Taman sam se neki dan napalila na Službu (da,da uvijek sam se palila na čudne stvari i čudake!), ili kako se već zove, za suzbijanje i preodgajanje i, dodala bih, ugnjetavanje debelih, i kako ću ja o njima par riječi, al’ me svakodnevica odvukla u neke druge priče. Na fejs sam stavila samo onu lijepu „negdje, iznad duge“ …i kao … bit će vremena i za pisanje. Kad sam napokon krenula da ću sročiti par riječi o tome, reko’ da ja još malo, prije nego što krenem, pregledam što ima u svijetu i lijepoj našoj kad… eto ti ga vraže… Šprajc već pisao o tome, mislim o debelima i tom javnom zdravstvu, i svemu što ga tišti, i već je sve puno njurgavih i zločestih komentara na njegovom blogu i – što sad? Bio je brži. Uzeo mi priču. A valjda ga je to malo više i pogodilo nego mene pa je i odreagirao promptno i… blagovremeno. Vedrana nije pisala o tome, još se nije „skinula“ s naših naroda i narodnosti i manjina i većina i domaćih i gostiju, kako se sve to sada ne zove. O tome – neću. Samo se bude niske strasti i ono najcrnje u ljudima, ako ih se može uopće ljudima zvati nakon što se pročita što sve izađe iz njih. Toliko jala, zločestoće i mržnje, gdje to samo sve stane. A dobro ih ona pali sve, nema što, i… opet ja o tome. Ne želim o tome. Ako se priča i piše o zločestima onda oni postaju još važniji i zločestiji i veći. Zar nisu čekali Uskrs? Toliko su si važni s tim pozivanjem na vjeru i domovinu. Zar se ni ovaj put nisu očistili, detoksicirali i odrekli svega zločestog u sebi? Što ne bi trebalo pričati o ljubavi, dobroti, proljeću, uskrsnuću, životu dostojnom čovjeka i raditi sve da se to postigne i da se „voli bližnjega svoga“. Opet su nam svojim zlim mislima (i djelima) htjeli ukrasti sunce…ali ne, neće im uspjeti!!!!! Ma – možda sam ja iz nekog drugog doba ili sam opet danas malo glupa. Ili samo ovo vrijeme djeluje na mene ili je možda u pitanju ovaj sat što ga uzmu ili možda samo moj sat radi krivo ili… zašto sam uopće to išla čitat’. A sto puta sam rekla da neću klikat po tome!
Vrati se, Tanja, alo, zemlja zove! E, da… Talože se sve lakše, a odlaze sve teže. Mislim na kile, da ne bi bilo zabune. Vraćam se ja ipak debelima. Vidi se da me to malo više žulja. Ma, bolje da ljulja nego da…Kažu oni da je pola Hrvatske debelo. Mislim ono, predebelo. Kažu, ne baš tim riječima, ali svodi se na to. Znači da to onda i nije neka manjina. I da su debeli jako ugroženi, to isto kažu. Ono, ugroženo im je zdravlje. I jako su rizična skupina. A mršavi kao nisu u rizičnoj skupini. Oni nisu ugroženi. Njima je sve lakše u životu. Pa da, ima i to neke logike. Ako većinu prihoda, ako ih uopće imate, ne trošite na hranu kao ugroženi debeli, znači da vam više ostaje za neke druge stvari. Bit će da su zato svi mršavi puni love. Hm… vidiš, vidiš… nisam do sada razmišljala na taj način. I onda, ti mršavi se manje brinu i manje su bolesni i manje umiru i sve tako nešto. Mo’š mislit! Drrrrrring! Kopka me samo zašto su mršavi u principu malo i nervozniji od debelih, barem ono – na prvu (možda jer su gladni ili?) Kad je sve tako jednostavno, u čemu je onda problem? Riješimo se debelih i – nema krize, nema gladnih, nema bolesnih ni, kako se to danas lijepo kaže – potrebitih (ma što to značilo. Koja dobra „izmišljenica“ – ta riječ potrebiti).
Podsjeća me ova priča o debelima na hajku na pušače od prije nekoliko godina. Da se razumijemo, pušenje smatram izrazito štetnom navikom, ali isto tako me nerviralo i nervira me to ponašanje prema pušačima kao nekoj nižoj vrsti. Posebni prostori, posebni terariji, posebno prozračivanje, posebni kafići za pušače. Toliko nas ugrožavaju. Ti pušači. Ludilo. I ta priča o slobodi izbora – gdje je? (Ma svi smo mi odavno popušili!) Da, da – pušači su bili najveći problem prije par godina u ovoj državi – ti pušači, toliko su nas trovali. Rafinerije, termoelektrane, nuklearni otpad, smeća na sve strane, ali pušači su bili – problem. Hajka se s vremenom stišala. Isto kao i priče o govedini, piletini, svinjama. Što je bilo s onim krastavcima? Nešto malo radioaktivnog mlijeka prije par dana. Što ima veze – manje ćemo trošiti struje, a i manje se grijemo kad zračimo… A sada – prebacuju se na debele! Čekam zabrane ulaza u markete i na razna ostala mjesta tim-tim tilima i tim-tim pretilima. Ili možda samo poseban ulaz za debele. Skuplje karte u autobusima i sve tako. A u kafićima? Vjerojatno debelima neće točiti alkohol jer je visokokaloričan. Sokovi ne dolaze u obzir. Ta, to je sami šećer. A kava i čaj će im se posluživati bez šećera. Ili još bolje – naplaćivat će im se po posebnoj tarifi za debele. Hi! Toliko brige o našem zdravlju i našem životu. Dođe mi da se rasplačem koliko me ganulo formiranje te radne skupine….
