A… sva sam se ukočila. Zaspala za stolom. Mjesec. Ogroman. Bit će da me on probudio. I ova tišina. Svijeća još gori. Radio krči. Sade… Your love is king… ‘ko zna koliko je sati. Mobitel? Ne znam gdje je. Nije ni važno. I bura je stala. Moram otvorit’ prozor. Neka uđe taj mir . I taj miris kiše i bure. Doma sam… Ha!… otkud ja ovdje. I što mi bi. Zar je moguće da jedan dobri stari sladoled iz automata, onaj u dvije boje s onim spiralnim oblikom, napravi klik i natjera te da spakiraš torbe nakon toliko godina…

Sinoć sam došla kasno. I jedva otključala stara vrata. (A moglo se u taj kasni sat dogoditi i da ostanem pred vratima, pomislim, skoro sam krenula bez ključeva.) Nitko od susjeda nije čak ni provirio da vidi tko to buči u taj kasni sat. A tko zna i tko su sada susjedi. Neki drugi ljudi. Neki novi ljudi. Možda. Njih ne pritišću sjećanja kad dođu… Sva sam bila mokra. Bura je derala k’o luda. Al’ cijelim tijelom su mi prolazili neki vrući trnci. Koji dobar osjećaj. Ima tamo u gradu na sjeveru i kiše i vjetra i zime. Al’ nikad krv ne struji u žilama kao ovdje. Doma. Paučina mi se lijepila po mokrom licu u mraku. Al’ našla sam sviću, upalila radio i sjela za stari stol… ‘ko zna što je sa svjetlom… sutra ću provjerit’ žarulju i osigurač… i misli odoše same… vratile me godinama natrag. K’o onaj sladoled.

Po cijele dane samo posao, posao. A onda petak. I vrijeme samo za sebe. Što ti je život. Na kraju ostaneš sama. Jer si tako htjela. Ili možda nisi htjela. Ali tako život složi svoju priču. I ti si glavni lik u njoj, ali kao da ništa ne ovisi o tebi. Kao da te neka čudna voda nosi godinama. I onda vidiš retro automat sa sladoledom. K’o u bunilu otrčiš doma (i pitaš se putem – a gdje je to moje doma? Tamo i razmišljam na nekom drugom jeziku, pomislim po ‘ko zna koji put.) i … moraš otići iz grada, baš sada, u taj kasni sat. Moraš se maknut’. Kakav je to vjetar ušao u tebe, pitaš se. Neko drugo ja, neko ono tvoje staro ja te vuče i tjera…

I prošle su godine otkad si otišla… a ta dobra stara vremena su ostala pospremljena u staroj kući. Prođu dani i godine da ni ne pomisliš, a onda te nešto povuče. Da, da, znam, nije ni ovdje vrijeme stalo. Jutro će pokazat’ kol’ko se toga promijenilo. I kao da se i kamenje promjeni. Al’ u zraku ostane nešto. U glavu se pospreme neki mirisi i neka toplina oko srca. I prođe onaj bijes mladosti. I onaj osjećaj da te svi sputavaju. (Da, da… ne trebaju ti više drugi za to. Sad se sputavaš sama!) I nekakav inat. I prekineš u tom ludovanju neke veze i pospremiš neke velike ljubavi u krive pretince. Neke nedovršene priče. Moraš ih pospremiti da bi mogla dalje… A onda ih se sjećaš sa sjetom. I laganim smiješkom na licu. Kad odlutaš mislima. A ljudi oko tebe pitaju: – a, gdje si? A ne može se to opisati. To mjesto gdje odeš. I to vrijeme gdje odeš. I ne možeš više svima objašnjavati i opisivati sva ta mjesta i ljude, a i dobro znaš da oni to ne bi mogli razumjeti. To sve, taj tvoj drugi film u kojem si nekad živjela i koji je toliko drugačiji od ovoga sada. I u koji se tu i tamo preseliš. Ali samo u mislima. I priznaješ samoj sebi – što si starija – sve češće ideš u taj neki svoj paralelni svijet…

