Kaže meni moja sis neki dan (o zar i ona to čita?!)da su sve priče napisane na neparan datum… ?… Vidi, stvarno! Nisam ni išla za tim, valjda se slučajno poklopilo. U stvari, uvijek sam nekako više voljela neparne brojeve. (Što pričaš, kako se brojevi mogu voljeti?!?) Čudno, zar ne? Jeste li kad razmišljali o tome?… Nema veze. (Alo, Tanja, vrati se, opet skrećeš u neke svoje!) Uglavnom, evo jedna i na parni datum. Mislim da je danas drugi. Naravno, ako je završim danas.
Evo proljeća. Još se vidi snijeg na Učki, skoro do mora, ali osjeti se u zraku proljeće. Učka mi je jutros k’o sa one slike. (Fuji, jel’to ta? Moram provjerit poslije na internetu.) Vjerojatno koju tisuću metara niže, al’ baš me jutros podsjeća na tu sliku. Vedro, spojeno plavo more i čisto nebo, a u daljini Učka. I sve onako plavičasto. U izmaglici. Vidi, i Mjesec. (Jel’ se to piše velikim slovom?) K’o da nije pravo. O, bože, kako lijepo jutro!
A zašto Frodo? Pa Šemso (mislim na glumca Enisa Bešlagića, u jednoj seriji je bio Šemso) me jučer u razgovoru za Novi list sjetio opet na priču o Prstenovoj družini. Kaže on da sebe svrstava u kategoriju koju naziva Frodovom skupinom. “Jest da nas je malo, ali to je ta kategorija,” kaže on. Ma, Šemso, ima te družine i više, samo su tihi, – prišapnem ja njemu, onako u sebi. Ma, zna on to, vidim mu u pogledu.
Ne vole njega djeca bez veze. Znaju oni. Sjećam se jednog našeg davnog godišnjeg, negdje 2006., možda 2007., nisam više ni ja sigurna, možda i prije. Krenuli mi na jug. A joj, kad je to bilo. Uglavnom, došli mi onda i do Neuma, i one granice i prolazimo mi tih par minuta kroz BIH, a djeca oduševljena. – Jesmo mi sad u Bosni! – A-ha, da to je Bosna i Hercegovina. – A, mama, jel’ tu Šemso živi? E, a ‘oćemo mi njega onda vidit? – A što smo već otišli iz Bosne? Možda će on biti tu kad se budemo vraćali?
Ne, nismo ga sreli. U Dubrovniku smo vidjeli neke “važne” naše face. Mislim da je bio negdje 15. kolovoz. Sve creme de la creme, al’ ‘ko mari kad nema Šemse. U povratku, oduševljeni svi Dubrovnikom, ipak smo stali malo i u Neumu. Market na granici. I kupili DVD sa Šemsom, nek’ se nađe. ‘oće dijete Šemsu pa da imamo za doma.
A joj, kad se sjetim kako smo otišli na taj put. Onako iznenada. U petak smo mislili da nećemo nigdje putovati to ljeto. Ima se, nema se, što će biti, što neće biti. U subotu popodne se dijete uhvatilo interneta. Klek? Gdje je to? Vidi fora. A blizu je i Dubrovnik. Smještaj o.k. Bonaca. Ima mjesta? Zovi brzo. Akontacija, subota, nedjelja, nije problem, internet bankarstvo, uplata, dogovoreno, riješeno. I evo nas druge subote na toplom jugu. Mali crveni punto, mi, dvoje djece, dva bicikla, hrpa velikih ručnika za more i hrpa stvari koje će možda trebati. (Naravno, kako to uvijek biva, nisu trebale.) E da, morali smo uzeti i gitaru. Neće mali na godišnji bez gitare. Ili on i gitara ili ne ide. Ajde, može i gitara. A pas? A ne, psa nemamo. Ma, snašli bi se mi i njim… I put pod noge, tj. gume. Baš je bilo super. I danas kad pričamo o tome (znam da su mnogi od vas čuli tu priču već sto puta) valjamo se od smjeha. E da, dogovor je bio da krećemo oko šest ujutro. Sve spremno za put. A onda… oko pola noći smo se svi probudili. Nismo mogli spavati i što ćemo, oko jedan po noći mi krenuli, ‘ko će još i jutro čekat!…
A joj! Toliko se toga dogodilo od onda. Sve se čini tako daleko. Možda je to bio i zadnji naš baš onako bezbrižni godišnji.
I što Enis kaže: “Vrijednosti su se promijenile totalno, ali mi smo krivci jer na to pristajemo.” Imagine …