Čini li se i vama da vas stalno požuruju? U kolovozu i augustu gori nebo, gori asfalt, a razni Maxovi i Mare i svi ostali pune izloge kaputima i sivim bezbojama. U marketima su police već nakrcane bundevama. Što za jelo, što za ukras. Tjedan ne dođe ni do pola, ono – sad će utorak, večer, čekaju se utakmice, a oni već navaljuju s prognozama za vikend. ‘Oće kiša na sjevernom, neće kiša na jugu. Pa padaju temperature! Ubiše nas ovo ljeto ti padovi temperatura. Evo, nisam se skinula iz debele maje i dugih gaća od lipnja do rujna kol’ko su te njihove temperature padale! Sa 42 na 38. Već smo se davno pretvorili u Engleze. Samo se priča o vremenu i šeta kučiće i mačiće. A tek početak škole. A joj! Žele nam život pretvoriti u najave i crnjake. Al’ ne damo se. Dolazi, barem meni, jedno od najljepših doba u godini. Bablje ljeto. Miholjsko leto. Indian summer. Vatrometi boja! Vrijeme za punjenje baterija.
Jutra su predivna. Bonace. More kao ulje. Jučer se ujutro čula i prava brodska sirena. Koji je to bio događaj! Češći su vatrometi na Rujevici od brodskih sirena. Trebalo bi i te sirene nekako snimiti i zaštiti. Jer, kako ćemo inače to opisati klincima. Imam još par dana godišnjeg. Da, da – tek sad! Dani i sati za čitanje, za razmišljanje, za malo druženja. Tržnica puna boja i mirisa. Crvena paprika miriši i čeka da bude pečena. Možda nešto i pospremim po kući. Ako stignem. A ako i ne stignem – duga je jesen pred nama, bit će vremena i za to.
Posrećilo se i par dana u rodnom gradu. Tetkin kolač s pekmezom od smokava. Neprocjenjivo! Šetnja. Uh! Ideš cestom iznad Škvera. A pod parapetom je cijeli Mediteran, pravi park prirode. Murva, smilje, šipak, kadulja, vrisak, trava iva, kaktus, ružmarin. Između kampera se šepuri tamaris. (Na tabli za apartmane i lavanda! A iz kamena se žuti petrovac, i motar ga neki zovu. Malo mora. Nikad dosta. Malo bure na Nehaju. Ne znaš što prije pomirisat. Ne znaš kamo prije pogledat. Prema brdima. Prema gradu. Prema moru. U nebo puno sunca. Treba sve te boje i mirise udahnuti i nekako ih pospremiti i sačuvati u glavi za dalje!
A eto, opet sam doma! U kuhinji se suši par grančica lovora i ružmarina koje je majka ubrala prije puta. U dragoj šalici, koja je doputovala iz Bloomingville-a u studentskom koferu jednog vikenda i koja stoji na polici i zove na „coffee break i tell your story“ spremljena šaka vriska. Promiješam ga svako toliko rukom. Da zrak i prsti zamirišu na djetinjstvo i mladost i život. Na balkonu velika vaza – poklon kojeg se može nazvati i cijelim vrtom! Jelenin aranžman. Nema čega nema. Bosiljak se zelenilom i cvijetom penje prema nebu i suncu. I kako ga dašak vjetra zanjiše svojim mirisom doluta u sobu. Vlasac se raščupano šepuri sa strane. Bijeli cvjetići paprike prosuti po zelenilu, a od samog pogleda na crvenilo vatrenih papričica neki izgore. I onda još mala zelena rajčica u sredini za hlađenje!
I eto, ima i par slika na face-u. Neki dragi ljudi su bili nakon dugo vremena na istim mjestima. Nismo bili na istom mjestu u isto vrijeme. Bit će prilike!!!
Bilo je to još jedno odlutavanje. Od vijesti na radiju i hrvatskog nogometa pa preko Urugvaja koji je osvajao svjetska prvenstva (koliko ono puta?) … I sjetim se rečenice koju sam davno negdje pročitala, najvjerojatnije u nekom magazinu o lijepom življenju. Ako dobro pamtim, riječi su to brazilskog arhitekte, mislim Weinfelda, a ide ovako nekako –
„Luksuzni su oni prostori, koji izazivaju dubok uzdah i zatečenost te potiču kako misli, tako i emocije.“1
E pa, dragi moji, uživajte u luksuzu!
6/9/2017 10:01:25 AM
1nisam uspjela naći na internetu da provjerim i potvrdim, ne zamjerite, pouzdajem se ovaj put samo u svoje vijuge!
E da, to provjeravanje, jel’ to možda neki poremećaj? Il’ ima samo veze s godinama 🙂 Bome, mene to drži već skoro dobrih pedeset! Al’ kaže Helen Mirren da su sedamdesete prokleto fenomenalne! Ajmo dalje…