Volim svoje mjesto za stolom u kuhinji. Leđa mi grije peć, a pogled puca po Kvarneru. Nebo nad našom zgradom je jutros još čisto i bistro, ali malo po malo ga preuzimaju oblaci. Sa svih strana se dižu u krug. Učka je pod novim snijegom. Na moru lagana burica. E, a kad se naslonim. .. onda se između dva dimnjaka susjedne zgrade vidi i malo Velebita. Pa onda malo provirim i vidim hoće li se Sunce provući pod Krčkim mostom i doći i do nas ili…ili se valjaju crni teški oblaci preko brda… baš tako je jutros. Nema veze. Evo, stigao i zadnji dan siječnja  (ili januara). Kažu da je to najduži mjesec u godini. Ne znam, meni je proletio. Kao i mnogi do sada. Fali mi zraka. U svakom pogledu. Nema veze.

Pod borom me ovih blagdana dočekala i jedna knjiga. Držala sam prvo izdanje na našem jeziku zadnjih godina u nekoliko navrata u rukama i već kretala prema blagajni u knjižari. Naslov mi je bio super. Naslovnica fora (nije još bila ova filmska). Ali kad bih mrvicu provirila među korice… samo malo, da udahnem tek na tren kako ide priča (ali nikad knjigu ne otvorim previše da ne nestane te čarolije prvog čitanja dobre knjige)…  Njemačka… pa rat. Drugi… I onda bih je vraćala na policu. S mišlju… ne neću, život je i bez toga naporan ili… ma nije to za godišnji. E, ali kad me dočekala umotana u ukrasni papir s lijepim željama ispisanim rukom na prvoj stranici… nije bilo druge nego pobrisati zamišljenu prašinu s korica i uroniti u priču.  Dobru. Tešku i crnu. Crnu kao oblaci koji se nadviju nad ljudima u crna ratna vremena. Ali i punu svjetla. Jer , uvijek ima ljudi. A priča se ponavlja. Godinama.  Knjigu sam pročitala, u jednom dahu, što se ono kaže. Uvukla mi se priča par puta i u snove. Ušuljale se neke slike. Teške.

Slike i priče kojih ima i danas. I tako se isprepletu priče iz novinskih stupaca s današnjim datumom sa slikama iz netom pročitane knjige. Priče i slike o dječaku koji je zadnji izašao iz Auschwitza prije sedamdeset godina i koji je znao da se „u kasnijem životu ništa lošije od toga više neće dogoditi“²⁾.  I… evo… i tračak sunca je napokon provirio do nas. Sonnenschein³⁾.

Sve je u životu povezano. Sve ima veze!

……..subota, 31. siječnja 2015.

I da, jednostavno imam potrebu objasniti o čemu se radi:

¹⁾Kradljivica knjiga, je knjiga, posebna, naslov izvornika je „The Book Thief“, autor Markus Zusak, 2005 ; prema knjizi je snimljen i film. Ne znam da li ću ga pogledati. Ne volim kad se u Americi snimaju filmovi o onome što se dešavalo u Evropi (danas Europi). Sve bude nekako šajni patetično. Možda bih se ovog puta prevarila, ne znam.

²⁾Čovjek koji je zadnji napustio Auschwitz 1945. godine je gospodin Oleg Mandić, Opatijac. Tada jedanestogodišnjak.

³⁾„Sonnenschein“ je naslov knjige autorice Daše Drndić, naše sugrađanke. Knjiga je prevedena na engleski i talijanski kao „Trieste“ . Priča o sudbinama ljudi (malih, kako volimo reći) onih ratnih godina. Sudbinama koje su isprepletene i s pričama naših predaka. I koje ne smijemo zaboraviti. I ne smiju se ponoviti.

klikni i komentiraj