Sedam. Tako se zove onaj kviz nedjeljom na večer. Radi mi nervozu. Svi se vuku s odgovorima. A i daje naslutiti da se vikend opasno približava još jednom kraju. A ta nedjelja proleti dok kažeš keks. I onda opet sve ispočetka. Ponedjeljak (jel’ to ono sutra Dan planeta? A joj.), utorak, srijeda… Ma bolje da se ostavim ovoga do sutra. Jer ću samu sebe povuć u depru, a šteta pokvarit ovo malo što je ostalo od nedjelje. Ma neću gledat ni Damin gambit… svi su naporni. Dosta politike. Dajte malo… Ajmo, hopa – cupa, osama je glupa…
……
A joj… Kad vidite i čujete one dečkiće. I curice u minjacima kako se kikoću i krekeću ulicom rano subotom i rano nedjeljom. I krešte i kokodaču. Vraćaju se s maturalnih zabava s prvim zrakama sunca i vjerojatno prvim jutarnjim busom. Ne mogu da ne provirim. Uživam u kavi i ćirim s prozora. (babetina stara!) Pa zvone na parlafon. Pa im ne nitko ne javlja. Pa im nitko ne otvara. Pa se klibere. Pa pjevaju. A…. eto, stvarno proljeće stiglo.
I pozdrav svim maturantima!
…..
A ponekad mi se učini da je od prošlog proljeća prošlo barem deset godina. Sve mi je tako nestvarno i daleko. Jučer mi je tehnički komentirao kako nisam pisala već šest dana. Pazi ti njega! Da pa? Što bi to trebalo značit? To su ti piar i menadžeri. Daš im prst, a oni odma’ bič u ruke. E, dragi moj! K’o da me ne znaš. Samo ti pritišći. A mogla bi’ o svemu i svačemu. A nekad treba izbrojat do tri… pa te prođe. Jer nije baš ni da papir trpi sva s…. a riječi odu u vjetar. Pa nema veze. Ali kad se napiše… sve postane nekako za pravo… a ode i Ćićo. Nismo mogli vjerovat’ kad bi ga čitali kako nišani i gađa „u sridu“. I k’o da nam čita misli. A mi se pitali di je. I zašto ne piše više ni za Novi list? A ono… Ode… majstor. Koji haiku.
….
a jel’ glupo da ja tako pišem o svemu? Ma. Nema veze – kaže soport da pišem o čemu ja ‘oću.
……
Znate i sami da vas nekad razvesele neke male stvari.
Evo na primjer.
Dobila sam u subotu paprenjake (one jestive). Znaju oni moji medeni od kojih sam ih dobila od koga sam ih dobila. I baš su me razveselili ☺
Evo na primjer i ovo.
Knjižim ja neki dan neke račune. A kad ono u potpisu jednog – fakturirala – ta I ta. A joj. Nemate pojma kako me raznježila tako neka stvar. I koliko mi je uljepšala taj neki kiseli dan. U petak sam se već oko jedan osjećala k’o isc(i?)jeđeni limun. Dobro, u mom primjeru to ne bi bio baš limun. Ne znam što ima veće da se cijedi. Grejp. Možda prije lubenica? A joj, opet sam zaglibila…
I puno puta se pitam da li je stvarno moguće da se toliko toga „poklopi“ u životu. Moram i o ovome.
Evo, na primjer. Opet.
Otkrila ja pred neko vrijeme Amiru (Medunjanin). Prebacila se ja s Marize i fada na ove naše prostore (u regionu, kako se to sad kaže. Jeste li vidjeli ono Zajdi, zajdi u Londonu? I čuli?) Žena ne da pjeva nego rastura sevdah i makedonske. Gledaš i plačeš. I slušaš i plačeš. I ljuti te i oslobađa. Pa ti bude nekako lakše. Prije (kad sam bila mala, a to je stvarno bilo poodavno) sam se čudila kako ne’ko to može slušat. Al’ što ljudi kažu, sve u svoje vrijeme.
I… s čim to ima veze pitate se sad vi? I dođem prvo jutro. Ponedjeljak. Lagana kišica. Dođem ja na ovaj svoj novi posao onaj prvi ponedjeljak prije otprilike mjesec dana i zvonim i otvara mi žena vrata. Sa smješkom. I predstavi se sa – Amira. E, helou! Koliko poznajete žena koje se tako zovu? U Rijeci. Priznajem, malo sam se zaljuljala i pomislila… ne mogu vjerovat! Jel’ to mene neko z… a onda druga misao… kako dobro!!! Što bude – bude. Al’ evo znam i ja jednu Amiru. (nadam se da se neće ljutiti što sam je „posudila“ u priči ako ova priča ikad dođe do nje, al’ nisam više mogla šutit’ o tome!).
A četvrtog petog Amira (Medunjanin) dolazi u Rovinj na 3. Avantgarde Jazz festival u Rovinj. Šteta. Mislim, super, al’ šteta što i ja neću biti tamo. Ma, bit će toga još. Drugi put. Imamo već planove (i karte) za 05.05.
…
18:47:51