Gledala sam prošlo ljeto na TV-u neku simpa seriju – „Nikolaj og Julie“. U nekom čudnom popodnevnom vikend terminu. I baš su bili simpa. Gledam seriju. I znate kako to onda ide… Pa malo istražuj Dansku, malo istražuj Kopenhagen. Polarni dan. Pa polarna noć u seriji. Pa tako istražuj malo dalje. Pa pogledala ja onako usput i neki filmić o hygge. Još prije prošlog ljeta. Tamo neki curetak ide po Danskoj i objašnjava svima nama što bi to bilo hygge. Ide po kućama. Po hotelima. Po ulicama i dvorištima. I sve je bilo pet dok nije došla u neku pivnicu ili nešto slično. A kad tamo stoji na šanku neka boca. Nabijena u vjevericu. Ne znam da li je, mislim vjeverica, bila preparirana ili je bila imitacija, ali… Prisjeo mi hygge za sva vremena već krajem prošlog ljeta, a onda na jesen… navališe hyggati sa svih strana. Što ti je globalizacija!
Preživjeli smo zimu. I preživjeli smo hygge. Nema stranice na kojoj se nije pisalo o tome. Nema novina koje nisu o tome. Pa sam mislila da je to samo kod nas. A kad ono i Casa prepuna hygge. Pa sve i svuda po bijelom svijetu i internetu prepuno hygge. Ne možeš se obraniti.
Preživjeli smo i proljeće. Kao da ga i nije bilo. Jedva da nas je dotaklo.
A onda… Dolaze one mjesečine u lipnju. Da, da… Sad bismo trebali slaviti i midsummer. To je valjda ljetna zamjena za hygge. Jer, kako bismo se mi znali zabaviti na svoj način. Scandinavian design. Svuda, uvijek i na sve načine. I pod svaku cijenu.
A mene more počinje zvati. I prije ekvinocija i prije midsummera. Zvijezde postaju sjajnije. Noći počinju drugačije mirisati. Noći koje zovu van i…. Biti negdje drugdje. Najteže su mi te noći ovdje gdje jesam. Fali mi – nešto. Fali mi – biti negdje drugdje. To je valjda ostalo još iz mladih dana… Kad su se brojali dani i sati kad ćemo se maknut iz ove gradske vreve. U neke druge mirise i boje.
Ah! Nekad bilo. I vjerojatno više i ne postoji. Ionako više ne postoje ona ista mjesta, ono isto kamenje, ona ista bura…
Gledam neke stare slike. Na kojima vidim neke ljude koji su ostali tamo negdje u djetinjstvu. Koji su ostali još uvijek djeca. Jer – kad nekog ne vidiš svakog dana, ostaje u mislima isti. Tamo negdje u nekom drugom vremenu, na nekom starom mjestu.
A onda te nekakvi „fejsbuci“ vrate u stvarnost. Koga više nema? Gdje su oni kojih još ima?
Pa sam se sjetila Plesne haljine žutog maslačka. I sjetila sam se priče. I slika, ilustracija Danice Rusjan – mislim da je to bila ona (a ne vidim tih slika na internetu). Pa sam se sjetila da je i Sunčana Škrinjarić bila u staroj sali i pričala s nama. Ili je to bila Anđelka Martić ? Možda i obje. Tko će to sada znati. I bio je mrak. Mi mali, a naše oči velike. I cijeli život pred nama. Pa se sjećam da smo poslije razgovora s književnicom, a bilo je to negdje u prvom osnovne, tamo, u toj sali – starom kinu, gledali… E sad, ne mogu se sjetiti da li je to bila predstava ili je bio crtić. Ali… Tako je bilo stvarno i tako je bilo lijepo. Toliko lijepo da pamtim još i danas Plesnu haljinu žutog maslačka – a prošlo je dobrih četrdeset i više godina.
A eto!
Jučer smo se između Ljeta na gradini i Jonathana na Crekvini odlučili za – kupanje na mjesečini. More. Burica. Pun mjesec. A bilo je malo i hladnjikavo. I baš dobro!
09/07/2017 7:23:55 PM