Još je mrak… Eno ga. Ogroman. Visi iznad Lovrana. Pa se topi nad Učkom. Pun da ne može biti puniji. Razlijeva se u crveno i… Ode! Čuju se ptice. Burica. Koje jutro!

Što sam starija to sam sklonija razmišljanju da moram(o) otić’ negdje na selo. Ne znam ni ja još gdje. A dok ne odem(o), što vjerojatno neće biti tako skoro s obzirom kako se ta naša priča razvija, ostaju mi ova jutra. I neke slike u glavi. U stvari, puno slika u glavi. (a imam stvarno veliku glavu!) I ovaj prozor. Tu i tamo galeb proleti. (‘ko zna kako oni nas doživljavaju?). Pa se osjećam k’o da smo na nekoj stijeni. Ili brodu.

Fali mi onaj bijeli brod koji se nazirao oko šest na pučini. I bio sve bliže i bliže. Donosio je miris juga i mora i ljeta. Nema ga više. Puno toga nema više. A i ne vidim baš brodove u luci. Kako ide ona stara dječja pjesma… brodovi u luci, a na Korzu ljudi, moj je grad najljepši kada se probudi! (Poslala sam svojoj vjernoj komentatorici čestitku, nadam se da će je naći i da će joj se svidjeti! A upoznala sam je na njenoj maturalnoj zabavi. A sad…) … Mnoga djeca su već postala ljudi. Neki ljudi su odavno postali ljudi, a neki su srećom još uvijek djeca.

……

Jutros sam toliko toga napisala. Pišem već više od dva sata. I sve ću pobrisati…. deldeldel…. Sve sam pobrisala! Ne želim kvariti ovo lijepo jutro glupostima. I pričama o Ružama i lopužama i zloćama koje pune stupce po …..

……

Stalno mi se čini da previše pametujem. I sva sam nostalgična. To su valjda te srednje godine. Stalno nešto brojiš, zbrajaš, podvlačiš…i odjednom imaš previše vremena i previše razmišljaš. I vraćaš se pričama koje smo počeli tamo negdje u sedamnaestoj, dvadesetinekoj možda, pa su nam ispale negdje po putu. Pa ih sad vraćamo i „dižemo“.

Evo sunca, treba radit! A i podrška mi se počela motat’ iza leđa (po frižderu)… ajmo dalje!

06:42:47

komentara (2)

Sedam. Tako se zove onaj kviz nedjeljom na večer. Radi mi nervozu. Svi se vuku s odgovorima. A i daje naslutiti da se vikend opasno približava još jednom kraju. A ta nedjelja proleti dok kažeš keks. I onda opet sve ispočetka. Ponedjeljak (jel’ to ono sutra Dan planeta? A joj.), utorak, srijeda… Ma bolje da se ostavim ovoga do sutra. Jer ću samu sebe povuć u depru, a šteta pokvarit ovo malo što je ostalo od nedjelje. Ma neću gledat ni Damin gambit… svi su naporni. Dosta politike. Dajte malo… Ajmo, hopa – cupa, osama je glupa…

……

A joj… Kad vidite i čujete one dečkiće. I curice u minjacima kako se kikoću i krekeću ulicom rano subotom i rano nedjeljom. I krešte i kokodaču. Vraćaju se s maturalnih zabava s prvim zrakama sunca i vjerojatno prvim jutarnjim busom. Ne mogu da ne provirim. Uživam u kavi i ćirim s prozora. (babetina stara!) Pa zvone na parlafon. Pa im ne nitko ne javlja. Pa im nitko ne otvara. Pa se klibere. Pa pjevaju. A…. eto, stvarno proljeće stiglo.

I pozdrav svim maturantima!

…..

A ponekad mi se učini da je od prošlog proljeća prošlo barem deset godina. Sve mi je tako nestvarno i daleko. Jučer mi je tehnički komentirao kako nisam pisala već šest dana. Pazi ti njega! Da pa? Što bi to trebalo značit? To su ti piar i menadžeri. Daš im prst, a oni odma’ bič u ruke. E, dragi moj! K’o da me ne znaš. Samo ti pritišći. A mogla bi’ o svemu i svačemu. A nekad treba izbrojat do tri… pa te prođe. Jer nije baš ni da papir trpi sva s…. a riječi odu u vjetar. Pa nema veze. Ali kad se napiše… sve postane nekako za pravo… a ode i Ćićo. Nismo mogli vjerovat’ kad bi ga čitali kako nišani i gađa „u sridu“. I k’o da nam čita misli. A mi se pitali di je. I zašto ne piše više ni za Novi list? A ono… Ode… majstor. Koji haiku.

