Čuje se proljeće u zraku. A zime nije ni bilo. Amula ispod zgrade je procvjetala. I mendula. Bojim se da će ovo proljeće proći bez mene. Točnije, ja ću vjerojatno proći bez njega s obzirom kako se stvari na poslu razvijaju. Moram ga uhvatiti barem malo! Godišnja doba se izmjenjuju. Kao kad vjetar okreće stranice novina. Izvrće ih i prevrće. A slike bježe. Ne možeš ih zaustaviti, a kamoli pogledati kako treba. Uh, da mi je samo malo bure. One prave. Da očisti i otjera ovu vlaguštinu. Iz zraka, iz zidova, iz ljudi. Da mi istjera iz glave silne teške misli i gluposti.

Ne znam da li će se igrati na Kantridi. To je jedan od većih problema već duže vrijeme u našoj kući. Spremalo se moje zlato već više puta ove sezone Keku i ekipi u pohode, ali… čeka već pola godine. Na jednu tekmu i krenuo. Šalić Rijeke oko vrata i ode on. Kako već on kreće  na takve događaje. Nekoliko sati prije… da ne počnu bez njega. Pa se vratio. U međuvremenu stigla obavijest da je umjesto travnjaka voda, voda, puno vode. A kiša i dalje pada. Na riječkom području i sjevernom Jadranu. Već je malo i čudno ako ne pada par minuta. Ili ako se na koju minutu slučajno pokaže sunce. Ima li nade za nas? A išla Rijeka u Zadar. Pa se vratila. I bila je to jako tužna nedjelja. Što da se radi. Al doći će Osijek, a Dinamo – eeeej. Jednog dana. Kad prestane kiša.

I narcisi na našem balkonu su procvjetali. Ovo im je treće proljeće. (kako sam to dobro tempirala!) A bome doš’o i pedeseti. Rođendan. Njegov. Nema svaki dan čovjek pedeset godina. Pola stoljeća. Eee. Nije loša ta ’64.-a. Dobra berba!

A mogla bi se i o njemu napisati jedna dobra priča. Ili, s obzirom na niz događaja i događanja (a znam da znam samo dio) jedan podeblji roman. Ili, preciznije rečeno, jedan avanturistički roman. U nastavcima. Ooo, u puno nastavaka. K’o Alan Ford. Kod njega vam je ono. Bonaca, bonaca i onda kad se najmanje nadaš – tornado! Nije da on to baš uvijek želi, ali eto – događa se. Još uvijek se smijemo jednoj davnoj – kad je on mene pitao što želim da mi pokloni za rođendan. A ja – ni pet ni šest – nego, – ma ništa mi ne treba. Želim samo mir i da mi već jednom u životu bude dosadno! E, kad nas je onda krenulo. Bolje da ne znate što nam se sve izdogađalo. Al’ ne damo se. I srećom, imam tog vječitog dječaka pored sebe. I sanjara. Klasa optimist! Tu i tamo i leteći Holandez, kad razmislim malo bolje. Važno da se plovi. Malo se zaljuljamo. Malo nas koji reful i poškropi. Al se osušimo. I malo nas ruzina lovi. I škripe kosti. Malo se teže diže sidro ujutro. Ono, glava već sprema doručak, zornjaka. A noge cvile pod teretom. Kila i godina. Al’ što taj čovjek voli doručkovat. To ja još ne vidi u svojih toliko godina. I koliko mašte upotrijebi u toj svojoj, blago rečeno, jutarnjoj kompoziciji. Mirisi, boje, okusi. Pa samo taj ritual. I – naravno, ne diraj me kad doručkujem! (obavezno reži ako mu takneš nešto sa stola! Kažu da je zmaj po kineskom horoskopu.) E, da mu je otvorit jednu doručkovaonicu. Naravno da bi najbolji gost bio on sam, al’ možda bi se našao još neki sretnik koji zna uživati u doručku. A možda bi i oni silni nedoručkovaoci (kao što sam i sama) poklekli (kao što sam i sama) pred tim bojama i mirisima. Ne sm’jem više.

I dakle, tehnički, dobro ti jutro!

I dobar tek!

I sretan rođendan!

02:38

komentara (4)