Još je mrak… Eno ga. Ogroman. Visi iznad Lovrana. Pa se topi nad Učkom. Pun da ne može biti puniji. Razlijeva se u crveno i… Ode! Čuju se ptice. Burica. Koje jutro!
Što sam starija to sam sklonija razmišljanju da moram(o) otić’ negdje na selo. Ne znam ni ja još gdje. A dok ne odem(o), što vjerojatno neće biti tako skoro s obzirom kako se ta naša priča razvija, ostaju mi ova jutra. I neke slike u glavi. U stvari, puno slika u glavi. (a imam stvarno veliku glavu!) I ovaj prozor. Tu i tamo galeb proleti. (‘ko zna kako oni nas doživljavaju?). Pa se osjećam k’o da smo na nekoj stijeni. Ili brodu.
Fali mi onaj bijeli brod koji se nazirao oko šest na pučini. I bio sve bliže i bliže. Donosio je miris juga i mora i ljeta. Nema ga više. Puno toga nema više. A i ne vidim baš brodove u luci. Kako ide ona stara dječja pjesma… brodovi u luci, a na Korzu ljudi, moj je grad najljepši kada se probudi! (Poslala sam svojoj vjernoj komentatorici čestitku, nadam se da će je naći i da će joj se svidjeti! A upoznala sam je na njenoj maturalnoj zabavi. A sad…) … Mnoga djeca su već postala ljudi. Neki ljudi su odavno postali ljudi, a neki su srećom još uvijek djeca.
……
Jutros sam toliko toga napisala. Pišem već više od dva sata. I sve ću pobrisati…. deldeldel…. Sve sam pobrisala! Ne želim kvariti ovo lijepo jutro glupostima. I pričama o Ružama i lopužama i zloćama koje pune stupce po …..
……
Stalno mi se čini da previše pametujem. I sva sam nostalgična. To su valjda te srednje godine. Stalno nešto brojiš, zbrajaš, podvlačiš…i odjednom imaš previše vremena i previše razmišljaš. I vraćaš se pričama koje smo počeli tamo negdje u sedamnaestoj, dvadesetinekoj možda, pa su nam ispale negdje po putu. Pa ih sad vraćamo i „dižemo“.
Evo sunca, treba radit! A i podrška mi se počela motat’ iza leđa (po frižderu)… ajmo dalje!
06:42:47