….

a jel’ glupo da ja tako pišem o svemu? Ma. Nema veze – kaže soport da pišem o čemu ja ‘oću.

……

Znate i sami da vas nekad razvesele neke male stvari.

Evo na primjer.

Dobila sam u subotu paprenjake (one jestive). Znaju oni moji medeni od kojih sam ih dobila od koga sam ih dobila. I baš su me razveselili ☺

Evo na primjer i ovo.

Knjižim ja neki dan neke račune. A kad ono u potpisu jednog – fakturirala – ta I ta. A joj. Nemate pojma kako me raznježila tako neka stvar. I koliko mi je uljepšala taj neki kiseli dan. U petak sam se već oko jedan osjećala k’o isc(i?)jeđeni limun. Dobro, u mom primjeru to ne bi bio baš limun. Ne znam što ima veće da se cijedi. Grejp. Možda prije lubenica? A joj, opet sam zaglibila…

I puno puta se pitam da li je stvarno moguće da se toliko toga „poklopi“ u životu. Moram i o ovome.

Evo, na primjer. Opet.

Otkrila ja pred neko vrijeme Amiru (Medunjanin). Prebacila se ja s Marize i fada na ove naše prostore (u regionu, kako se to sad kaže. Jeste li vidjeli ono Zajdi, zajdi u Londonu? I čuli?) Žena ne da pjeva nego rastura sevdah i makedonske. Gledaš i plačeš. I slušaš i plačeš. I ljuti te i oslobađa. Pa ti bude nekako lakše. Prije (kad sam bila mala, a to je stvarno bilo poodavno) sam se čudila kako ne’ko to može slušat. Al’ što ljudi kažu, sve u svoje vrijeme.

I… s čim to ima veze pitate se sad vi? I dođem prvo jutro. Ponedjeljak. Lagana kišica. Dođem ja na ovaj svoj novi posao onaj prvi ponedjeljak prije otprilike mjesec dana i zvonim i otvara mi žena vrata. Sa smješkom. I predstavi se sa – Amira. E, helou! Koliko poznajete žena koje se tako zovu? U Rijeci. Priznajem, malo sam se zaljuljala i pomislila… ne mogu vjerovat! Jel’ to mene neko z… a onda druga misao… kako dobro!!! Što bude – bude. Al’ evo znam i ja jednu Amiru. (nadam se da se neće ljutiti što sam je „posudila“ u priči ako ova priča ikad dođe do nje, al’ nisam više mogla šutit’ o tome!).

A četvrtog petog Amira (Medunjanin) dolazi u Rovinj na 3. Avantgarde Jazz festival u Rovinj. Šteta. Mislim, super, al’ šteta što i ja neću biti tamo. Ma, bit će toga još. Drugi put. Imamo već planove (i karte) za 05.05.
…

18:47:51

komentara (4)

Ne, nije to onaj brazilski nogometaš… Kažu da je na današnji dan rođen Leonardo da Vinci. Ako im je svima koji to tvrde uopće za vjerovat. Evo, ja skuvala kavu (ja još uvijek kuham kavu ono… džezva i turkische) i … mislim na njega. Mislim na tog, Leonarda. Sad ćete se smijat’, al’ to vam je bio moj idol u tinejdžerskim danima. Drugi su se palili na Mickove, Dejvide, Kajagoogooe i slične face, a meni je u trećem srednje pojam bio uomo universale i Leonardo da Vinci. Al’ nisam to baš okolo pričala. Sad pričaju i da je gay, a k’o da to ima neke veze. Pored svega što je nacrtao, naslikao, nasfumatirao, isprojektirao i ‘ko zna koliko toga se još pogubilo. I sve to o njemu i oko njega mi je bilo onako, fora. Ma, pratila sam ja i ove druge, suvremenike. I stavljala njihove postere na zid i sve tako, ali da Vinci mi je ostao, onako… posebna priča.

E, a kad sam već kod postera. Bila ja na izborima jučer. Ja još uvijek koristim to glasačko pravo. I smatram (ma što mi svi skupa mislili o političarima) da je to još uvijek jedini miroljubivi i legalan način da utječemo na nešto kao na primjer budućnost. Ili barem da mislim da utječem na nešto. Na žalost, bolji način od ovoga nije još smišljen. I uvalili mi ono, ne poster, nego plakat veličine jastučnice po DIN-u (za one mlađe – Deutsche Industrie Norm, a postojao je i JUS, ostao je samo Hus, onaj u Parnom valjku). Ne možeš vjerovat’. U stvari, i nisam pisala ove dane jer sam poštivala izbornu šutnju. A svi su nekako postali ravnodušni, i svima je pun kufer svega. A svi samo…. ignore. A onda navečer, baš sam nekako bila razočarana cijelom tom našom hrvatskom pričom i po tko zna koji put tako nekako… tužna. Naravno, već sada je svima Europa kriva za sve. Našim ljudima je uvijek kriv neko tamo, neko drugi… u biti, najlakše je tako. Svali krivicu i odgovornost na druge pa što bude. Onda se može pljuvat… jer nisam ih ja ni izabrao, svi su oni isti, blablabla…Ma koja izborna šutnja! Šala, šala. Imala sam prioritete. Između pisanja i peglanja sam izabrala – pogađate – peglanje. Između pisanja i hvatanja sunca, koje se jučer ukazalo, sam izabrala – opet pogađate – hvatanje sunca. A i još je toga bilo. I nećakinja mi je proslavila 13 –ti rođendan. E, nema se svaki dan trinaest godina.

