i cijeloj ekipi, mnogim Riječanima su vratili osmjeh na lice, ali…

Da se vratim ja učiteljima. Sigurno i vi imate neke svoje drage i manje drage učitelje i uspomene vezane na njih. Danas, kad skoro kao pedesetogodišnjakinja, dobro, nije još, ali sve su bliže, kad vrtim malo film, teško se mogu sjetiti ikoga tko radi s toliko žara i truda i tko ulaže toliko energije u svoj posao, kao učitelji. I tu bi se moglo preslikati onu (često ju se koristi kad se priča o liječnicima) da to nije posao – to je poziv. I stvarno mislim da se mogu pohvaliti da sam imala divne učitelje. (ili se spominjem samo tih dobrih učitelja?). I, kad opet malo vrtim film kroz svoje školovanje… taj njihov žar je splašnjavao kako sam prelazila u više škole. Da li je to tako jer sam ja bila sve starija i drukčije gledala na sve to? Ali, kao da su se učitelji u osnovnoj školi puno više trudili. A onda u srednjoj sve manje. Sjetim se profesorice matematike iz pedagoške, kojoj bi, čim bi zazvonilo za kraj sata, ostao na vratima samo komadić crne kute. Bila je brža od nas u startu za izlazak iz razreda (priznajem, nije mi to tada smetalo). Rijetki su bili željni prenošenja znanja s puno žara na nas pubertetlije. A na fakultetu se to sve odrađivalo onako – reda radi, samo da se obavi. Kod rijetkih profesora se dala naslutiti ona iskra u oku. Ili, možda su je i oni nekad davno imali pa su je izgubili negdje po putu kroz život…

Često se sjetim svog razrednika iz osnovne škole (O.Š. S.S. Kranjčević, Senj). Matematičar. Tužne, lijepe plave oči. Slovio je za strah i trepet u našoj osnovnoj. Sjetim se kako smo sa strahopoštovanjem išli kad je prvog dana nastave u petom razredu rekao: – Peti a, za mnom!… i ostala je ljubav prema matematici i dobri temelji za dalje… a i toliko je lijepih stvari znao reći o životu, o društvu, o školi, o budućem zanimanju… i sve je to negdje ostalo zapisano u glavi. I otkrije se kad se najmanje nadaš. I u nekim teškim trenucima te vrati i digne i nasmije… a naša učiteljica, drugarica … toliko poticanja na pisanje, na slikanje, dugo nakon toga sam počela slušati i čitati o waldorfskoj i drugim pedagogijama… a ona je sve to radila onda, tamo negdje sedamdeset i neke. Nije ni onda bilo novaca i nije se živjelo bogzna kako, ali kad se želi i hoće… Koji se četvrti razred mogao pohvaliti da je imao svoje novine (u stvari bila je to zbirka naših radova), da je imao izložbu svojih likovnih radova u gradskoj knjižnici… najprije bismo naslikali nešto vodenim bojicama, a onda bismo to vrijednim ručicama, vunom na juti pretvarali u tapiserije… a zadnji dan četvrtog razreda je stigla puna košara trešanja. Za cijeli razred, za oproštaj… ostale su neke fotografije u albumu. A u glavi puno, puno slika i filmova….

I još se jedne često sjetim… u ratu nema pobjednika. Tako nam je govorio nastavnik obrane i zaštite (taj predmet više ne postoji, zar ne?). Pa nastavnica muzičkog, tako je lijepo pričala o životu glazbenika, a onda klavir i ajmo… pjesma. Vjerujem da su je mnogi od nas u razredu doživljavali kao neku opernu divu. Nismo baš imali prilike često ići u kazalište. Bili bi to izleti poput onog iz Vlaka u snijegu. Mi djeca iz provincije idemo u Novi list, kazalište, zoološki vrt… sjećam se i Male Floramy… u Neboderu (mislim da se Ivan Zajc onda renovirao). A u kino smo išli subotom u školi. Da, da, u holu tada nove škole smo zimi gledali filmove. Poštom su dolazili… pa onda veliki trud da se prenese ljubav prema knjigama i pisanoj riječi. Pa Listopadi u Novalji (preteča današnjih Lidrana). Pa profesorica u pedagoškoj koja nam je zemljopis predavala iz National Geographica. Bez onih suhoparnih brojeva i podataka i biflanja. A kažu da su to ukinuli tamo devedeset i neke, dvijetisućite. Pa profesorica njemačkog u Opatiji. Toliko ispisanih bilježnica i želje za prenošenjem znanja. I razrednica i profesorica hrvatskog. Toliko ispred vremena, dijete cvijeća. Toliko priča o toleranciji, o ljubavi, o poštovanju…

Pa učitelji i profesori moje djece. Strog, ali pravedan, tim riječima je moj, tada još malac, opisao jednog svog profesora…mogla bih ja tako danima.

I da, vremena se mijenjaju. Postalo je jako važno tko što ima. Uvode se laptopi u škole umjesto knjiga. Ali, složit ćete se, čovjeka – pravog učitelja / učiteljicu ne može ništa zamijeniti. I zato, dragi ministre znanosti, obrazovanja i sporta, učinite već jednom nešto za sve učitelje ove naše lijepe zemlje. Ta, njihov ste ministar. Zaštitite ih i obranite ovo malo ponosa i dostojanstva što je ostalo u njima (i u svima nama)! I dokažite i pokažite svi skupa već jednom da je znanje važno, da je obrazovanje važno, da su učitelji važni i da su djeca i mladi važni! I dajte taj teret neimaštine skinite s njihovih leđa! Mislim da su zaslužili barem toliko! Jer očito je da se ima, samo…. oooo i o tom bi se dalo još na dugo i na…

03:05:01

komentiraj (1)