Godišnjica mature. Koja ono? Trideseta, četrdeseta… Ne možeš se ni sjetiti. I ovaj put si dobila pozivnicu. Kao i toliko godina prije. I nijednom do sada nisi otišla. Nije bilo vremena. Ni volje. Ili je to bio samo strah da ćeš sresti neke ljude koji te znaju oduvijek. I kojima ne možeš glumiti strogu „bizi vomen“ jer znaju kakvo si klepetalo i sanjalica bila. I kako si ga voljela. I on je tebe volio. Ljubio ti je dlanove i pričao, pričao. A bio je dovoljan samo jedan tvoj izlet u veliki grad da on sve to zaboravi. Par dana, samo da se upišeš na fakultet i vraćaš se. A on to nije htio. Ili je to bio samo strah od nepoznatog. I nekakvo glupo dokazivanje muškosti s drugom. Otišla si s toliko bijesa u sebi, a poslije si zaboravila i zašto si bila ljuta. I dan za danom. I nove ljubavi. I prava ljubav tvog života. I djeca. Toliko toga… A evo te sada tu… za starim stolom. Sama. Ali ne onako sama kao u onoj gradskoj vrevi i gužvi. Onako… tu si nekako lijepo sama. U staroj kući. Nakon toliko godina… Ajde, diži se… dosta sjećanja… govoriš sama sebi. Otvaraš sve prozore i puštaš novi dan da uđe. Kuhaš kavu i… što bude bit će. Idem po novine i kruh, govoriš si. Možda koga i sretneš. Možda te neko i prepozna nakon svih tih godina. A možda se i dobro zabaviš. I napuniš baterije. Za neke nove dane bez sladoleda.

5:17:14

p.s. Aaa, jel’ bi mogla pisat ljubiće… ili barem chicklit?

komentiraj (1)

Eeeej, što bih dala da sam sad na Poljudu… u… gledam maloprije s balkona neku curu i pomislim … eno mene… vidi, ista ja… visoka, crna, dobre noge, kratke hlačice i vuče se ko krepana… vidi… ista ja … samo prije nekih dvadeset i nešto godina… e … da mi je to što nije. Visoka – ostala, bijela – k’o sir, noge – hmhm, kratke hlačice – više ne nosim niti po kući, a da se vučem k’o krepana u ovo doba dana ili bolje rečeno noći… E, da sam sad ona i da sam na Poljudu i slušam i gledam THE WALL. Eeeee….

Nisam nego došla doma, već su me svu izbušili komarci. Noge… ne mogu ni prebrojati rupe. A baš sam neki dan komentirala da u Rijeci ove godine baš nema komaraca. Ne možeš ni stare novine čitat na miru, pojest malo sira i paradajza i počinut, nego te još i oni napadaju. Možda je samo jedan pa smo se sapleli jedno u drugo. Inače, zadnje vrijeme baš i ne pratim vijesti, ne čitam novine, ne gledam tv. Dođem s posla, tuširanje, pojedem nešto i onesvijestim se… bukvalno. Ne smeta mi ni pun mjesec. Probude me one kokoši od galebova oko četiri. Kokodaču na susjednoj zgradi prije svitanja. Krešte… I da su lijepi. Jesu, jesu dok ne progovore. Kako je ono bilo u Nemi…. Moooooj, moooj, moooj, moooj! Oni su valjda zamislili da su to njihove stijene. A hrane ima na bacanje. Što ove susjede ostavljaju mačketinama. A i kante za smeće pucaju po šavovima. Dođu nam ti galebovi k’o domaće životinje. Čekam samo da koji uleti kroz prozor. Ne znam da li bi što ostalo. Mislim od stana. A ne, nisu to galebići. To su kapitalci. Veliki su k’o one purice u prosincu. Dvajset kila žive vage. Malo stariji odojak. Nisam gladna. Al’ tako mi krene u glavi pa se ne mogu zaustaviti.