Daj Tanja, rekla si da ćeš pisati o lijepim stvarima u tim svojim pričama, kažem ja opet samoj sebi i trudim se u glavi promijeniti ploču, ali prsti ne slušaju, klize sami po tastaturi ili tipkovnici, kako vam draže. Vuf! A i to pisanje. Do prije par godina sam s gotovo stopostotnom sigurnošću znala gdje je ije, gdje je je. Sada ubacujem „i“ svuda, gdje ga prije ne bih nikako uguravala. Valjda ovi novi jezikoslovci vole „i“ ili će prije biti da ljudi od pera ne znaju ni sami što bi i kako bi pa ga stavljaju svuda. Ono – novinar, pisac, kako god, napiše članak ili kolumnu, da sad su moderne te kolumne, i onda kad je pri kraju, dođe i ubaci još nekoliko „ i“- ova, nek se nađe. Od viška glava ne boli, a ako pofali, e tu nastaju problemi. Ne znam ni sama čega da se uhvatim kao mjerodavnog. A ne znam ni zašto se opterećujem tim stvarima. (Opet moja disfunkcionalnoopsesivnokompulzivna potreba da je sve po pravilu i uredno „simetrično“.) Neka nazovi pravila su u najmanju ruku za današnje vrijeme i funkcioniranje pisanom riječi neukusna. Trudim se ne upotrebljavati (ili se piše upotrijebljavati?) tuđice. Ali još mi je gluplje služiti se „izmišljenicama“. Tako ja, naime, zovem ovu novu vrstu riječi u našem jeziku za koju se tvrdi da je naša, ali … što bi to bilo? Čujete je, mislim na tu neku riječ, a onda vam treba neko duže vrijeme da odgonetnete njeno pravo značenje. U rječnicima stranih riječi je nećete naći jer, bože moj, to nije strana riječ. Latinski – jok, ne vuče porijeko ni iz te loze. A zar da kupim rječnik hrvatskog jezika? Pa možda mi nismo živjeli ovdje, na istom mjestu, u istoj zemlji zadnjih pola stoljeća? Nazovi znalci našeg jezika (da li je to naš jezik?) se pozivaju na nekakve „koriene“ i ubacuju nam te čudne riječi kojima se nitko nikad nije služio i tvrde nam da je to naš jezik. A možda su oni ipak samo zalutali zombiji? Kao potvrđeno je da i oni postoje. Kao da svi to do sada nisu već znali. A pogotovo su uvjerljivi, mislim ti nazovi jezikoslovci, kada se stvari iz 21. stoljeća nazivaju nekim čudnim „hrvatskim“ imenima koja su se kao koristila od vajkada (aha, di ste sad!) i od vazda. I drveće imate već duže vrijeme samo listopadno i vazdazeleno (zimzelenog više nema, izumrlo! valjda). Pričaju i da će uskoro izaći jedinstveni pravopis našeg lijepog vazdazelenog jezika. I da će biti na internetu i da će biti besplatan. Napokon, da li je to moguće!? I tek je izašla vijest o tome i obradovala me, a već dušebrižnici, čistunci, puritanci i svi ovi bolesni komentatori, koji se toliko diče svojom ljubavi prema lijepom hrvatskom jeziku, kritiziraju i pljuju taj jedinstveni pravopis i prije nego li je ugledao svjetlo dana. Dođe ti da se izrigaš od njihove brige. Od njihove brige za svoje džepove.
I nema veze kako smo mi pisali i čitali zadnjih otprilike sto godina. I pisali i čitali i pričali. Strašno! Zar se kod nas ni pravopis ne može dogovoriti jedan i jedini. Ako postoji za istu stvar više pravila znači da u stvari nema pravila. Kod nas je u svemu pravilo da ne postoji pravilo, a ako i postoji, pravilo je da se samo rijetki ( i budale, čini mi se) pridržavaju pravila. I tako, zapitam se sve češće, i kad čujem te ljude na radiju i na televiziji i kad čitam novine, i papirnate i ove na ekranu – Gdje je nestao jezik? I… „Gdje je nestao čovjek?“
A gdje mi je nestala priča?
klikni i komentiraj
