… bem ti, opet sam zaspala. A tako sam htjela gledati te zborove. Rukomet… ne sjećam se rezultata, al’ mislim da smo pobjedili. Dnevnik. Sport. Sjećam se nekakvog jedrenja negdje vani i priče o povoljnom i nepovoljnom vjetru tamo negdje tko zna gdje… malo sam zažmirila. Pa sam čekala vremensku prognozu. Al’ dalje se ne sjećam. Osim tu i tamo priče i smjeha oko mene – vidi kako mama gleda televiziju! Seronjići jedni podrugljivi.
I … Probudila sam se taman na … pripetavanje. I baš mi je žao što su Čipkice ispale. Nije pošteno. A bile su mi favorit. Volim taj ženski „lado“ zvuk. Čim čujem prvi ton stisne me u grlu. Tu i tamo i suza krene (kako sam glupa! ‘ko još plače kad čuje zbor). Ne moram sutra ni gledat’ na snimalici. Kako su se samo sjetili napraviti emisiju na „glasovanje publike“ i ispadanje. Sa zborovima. A tek Kaplanovci lani – zakon su. Sjetim se dobrih starih Putokaza i moćnog zvuka. Iz tamo negdje osamdesetih i devedesetih. Oooo… a tek kad muški glasovi prekriju svojom dubinom cijelu melodiju. „Parfekt!“
O, danas je bilo i sunca. Poslije podne. Išli mi prošetat na Molo Longo. Za one koji ne znaju – to je lukobran u Rijeci, prije nekog vremena pretvoren u šetnicu i otvoren za nas obične smrtnike. Priznajem, svaka čast ‘ko se toga sjetio. U luci, u stvari usred grada, prema otvorenom moru. Velikih brodova više tu i nema. Samo par koča i nekakvi pontoni. I šteta što su makli onu (umjetničku) instalaciju lučkih zvukova na dizalici. Baš je bilo zabavno kad prolaziš ispod, a čuje se kao da luka još radi. A jednom je (mislim, jednom prije kad smo bili isto tamo) bilo sve puno dupina. I cijela jata riba su bježala i iskakala pred njima i srebrila se i ljeskala. Čarolija!
I … krenuli mi opet u šetnju. Ono, nema veze ako nas uhvati i kiša. Lako ćemo se vratiti, ne moramo skroz do svjetionika. Kad eto ti sunca na povratku. Ne sjećam se kad sam ga zadnji put vidjela u tolikoj količini. Ovaj moj se odmah skinuo u kratke rukave. Vjerojatno bi se bio skinuo i ono – do pasa. Al’ bilo je ljudi i djece pa nema smisla. A i morali smo žuriti natrag. A nije počela kiša. Da prebroji one lokote ostavljene za uspomenu, zalog ljubavi, vjernosti – kako koji (iliti katance, ali ne sviđa mi se katanac, a ne mogu se sjetiti sada da li postoji još koja riječ za tu spravicu) i na onom mostiću zakačene na čelične sajle na ogradi na početku šetnice. Sjetio se kad smo već odmakli prema moru da ih nikad prije nije prebrojao. I jedva sam ga stigla kad je navalio da će brojat’. Dvjestosedamdesetisedam – kaže on. Ja sam brojala do stodevedeset. A onda mi se zavrtilo u glavi. A i zamisli da nam se račun ne slaže. Što mislite što bi bilo? A što, brojao bi on ispočetka. I da, rekao je da moramo mi staviti i naš lokot. Ma, zlato moje romantično. A što će napisat na njemu? Ko izda – p…a! Hi- hi – hi!
Pa sam pekla palačinke. Pa sam išla malo gledat tv. Pa sam malo zaspala. Sad malo pišem. I eto ti – prođe subota. A toliko sam je čekala…
Ooo…, mobitel je počeo zvoniti. Ide se van. Pirlitanje, mirisanje, pripreme – subota se nekima tek zahuktava. Ajd’ bog… idem ja.
23:22:28