E, a što ne pišem u zadnje vrijeme? Ma, pišem ja, pišem, al’ sve priče mi ostanu nekako u glavi. I kao da im i nije vrijeme za van. A možda sam samo umorna i štufna svega.

Nedavno sam pročitala jednu dobru – čovjek je čovjeku čovjek, a ne poslodavac. Kažu da je to Krleža davno rek’o (i zapisao, naravno). A možemo mi pričat o tome. Dalo bi se. Al’ što vrijedi. Stisla nas ova j***** demokracija. Pa ne da disat. I svi nešto šute i čekaju. Oće bit posla, neće bit posla, oćel bit plaća, nećel bit plaća, oćel bit za kredit, oćel ovo, oćel ono? E, došlo doba da se i to proba.

I tako, slobodni svi kompići u kući… Slušam emisiju o astrologiji. Jedu me komarci… I dalje. A, bit će da je danas utorak. Da, da, utorkom su emisije o astrologiji na Radio Rijeci. Da su dečki sad doma, bilo bi – daj, mama, što to slušaš. Zanimljivo je sve to. Par puta sam mislila nazvat’ da čujem što će reći, al’ nisam dobila nikad broj. A onda me i to prošlo. Ne čini li se i vama katkad da ne možete utjecati ni na što. Ma koliko se trudili i upirali svom snagom. A nekad se riješava sve samo od sebe…. Čudno je to sve…

A čudna sam i ja malo. Išla sam pročitati malo što sam do sada napisala (mislim do sada, večeras). ‘ko me ne zna… a što mogu. Tako je kako je… Ne mogu svi biti normalni. A i opet sam počela čitat neku spaljenu knjigu. Pa me malo drži… Evo, na radiju stalno pitanja o zaposlenju. Prije se pitalo kad će naići ljubav mog života i sve tako nešto. A sad – kad će prilika za posao. A – ode i ovaj u inozemstvo … još jedan… pečalbar, gastarbajter, radni angažman …. u inozemstvu. Opet pitanje – posao, stručni ispit da ili ne. Mlada cura… Kaže astrolog da ide na ispit. I da neće dugo u toj firmi …. Dajte malo muzike. Zar nam se svima život sveo samo na posao? Dajte ljudi, a, evo ga, imaju mail, traži ljubav. Ajmo! All you need is love All together…. love, love, love…

21:59:06

Tuesday’s gone… with the wind… my baby’s gone… idem uključit mašinu iliti perilicu….

komentara (2)

Spavala sam na kamenju. Satima. I mirisalo je. More. I čula sam kako ljeska tiho na mjesečini. Dođe. I dira kamenje. Tiho progrglja. I vrati se. I povuče u sebe. I zvijezde. Milijuni zvijezda. I tišina. I nebo. Iznad mene. Samo nebo.

U snu. U snu sve može. Vrijedilo je. Barem malo. Osjetiti miris mora na sedmom katu. Među vrućim zidovima zgrade. I čuti more kako palucka po kamenčićima. Biti negdje drugdje. Makar u snu. Otići usred noći i leći na kamenje. I prebirati kamenčiće prstima. I ne misliti ni o čemu. Samo da misli odu iz tebe u neko čudno nigdje. Da odeš cijeli među zvijezde. Kao da te nema.

…..

Bit će da sam imala negdje sedamnaest. U snu. (teško da bih sada spavala satima na kamenju Prve drage.) Zov ljeta. Što li? Zov kamena i mirisa mora i nekih bezbrižnijih vremena. I sjećanja na neka mjesta i neke dane i neke noći i neke ljude. Sve tako daleko, a kao da je bilo jučer. Kao da je bilo sinoć. I kao da nije prošlo gotovo trideset godina.

