Ne, nije to onaj brazilski nogometaš… Kažu da je na današnji dan rođen Leonardo da Vinci. Ako im je svima koji to tvrde uopće za vjerovat. Evo, ja skuvala kavu (ja još uvijek kuham kavu ono… džezva i turkische) i … mislim na njega. Mislim na tog, Leonarda. Sad ćete se smijat’, al’ to vam je bio moj idol u tinejdžerskim danima. Drugi su se palili na Mickove, Dejvide, Kajagoogooe i slične face, a meni je u trećem srednje pojam bio uomo universale i Leonardo da Vinci. Al’ nisam to baš okolo pričala. Sad pričaju i da je gay, a k’o da to ima neke veze. Pored svega što je nacrtao, naslikao, nasfumatirao, isprojektirao i ‘ko zna koliko toga se još pogubilo. I sve to o njemu i oko njega mi je bilo onako, fora. Ma, pratila sam ja i ove druge, suvremenike. I stavljala njihove postere na zid i sve tako, ali da Vinci mi je ostao, onako… posebna priča.
E, a kad sam već kod postera. Bila ja na izborima jučer. Ja još uvijek koristim to glasačko pravo. I smatram (ma što mi svi skupa mislili o političarima) da je to još uvijek jedini miroljubivi i legalan način da utječemo na nešto kao na primjer budućnost. Ili barem da mislim da utječem na nešto. Na žalost, bolji način od ovoga nije još smišljen. I uvalili mi ono, ne poster, nego plakat veličine jastučnice po DIN-u (za one mlađe – Deutsche Industrie Norm, a postojao je i JUS, ostao je samo Hus, onaj u Parnom valjku). Ne možeš vjerovat’. U stvari, i nisam pisala ove dane jer sam poštivala izbornu šutnju. A svi su nekako postali ravnodušni, i svima je pun kufer svega. A svi samo…. ignore. A onda navečer, baš sam nekako bila razočarana cijelom tom našom hrvatskom pričom i po tko zna koji put tako nekako… tužna. Naravno, već sada je svima Europa kriva za sve. Našim ljudima je uvijek kriv neko tamo, neko drugi… u biti, najlakše je tako. Svali krivicu i odgovornost na druge pa što bude. Onda se može pljuvat… jer nisam ih ja ni izabrao, svi su oni isti, blablabla…Ma koja izborna šutnja! Šala, šala. Imala sam prioritete. Između pisanja i peglanja sam izabrala – pogađate – peglanje. Između pisanja i hvatanja sunca, koje se jučer ukazalo, sam izabrala – opet pogađate – hvatanje sunca. A i još je toga bilo. I nećakinja mi je proslavila 13 –ti rođendan. E, nema se svaki dan trinaest godina.
Jutros, ajde diž’ se, treba radit. A tako je bilo lijepo jutro. Uuuu, toliko toga bi se moglo kad je tako lijepo jutro. Večeras imam engleski pa prije toga da popijem kavu i reko’ da nabacim koju. Tehnički malo škica meni preko ramena (da, da on je ispalio onu o Leonardu kad je vidio naslov) i gleda televiziju i… evo na tv priča o lokotima. Pa neki dan sam pisala o tome. Morat ću tražiti zaštitu autorskih prava…. bit će da su me čitali pa odma’ mikrofon i kamere pa ajd’ na Molo longo. Ma stvarno, koji je to način!
18:40:21