Jutros, ajde diž’ se, treba radit. A tako je bilo lijepo jutro. Uuuu, toliko toga bi se moglo kad je tako lijepo jutro. Večeras imam engleski pa prije toga da popijem kavu i reko’ da nabacim koju. Tehnički malo škica meni preko ramena (da, da on je ispalio onu o Leonardu kad je vidio naslov) i gleda televiziju i… evo na tv priča o lokotima. Pa neki dan sam pisala o tome. Morat ću tražiti zaštitu autorskih prava…. bit će da su me čitali pa odma’ mikrofon i kamere pa ajd’ na Molo longo. Ma stvarno, koji je to način!

18:40:21

komentara (3)

… bem ti, opet sam zaspala. A tako sam htjela gledati te zborove. Rukomet… ne sjećam se rezultata, al’ mislim da smo pobjedili. Dnevnik. Sport. Sjećam se nekakvog jedrenja negdje vani i priče o povoljnom i nepovoljnom vjetru tamo negdje tko zna gdje… malo sam zažmirila. Pa sam čekala vremensku prognozu. Al’ dalje se ne sjećam. Osim tu i tamo priče i smjeha oko mene – vidi kako mama gleda televiziju! Seronjići jedni podrugljivi.

I … Probudila sam se taman na … pripetavanje. I baš mi je žao što su Čipkice ispale. Nije pošteno. A bile su mi favorit. Volim taj ženski „lado“ zvuk. Čim čujem prvi ton stisne me u grlu. Tu i tamo i suza krene (kako sam glupa! ‘ko još plače kad čuje zbor). Ne moram sutra ni gledat’ na snimalici. Kako su se samo sjetili napraviti emisiju na „glasovanje publike“ i ispadanje. Sa zborovima. A tek Kaplanovci lani – zakon su. Sjetim se dobrih starih Putokaza i moćnog zvuka. Iz tamo negdje osamdesetih i devedesetih. Oooo… a tek kad muški glasovi prekriju svojom dubinom cijelu melodiju. „Parfekt!“

O, danas je bilo i sunca. Poslije podne. Išli mi prošetat na Molo Longo. Za one koji ne znaju – to je lukobran u Rijeci, prije nekog vremena pretvoren u šetnicu i otvoren za nas obične smrtnike. Priznajem, svaka čast ‘ko se toga sjetio. U luci, u stvari usred grada, prema otvorenom moru. Velikih brodova više tu i nema. Samo par koča i nekakvi pontoni. I šteta što su makli onu (umjetničku) instalaciju lučkih zvukova na dizalici. Baš je bilo zabavno kad prolaziš ispod, a čuje se kao da luka još radi. A jednom je (mislim, jednom prije kad smo bili isto tamo) bilo sve puno dupina. I cijela jata riba su bježala i iskakala pred njima i srebrila se i ljeskala. Čarolija!

I … krenuli mi opet u šetnju. Ono, nema veze ako nas uhvati i kiša. Lako ćemo se vratiti, ne moramo skroz do svjetionika. Kad eto ti sunca na povratku. Ne sjećam se kad sam ga zadnji put vidjela u tolikoj količini. Ovaj moj se odmah skinuo u kratke rukave. Vjerojatno bi se bio skinuo i ono – do pasa. Al’ bilo je ljudi i djece pa nema smisla. A i morali smo žuriti natrag. A nije počela kiša. Da prebroji one lokote ostavljene za uspomenu, zalog ljubavi, vjernosti – kako koji (iliti katance, ali ne sviđa mi se katanac, a ne mogu se sjetiti sada da li postoji još koja riječ za tu spravicu) i na onom mostiću zakačene na čelične sajle na ogradi na početku šetnice. Sjetio se kad smo već odmakli prema moru da ih nikad prije nije prebrojao. I jedva sam ga stigla kad je navalio da će brojat’. Dvjestosedamdesetisedam – kaže on. Ja sam brojala do stodevedeset. A onda mi se zavrtilo u glavi. A i zamisli da nam se račun ne slaže. Što mislite što bi bilo? A što, brojao bi on ispočetka. I da, rekao je da moramo mi staviti i naš lokot. Ma, zlato moje romantično. A što će napisat na njemu? Ko izda – p…a! Hi- hi – hi!

