Eto, u zadnje vrijeme me zapalo da se vikendom počešće vozim autobusom. (U Rijeci kažem bus za autobus, ali za ove „lađe“ to ne mogu prevaliti preko jezika, to su mi još uvijek autobusi.) Onim pravim, međugradskim ili da budem preciznija međužupanijskim. Jer eto, neki se gradovi nisu pomakli s mjesta, al’ nastaše županije pa eto odoše ti gradovi u te neke druge županije. I tako… Ima direktna linija u 18,00, otkad pamtim – u isto vrijeme, najčešće domaći šoferi, mom uhu bude uvijek drago čuti to natezanje i unkanje u priči njihovoj. Pokušavam pogoditi da li su bliže Jurjevu ili Krivom Putu ili „izgrada“ ili se to samo zamiješalo svega po malo. Ponekad bude autobus poluprazan. A nekad iznenađujuće pun dječurlije, u stvari mlađahnih bića koja žamore svjetskim jezicima i hitaju put Zrća. Umorni, mamurni, ali željni provoda i puni života. „hvataju“ u Senju bus koji „kreće odma’ a onaj za Rab u 20.00“. E, da…
Prošli petak se nešto odužilo na poslu i ne stigoh na taj „direktni“. Stigla sam oko pola osam na Žabicu. – Ima u 20 i 30 prvi. Ajde, idem kupit kartu, kupim, platim, ima rezervaciju, samo 66 kuna, inače je 75. Krenem na peron 3, a vidim na karti – nema broja sjedala. Vratim se na šalter. – E, to su vam karte bez broja. To je linija za Dubrovnik. Možete sjesti gdje hoćete. Ajde, valjda je tako, kažem si ja, i otputim se do autobusa. Opa, Trst – Dubrovnik! Stajala sam ispred busa, al’ još ima više od pola sata. A puno ljudi već sjedi unutra. Bit će da radi klima, idem i ja, vani je ionako plus pedeset s primjesama iz auspuha. Nađem prazno mjesto, blizu srednjih vrata, vjerojatno ću van među prvima, daleko je Zadar, Split, Dubrovnik… Već se polako počela spuštati noć. Bus stoji cijelih sat vremena u Rijeci. Ne zavidim ljudima koji dolaze iz daleka. Već gotovo na domak kući svojoj, a onda u Rijeci moraju čekati ciglih sat vremena. I kako da je onda zavole? Ta, to im je samo jedna stanica na putu. I u životu.
I krenemo mi tako točno u 20,30. Podiže se šesan mladić u urednoj rozoj košuljici. Pregleda karte. S ponekima i pročavrlja ljubazno. Nema što – pravi domaćin. I već tamo prije Lenca pogasiše se svjetla u autobusu. Klima radi, radio lagano svira, prigušena svjetla… Kao da i ja idem na dugi put. Uklopila sam se. Prisjetih se i obiteljskih putovanja na jug onih davnih dana ovim autobusima za Split i još dalje… I već sam lagano utonula u neke druge događaje, ali … privuče me priča na sjedalima iza mojih.
Jedna žena i jedan muškarac. To sam snimila još prije kretanja. On je ušao u zadnji čas. Ona je ostala sjediti u autobusu. – A što ćeš radit sat vrimena? Da su to barem raspodilili pa malo tu, malo u Karlobagu, a dugo je to čekat… A on je uletio i – jel ima mista? Jel slobodno tu kod vas? A je, što ne bi bilo… A ja… ne, nisam htjela slušati… Ne ulazim u tuđe živote. Al’ priča me povukla, priča…
– E, otkud ti putuješ? Iz Trevisa. Ja iz Venezie. A prije sam radila u Bologni… I ja sam bija u Bologni. Lip je to grad. A di si stanovala. U centru, znaš di je Gospa, Piazza Maggiore, odma priko puta. E, tamo san ja pija kavu. Priko puta Unicredita. Tamo je bila najbolja kava. I u Veneciji san bija. Nekol’ko godina… Lipa je Venecija. Je, je, al nema zraka i sparina je velika i vlaga. Ujesen je visoka voda, a liti je vruće i nema zraka… Bologna je lipa, al’ je daleko. Nikad doć’. A što ćeš. Kad se mora. On je bija advokat pa su me priporučili u Veneciju kad njima nisan više tribala. Znala san ić i za Anconu brodom. Pa dalje busom za Bolognu. Gadno je zimi… Ja sam radila k’o tekstilni tehničar. Sve propalo, muž se razbolija. Triba dicu izvest na put. Troje dice… Kol’ko nas je to sve izilo… Kad ideš vanka moraš zaboravit na diplomu. Inače te razmišljanje ubije. Ne možeš drukčije. Već san trinaest godina vanka. I ja… a… najlipše bi bilo ostat doma… e…. e…. da.. a kad se ne može…
Koliko težine u svakom glasu. Koliko boli u svakoj riječi. A toliko želje za pričom. Za svojim jezikom. Toliko želje za pričom s nekim tko te razumije. I kome se ne mora objašnjavati što i zašto i kako… Sjedim u mraku i pritišće me ta težina. Priča. Prava hrvatska priča. Ima li im kraja?
– A najviše sam pogrišila kad sam jedno lito ostala doma posli Bologne. Nit sam se odmorila nit san zaradila… Tu sam najviše pogrišila… Minja me neka žena iz Rijeke, samo par dana dok oden doma. Moram i kod zubara. Nazvat ću ga. Valjda će me primit… I ja sam osta bez posla. Metalna industrija. Dobro da san otiša. A što bi tu… Napravija san nešto kuće i valjda će ostat nešto za posli. A dok ide… Iman i unuka. Al isto nije u Hrvatskoj… Ipak smo mi imali lipo ditinjstvo… Nije se to kupovalo ko sad u marketima… Brašno i sol, a drugo, bajami, smokve, grožđe. Pečenica… eeee… to je bilo za goste iz grada. A di si ti? … Oklen si rodon?… Koje si ti godište… šezdestpeto… a ja šezdeseprvo…
A… eeeeh ……mi smo najgore prošli… Naša generacija. I rat. I bez posla… sve propalo…a najbolje godine su nan uzeli… E… Gospe moja…
– Senj! Stojimo pet minuta!
Doviđenja. Laku noć! I sretno vam – ma gdje bili!
22:13:17