Upalila sam svijeću. Još jednu. I vozim dalje u nekom svom svemiru. Dalje i dalje. Bura se danas napokon digla i donijela hladni miris. I onaj čisti zrak. Dosta je bilo ovog ustajalog i ljepljivog u svemu. U zraku, u ljudima. Jučer sam hodala po lišću. Ne može se ni uskovitlati i poletjeti kol’ko se lijepi. Ne šuška pod nogama. A tako mi je trebalo to šuškanje i šuštanje da mi bar malo začini ovaj tmurni i sivi tjedan. Stalno neka trka s vremenom, a jedva čekaš da sve prođe. Tako neki glupi raspored stvari u životu. Čemu. Zašto su nam sve tako posložili. I još nam pričaju one priče kako na sve možeš utjecati. Samo treba misliti pozitivno. I treba se samo trgnuti. Mo’š mislit! Trgaju nas drugi. K’o grožđe, i bacaju u košare. Ma nisu više ni košare. Sad grožđe ide u nekakve plastične kace. Sve je postalo plastika.

„ Poneli nas vetrovi ko maslačke
jedni su leteli lako, drugi padali
i curice su postale prve mačke
a loši djaci odjednom svetom vladali…“

Danas je već bolje. Valjda od bure do bure dođem sebi. A danas i snijeg tu i tamo. Imali smo oko podne direktan prijenos pahulja iz dežele na ekranu. Evo, i Đole sad svira na laptopu samo za mene. Drži me još. A već su prošla dva tjedna, ne…. tri tjedna od koncerta. U stvari, mislim da me drži od kad znam za sebe. Ne mogu si pomoći.

„Jedan D-moll me razvali
neki bi to prosto tugom nazvali
nije to, šta je tuga
za D-moll“

I taj paralelni svijet. A kako drugačije preživjeti. Sve te stvari kojima nas pritišće svijet. Trudim se ne gledati dnevnike i vijesti. Tko to može više gledati. Traju satima i satima. Poslušam ponekad kratko na radiju. Pročitam sutra u novinama. Kad me pritisne previše, okrenem stranicu, ili stanicu. Ajmo dalje. Zaronim u neke druge slike, u neke druge priče, u neke druge zvukove. A priče… ostaju u glavi. Ne daju se na svjetlo papira. A što i da se stavlja nešto na bijelo. Koga briga!

Škripi mi u lijevom kuku. Ma, i u desnom. Al’ u lijevom malo više. Valjda se vlaga malo previše uhvatila ovih dana. Nikako da nabavim dobar WD 40. Da malo podmažem. Ako se to uopće još može. U, jebote… Prepade me mašina. Zaboravila sam da sam je uključila. To vam je moj vremenski stroj. Zove on – vrati se, mala, spusti se malo, malo si previsoko otišla. Tres!

Evo, malo sam prošetala i virtualnim svijetom. Odspavala sam najprije večeras uz Mentalista sat, a možda i dva. Sad sam k’o nova pa reko’ da malo vidim što ima… „… falš i patetično…“ to je ta njihova stvarnost. Portali. Žutilo, žutilo, žutilo. Pa zaliju sve crnim, tu i tamo. Po potrebi. Ovisi o kome se radi. Jer, ne boli isto čovjeka tamo negdje na istoku, i tamo u staroj „kulturnoj“ Europi. Ne broji se isto. A, kao i sve. Nema se što dodati. Bila sam baciti smeće. Samo da malo pomirišim buru.

Volim subote. Onda se mogu praviti da sam negdje drugdje. Došla i prošla. Još jedna…

„Za sve je kriv Toma Sojer
takve knjige ne bi smele da postoje
to je bilo iskušenje
on je tako dobro terao po svom…”

22.11.2015. 0:46:55

Komentar (1)