Pa sam pekla palačinke. Pa sam išla malo gledat tv. Pa sam malo zaspala. Sad malo pišem. I eto ti – prođe subota. A toliko sam je čekala…

Ooo…, mobitel je počeo zvoniti. Ide se van. Pirlitanje, mirisanje, pripreme – subota se nekima tek zahuktava. Ajd’ bog… idem ja.

23:22:28

komentara (2)

Evo me doma. („bolje sam odma“) Malo sam peglala dok je tehničar tražio utakmicu po internetu. Jer opet ne prenose dobre utakmice na normalnoj televiziji. PSG – Barcelona. 2 – 2. Aaa… sve znam, a nisam gledala. I Ibro (onaj iz one prve priče) je dao gol. Vidjet ću to sutra na internetu. Mislim, taj gol (ne valjda Ibru, svašta).

A na poslu? Svi su nekako preozbiljni. I sve je tako tiho. Samo se čuje lupkanje po tipkovnicama. Što da mislim. Još sam nova. Nisam tu da mislim. A i ne mogu se (još) počet glupirat jer… čudno će me gledat’, a i ne kuži svako crnjake. Pa se onda samo smješkam svima. Možda da se pofarbam u plavo pa će biti lakše. I stalno nešto pitam. Možda (da možda!) im već idem na živce s tim silnim pitanjima. A mrzim kad moram nekoga nešto pitati, ali za sada ne ide nego tako. A – vidjet ćemo što će biti dalje. Manta mi se od programa i ekrana i brojeva i klikanja i svega… i sve opet ispočetka kao da nikad nigdje ništa nisam radila. A nisam više ni ja baš u cvijetu mladosti. Al’ sve je lakše kad se nabaci smješak, zar ne? E da, poslao mi savjetnik s biroa čestitku, zaželio mi sreću na novom poslu. (Hvala mu, trebat će mi stvarno ta sreća). Ma, znam ja da je to uobičajen (automatski?) odgovor kad im pošalješ odjavnicu na mail. Al’ eto, čovjeka i te male stvari razvesele.

A poslije posla… Bilo je malo sunca u tragovima pa me ošamutilo i kao – samo ću ubit oko poslije ručka – večere, a u stvari to više nije bilo ni poslije podne nego veče i eto ti… prođe dan. A di si bio – što si radio? Da li se to i vama dešava?

A sad? Evo me, blejim u ovaj ekran. Opet moram pisati. Ma, ne moram. Znam da ne moram, al’ baš me povuče… Tehnika već spava. Mi ostali nešto šuškamo po kući. I pravimo se da je još dan, a evo već je prošlo pola noći. Nismo se ni vidjeli od jučer. Vraćamo se polako u kolotečinu. Uuuu…rado bih tu upotrijebila puno sočnije riječi koje bi to „kretanje“ u našem životu zornije oslikale, ali eto… trudim se biti pristojna. Pos’o, škola, faks, bazen, kako ko… prolaze dani, tjedni, godine.

Eeee, čekajte da vidim vremensku prognozu. Znate kad će biti sunčano? Za pravo sunčano? Nikada!!!!!!! Nema veze, ipak ću ja stavit’ robu. Prava domaćica! Jeftina struja (dijele badava, mo’š mislit!).

E da, baš si nešto mislim da sam malo udavila prošlom pričom. Sva sam bila teška. I sve neke teme, boli glava. Pa sam ih malo podijelila po svijetu, te svoje ozbiljne teme i dileme, meni lakše kad se istresem. A ja kad krenem s pametovanjem, ne znam se zaustaviti. Da li sve to druge ljude uopće zanima? Što da radim, držim se one – ako ti se ne sviđa program na radiju, okreneš stanicu. Ako nema ništa na radiju, staviš dobar cd ili, nekad najbolje, slušaš… tišinu. O, trebalo bi u krevet. Bit ću koma ujutro, a i ovako me ubi ovo proljeće. Još smo svi u kaputima, cipeletinama, čizmetinama, danima vučemo kišobrane, a evo gazimo dobro već u travanj. Da li je trava pozelenila ovo proljeće ili je još one sive boje neba?

I, da ne zaboravim. Hvala svim dragim ljudima što su mi se javili 1. aprila ili travnja. Život je stvarno pun iznenađenja! Lijepih – naravno!

0:57:43

klikni i komentiraj