Spavala sam na kamenju. Satima. I mirisalo je. More. I čula sam kako ljeska tiho na mjesečini. Dođe. I dira kamenje. Tiho progrglja. I vrati se. I povuče u sebe. I zvijezde. Milijuni zvijezda. I tišina. I nebo. Iznad mene. Samo nebo.
U snu. U snu sve može. Vrijedilo je. Barem malo. Osjetiti miris mora na sedmom katu. Među vrućim zidovima zgrade. I čuti more kako palucka po kamenčićima. Biti negdje drugdje. Makar u snu. Otići usred noći i leći na kamenje. I prebirati kamenčiće prstima. I ne misliti ni o čemu. Samo da misli odu iz tebe u neko čudno nigdje. Da odeš cijeli među zvijezde. Kao da te nema.
…..
Bit će da sam imala negdje sedamnaest. U snu. (teško da bih sada spavala satima na kamenju Prve drage.) Zov ljeta. Što li? Zov kamena i mirisa mora i nekih bezbrižnijih vremena. I sjećanja na neka mjesta i neke dane i neke noći i neke ljude. Sve tako daleko, a kao da je bilo jučer. Kao da je bilo sinoć. I kao da nije prošlo gotovo trideset godina.
21:06:31