21:06:31

komentara (3)

Kako je ta žena dobro izgledala. Ne znam što je s njom danas, (trebalo bi malo proguglat) ali ne mogu se trenutno sjetiti niti jednog stvorenja danas koje bi joj bilo do koljena. Pametna, lijepa, zgodna, spretna… vjerojatno je i ona otišla u legendu… a! to su bila vremena. Vremena kad su djeca čitala stripove i palila se na face iz stripova. Eto, još jedan lik iz stripa. Naglasak na ono pametan.

Ko se normalan u ovo doba noći sjeti Modesty… to su valjda te srednje godine. Kad ti svakakve gluposti padaju na pamet. I kad previše misliš. A dobro je dok se možeš sjetiti kako se ‘ko zove. To je već uspjeh. Neki dan se nisam mogla sjetiti kako se zove Tracy Chapman. Mislim, nisam se mogla sjetiti njenog imena kad sam čula na radiju kako pjeva. E, tako vam je to. Godine nose svoje. A previše se toga mota po glavi…

Iznad Učke sijeva. Ulazi neki mokar zrak. Svježina. Već danima se pokušavam oteti nekom ljepljivom raspoloženju. I ne ide mi baš. Nekako kao da su mi misli u nekom oklopu. I ne daju se van. I baš sam nekako već danima teška sama sebi. Uhvaćena u klopku težine tuđih razmišljanja. Koja toliko vuku natrag i duboko dolje. Tko zna kako će se zvati ovo naše doba kad ga budu spominjali i učili o njemu (ako se tada bude učilo i ako uopće ostane nešto pospremljeno do tada) za tamo nekih petsto(tina) godina. Možda novi srednji vijek ili nešto tako? Zatrpavaju nas sada svakojakim teškim stvarima i događajima. I tonama šminke i kozmetike i tretmana. I prisluškuju nas i prate svi i svuda. Koliko će trebati grebati da bi se došlo do onog pravog i stvarnog?

A možda samo previše razmišljam. I nekako me previše takla ta priča o obitelji iz prošle priče. I ne mogu se otrgnuti. Trudim se da šutim. A opet… što se uopće može napraviti…

Da. Jedna od boljih stvari koje sam mogla upražnjavati dok nisam (opet) počela raditi je bila da mogu slušati radio. Na hrt 2 ima toliko dobrih emisija. Obrazovnih. O kulturi. O svemu. Da, da, još se palim i na Đelu i to. Jedna od njih (na radiju) koje sam slušala je bila i Gost urednik (da li su možda i to ukinuli?) Toliko pametnih i načitanih ljudi kod nas ima. A njihov glas se gotovo i ne čuje. Da li pričaju dovoljno glasno? Ili ih ne žele čuti? Ili ih se samo ne može čuti od te siline tobože senzacionalizma i događaja? Uh, kako volim čitati dobro „ispletene“ priče. Ono, počneš pa kao da držiš neku nit u ruci i samo te vodi dalje i dublje. Uvuče te u taj drugi svijet. Rijetke su tako dobre stvari u životu. I rijetki su ljudi koji tako dobro „pletu“. A tek kad netko može pričati (glasom) tako da te uvuče… jedna od takvih je bila i Mima Simić u jednoj od tih emisija (mislim da je bila još zima, već sam je prije htjela spomenuti, al’ tko sam ja da pišem o njoj, kolebala sam se, i na tome je ostalo – do sada). Ostala sam bez daha slušajući je kako veze i priča i priča. O filmu, o knjigama, o životu, o sebi… I toliko je mudrosti u njoj. Kad je sve to stigla naučiti i pogledati i pročitati?

…..

Mislila sam da neću i ja o Mimi jer od Nu2 svi pričaju o njoj, ali ruke su otišle same po tipkovnici. Neka nova Modesty? Za neko novo vrijeme. I hrabra. Do boli.

00:53:32

komentara (2)